Najzad je jedan visoki član DPS-a suvislo progovorio: „Ruska meka moć postaje dominantna, a region joj je podložan zbog slabih institucija, loše informisanosti i niske medijske i funkcionalne pismenosti stanovništva“ - kaže gospođa Milica Pejanović, predstavljajući „Bezbjednosni izvještaj za Zapadni Balkan Atlantskog saveza Crne Gore“. Taj „ruski meki uticaj“, nastavlja gospođa Milica Pejanović, „ostvaruje se preko Srpske pravoslavne crkve“.
Gotovo da je sve rečeno o nikad dovoljno nezavisnoj političkoj stvarnosti Crne Gore u kojoj grcamo više od trideset godina. Vapijući nedostatak obaviještenosti, elementarne političke pismenosti i kulture, koštao nas je, od devedesetih naovamo, mnogo poniženja, javne blamaže, primjer Dubrovnika, ali i ljudskih žrtava, posebno ako podrazumijevamo i stradanje naših Muslimana, počev od deportacije iz Herceg Novog, do Bukovice, ili drugih mjesta nesumnjivog domaćeg pravoslavnog zločina. Danas su se vajni Demokrati dokopali okupatorskog zločina u Velici koji nikako ne može stajati uz rame sa domaćim zločinom u Srebrenici. Kakav nedostojan promašaj?
Da li je bilo mogućnosti da se stanovništvo Crne Gore, tačnije njegov pravoslavni dio, koliko toliko ranije obavijesti o tome šta je šta u našem, prvo jugoslovenskom, a zatim i crnogorskom vilajetu?
Naravno da jeste, ali to nije mogao preduzeti DPS, i onda kad je neprikosnoveno vladao, jer je bio i ostao čedo one nekritičke crnogorske vezanosti za Srbiju, mitomanske predstave o srpskoj veličini bez koje bi navodno propalo pravoslavlje, opčinjen slijepom opsjednutošću lažima o navodnom srpskom stradanju?
Da je dugo godina vladajući DPS mogao samo spoznati elementarnu istorijsku istinu po kojoj je hiljadugodišnju državu Crnu Goru vjekovima stvarala i stvorila Crnogorska pravoslavna autokefalna crkva, drukčiji bi i trezveniji odnos decenijama vladao između obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve od 1993. godine i DPS režima.
Ovako, da se zna zbog čega Crnogorska pravoslavna crkva danas nije i formalno priznata, i ako po kanonima jednom ukinuta pravoslavna crkva može uvijek biti obnovljena, ili voljom monarha ili naroda, kako kaže najveći domaći pravoslavni kanonista Nikodim Milaš, prema čijem mišljenju obnovljenoj Crnogorskoj crkvi nije ni potrebno priznanje. Ipak bi i današnje novo priznanje, odnosno formalna potvrda vjekovnog života Crnogorske pravoslavne crkve uslijedilo sa odgovarajućeg svetog mjesta da nije u pitanju distanciranje dosadašnje vlasti prema CPC, koja nikad ni toliko nije umjela da pozdravi crnogorskog mitropolita ukoliko je na nekom skupu bio nazočan.
Potpisnik ovih redova godinama je bio svjedok stalnih zahtjeva sveštenika Srpske pravoslavne crkve, koji su željeli da pređu kod vladike Mihaila, prirodno očekujući da će CPC postati nova realnost u Crnoj Gori. Nije se, naravno, iz CPC smjelo pouzdati u materijalnu pomoć aktuelne vlasti, bez obzira na činjenicu da je dio srpskih sveštenika, i pored uvjerenja o vjekovnom postojanju CPC, bježao od Amfilohijeve torture i samovolje.
No, još nešto o poslovičnoj crnogorskoj neobaviještenosti i vjekovnom nasijedanju na srpske laži i obmane o kojima, kao elementarnoj nepismenosti, govori gospođa Pejanović. Sve su sićušne političke partije u Crnoj Gori, zajedno sa Demokratskim frontom, izuzevši SDP, SD, Liberala i današnje Ure, ne samo srpske nego još i klerikalne. Zbog toga je današnja parlamentarna većina, vođena „gordim“ i neznajućim ekspertima, spremna da svoga predsjednika vlade tjera na golu veleizdaju, tražeći mu da potpiše bukvalnu kapitulaciju Crne Gore. Konačno, znaju li pomenuti eksperti što je veleizdaja, ili što je država, ako ne teži „srpskom svetu“? Je li, zaista, ekspert gospođa Bratić, koja jaše na četiri ministarstva da bi što dosljednije u crnogorsku mladost uglavila četničku svijest? Kakav je to ministar vanjskih poslova kome od njegovog prijedloga predsjednik države mora odbiti jedanaest predloženih ambasadora? Koji crni eksperti?
Što se to događa sa aktuelnom opozicijom? DPS ne umije ništa da osvježi, pojača, promijeni, inovira. Oko pokreta „21. maj“ se neke odavno potrošene osobe motaju očekujući da im dopane vlast. Ima mladih, dovoljno pismenih i dovoljno harizmatičnih da isplove na čelo. Pitanje je koliko sredina umije da ih zapazi i koliko im politički metuzalemi dozvole.
Stvari za sada stoje prilično sumorno. Visoki procenat stanovništva iskreno želi u Evropsku uniju, ali novim vlastima Evropa, pa ni ukupno Zapad, uprkos verbalnim podsticajima još uvijek ne vjeruje. Posebno ne izvjesnim kadrovskim potezima nove vlasti. Teško joj je blanko povjerovati kad novostvorena parlamentarna većina ne želi da glasa ni predloženu Rezoluciju o Srebrenici.
