Istorijsko gubljenje vremena se nastavlja.
Sada je manje važno ko je stavio potpise na predlog Demokratskog fronta (DF) za novog mandatara stare većine, znajući da neko drugi neće staviti potpise na taj dokument.
Sada je. takođe, manje bitno zbog čega su i kako su drugi prvo odbijali da potpišu taj predlog, pa se onda, kada su prošli svi rokovi, naprasno odlučili da se ipak potpišu.
Stranke i političari stare većine jedinstveni su u svojoj permanentnoj nejedinstvenosti. Jedinstveni su i u nedosljednosti. Danas su novi izbori jedino rješenje, sjutra su novi izbori pokušaj državnog udara šefa države.
U međuvemenu su međusobne prozivke i optužujuća stranačka saopštenja nova samo po datumu na njima. Sve su neljubaznosti odavno razmijenjene. Stari saveznici su i stari protivnici, koncentrisani prvenstveno na sticanje glasova iz glasačke baze onih drugih. Sa strane to može izgledati kao presipanje iz šupljeg u prazno, ali je očigledno da ta “borba neprestana” predstavlja smisao politike za njene protagoniste.
Jadnog li smisla, usuđujemo se da napomenemo.
Dvije su vlade i dvije godine štetovane da bi stara većina pokušala da se ponaša kao da je još uvijek nova. Svježina je odavno otišla niz slivnik, uz previsoku cijenu za sve u Crnoj Gori.
Jedina “crvena nit” koja povezuje sve aktivnosti dvije posljednje vlade je napor da se razgradi i učini besmislenim i neodrživim samo postojanje crnogorske državne strukture. Rezultati su impresivni. Odnosni razorni.
U ovom trenutku, dok se DF i saveznici upinju da dokažu kako je Predsjednik suspendovao Ustav, pa čak i metanišu o njegovoj smjeni, jedina nepoznanica ostaje kako će njih 41 glasati 30. septembra.
Naravno, svi kažu da će biti protiv inicijative Šefa Države da se Skupštini skrati mandat. Vjerovaćemo im do 30. septembra, svakako.
Ali, nikad ne reci nikad.
Čak iako se naprasni “ustavobranitelji” usaglase u interpretaciji što im Ustav govori o mogućnosti da poslije glasanja 30. septembra opet predlože mandatara, koji će tada biti stariji za bar još jedno političko iskustvo, vehementnost sa kojom nastupaju kako bi ubijedili Đukanovića da odustane od onoga od čega on – sasvim je jasno – neće i ne može odustati, pokazuje da dobro znaju da nemaju mnogo opcija pred sobom – jednom kada se to glasanje obavi.
To isto znaju i njihovi i naši prijatelji iz zemalja EU i iz SAD. Sve racionalizacije podrške (sjećate li se?) “prvoj demokratskoj vlasti” su iscrpljene. Razočaranja na tim stranama je bilo napretek, sve jedno za drugim, i tako ukrug … Diplomate sa službom u Podgorici, pa i oni malobrojni sa beogradskih adresa koji se, sa te daljine, prekogranično zanimaju za dešavanja u Crnoj Gori, odavcno su izgubile entuzijazam da gledaju kroz prste retoričkim “Evropljanima” i papirnatim “saveznicima” u strukturama dvije propale vlade.
Istina je – postoji razlika u ponašanju, odnosu i logici EU saveznika, s jedne, i njihovih američkih i britanskih kolega, s druge i treće strane. Ali, da li te razlike mogu proizvesti bilo kakav relevantni pomak i uticaj na novu fazu crnogorske političke krize? Neke od tih diplomatija su naprasno nezainteresovane za stvari koje su bile od ogromnog značaja na početku dvogodišnje crnogorske drame, tj. postale relativno značajne poslije njenog prvog čina (Krivokapić) i gotovo dosadno predvidljive poslje kratkog “krešenda” (Abazović). Tako da je odgovor na pomenuto retoričko pitanje jasan: gotovo nikakve.
Mogućnost da se, tokom ruske zločinačke agresije na Ukrajinu, ugrozi elementarna politička i ukupna stabilnost najmanje NATO saveznice u ovom dijelu Evrope, praktično ispred nosa atlantskoj zajednici izgledala je, doskora, kao nemogući scenario.
Sada je taj scenario naša realistična mogućnost.
Političke grupacije i partije koje su pod najtežom sumnjom, poduprtom mnogim dokazima, kojih su naši zapadni saveznici veoma svjesni, da su sponzorisani, direktno i indirektno, od strane ruskih službi i njihovih posrednika i dilera, mogu, dakle, doći na vlast u Crnoj Gori.
Ovoga puta direktno i do kraja. I njihov se predlog za premijera nalazi u istim onim transkriptima koji teško optužuju i DF da je, pored ruskih, primao finansijske injekcije i od domaćih organizovanih kriminalnih grupa. Logično, reklo bi se. Similis simili laudat.
U nedostatku jasnog američkog i evropskog određenja prema tom lošem scenariju, crnogorskoj (građanskoj, demoktaskoj, evropskoj i atlantskoj) politici i diplomatiji (tj. onome što je od te dipolamatije ostalo) preostalo je još malo dana da pokuša da izmijeni loši tok stvari.
U toku tih napora treba pobijediti na izborima u Podgorici.
Čak iako ne bude uspjeha u traženju alternative situaciji da je u Crnoj Gori na vlasti DF, a da Abazovićeva URA i njeni nalogodavci zauzmu arhive ANB i okupiraju Ministarstvo vanjskih poslova, pobjeda u Podgorici bila bi najbolji odgovor svim pomenutim i nepomenutim adresama koje priželjkuju drukčiji ishod u Glavnom gradu.
Zbog toga ne smijemo zaboraviti: i da 30. septembar ne donese napredak, 23. oktobar mora donijeti oporavak.
Inače nam slijedi fajront.
