Dva izuzetno uticajna medija u Srbiji donijela su, u samo 48 sati, odluke da na čelnim pozicijama u naredne četiri godine ostanu - oni koji su ih i prethodnih godina vodili. Riječ je o Radio-televiziji Srbije i Večernjim novostima, koje će i dalje voditi Aleksandar Tijanić, odnosno Manojlo Manjo Vukotić, višegodišnji autoritativni medijski menadžeri tih kuća. Ta činjenica sigurno daje za pravo i zaključivanju da ovakva rešenja imaju veze sa nastupajućim, nimalo mirnim političkim periodom u koji Srbija ulazi.
Tijanićev put: Na mnogobrojna pitanja zašto baš njih dvojica ostaju još četiri godine, zar nema nekog drugog, ima li nekog mladjeg od Vukotića koji ima 70 godina, ima li nekog drugačijeg od Tijanića, mogli bi se dati razni odgovori. Međutim, pošto 11 stranaka čini vlast možda je najbolje odgovoriti političkim jezikom: "Njih dvojica imaju najveći koalicioni potencijal".
"Ja nisam dobrovoljac na ovom mestu, nego sam regrutovan", izjavio je Aleksandar Tijanić neposredno pošto je na konkursu reizabran za generalnog direktora RTS-a. Te riječi možda najbolje oslikavaju poziciju u kojoj se nalaze i on i medij koji vodi. Iako je RTS zvanično javni servis, nema sumnje da politička volja itekako utiče na izbor čelnog čovjeka te kuće. Tijanić je već drugi mandat na položaju generalnog direktora, prvi je započeo u vreme vlade Vojislava Koštunice, a nastavlja pod Vladom Borisa Tadića, velikog političkog protivnika lidera DSS-a.
Vukotićeve političke vratolomije: Sličan političku maršrutu – makar u poslednjih nekoliko godina - ima i Manojlo Vukotić. No, za razliku od Tijanića, Manjo Vukotić ne može da bude spokojan zbog nedavnog reizbora, budući da je medijska kompanija VAC, koja se trenutno bori da realizuje većinsko vlasništvo u Novostima, veoma nezadovoljna njegovim ponovnim izborom i najavljuje da će ga "razvlastiti" čim udje u posed.
U tom smislu, činjenica da je Vukotić izabran za prvog čovjeka kompanije Novosti je posebno zanimljiva i otvara jedna pitanje: da li se, aminujući Vukotićev izbor, kabinet Borisa Tadića indirektno deklarisao protiv interesa krupnog njemačkog kapitala? Ili je, možda, u samo „domaće moranje“: Vukotićev reizbor mnogi u Beogradu vide kao Tadićevu ruku prema Miškoviću i Beku; kao dokaz da domaći državni vrh ne želi
obračun sa domaćim tajkunskim vrhom i da je preman da tzažmuri na broje nelegalnosti i Vukotića, kao i Beka i Miškovića.
Kampanja već počela: Tijanić i Vukotić su sasvim sigurno svjesni da će najmanje prve dvije, od naredne četiri godine, za njihove pozicije biti veoma burne. Naime, u Srbiji će najkasnije za dvije godine biti održani parlamentarni izbori, na kojima se očekuje neizvjestan duel sadašnje vladajuće koalicije i Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića, kojoj rejting lagano ali sigurno raste.
Nezavisno od datuma održavanja izbora, predizborna kampanja je praktično već počela, a ona će se zahuktati kada se bude prodao Telekom Srbije, jer je najavljeno da će se od tog novca graditi putevi na koridoru 10 i prema Crnoj Gori.
To bi vlastima omogućilo da se na narednim parlamentarnim izborima pojavi kao neko ko je pobijedio krizu, kao investitor u zapuštenu putnu i željezničku mrežu i kao najozbiljniji predvodnik države ka članstvu u EU.
Uprošćeno: najavljena gradnja puteva itekako ima veze sa činjenicom da u Srbiji nastupaju izbori, tako da suštinski motiv vlasti nije prevashodno da se poboljša infrastruktura već da bi se naredne godine - dakle godinu dana uoči izbora - otvarala nova gradilišta i zapošljavali radnici koje će obilaziti političari, a mediji će o tome izveštavati kao i do sada, bez neke naročite kritike.
Primjera radi pojedine deonice istog puta otvarane su do sada po nekoliko puta, razlika je bila jedino u tome što ih je svaki put otvarao drugi ministar. Tako je nedavno dionica od 4,5 kilometara puta izmedju Batočine i Kragujevca otvarana po šesti put (!). Teško je utvrditi precizan broj dosadašnjih otvaranja radova na obilaznici oko Beograda, što važi i za čuveni auto-put između Beograda i Novog Sada, koji još uvek ima samo tri trake.
Stranačka očekivanja: Tako ambiciozan zadatak, sve i da bude obavljen, neće imati dovoljno efekta na birače, ukoliko vlast ne bude imala potpunu podršku najuticajnijih medija. Ostanak Tijanića i Vukotića na čelnim mestima u RTS-u i Novostima tu podršku svakako obećava.
Poređenja radi, Tijanić je svakako ozbiljniji igrač od Vukotića. Novi, stari direktor RTS-a je uspio u protekle nekolike godine da podigne rejting gledanosti Javnog servisa a da istovremeno zadrži povjerenje političkih mentora.
Manojlo Vukotić, međutim, ne može se pohvaliti „uspješnom sezonom“, naročito od kako je objelodanjen njegov ugovor sa VAC-om u kojem se Vukotić obavezao da, za velike novce (pola miliona eura) omogući njemačkom koncernu kupovinu srpskih dnevnih novina.
U kabinetu predsjednika Srbije su svakako računali da će upravo zato Vukotić biti iznimno poslušan i da će, kada i ako bude trebalo, odraditi za vlast medijsku kampanju kakva mu bude naređena.
Međutim, postavlja se pitanje koliko će nova-stara kadrovska rješenja biti zaista biti lojalna i do kog trenutka će ta vjernost trajati, budući da će predstojeći izbori svakako biti neizvjesna trka. Da li iko u sadašnjoj vladajućoj strukturi, u takvim okolnostima, može da bude stopostotno siguran i spokojan u Tijanićevu i Vukotićevu lojalnost do kraja?
Aleksandra Knežević
