Branko Banjević je osobena figura crnogorskog kulturnog života druge polovine XX i početka XXI vijeka. Njegov životni put vodio je od rodnih Pješivaca i teškog ratnog djetinjstva djeteta iz partizanskih zbjegova, do školovanja na Cetinju i Nikšiću i završetka studija književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Radni vijek je proveo kao profesor Gimnazije u Nikšiću i kao urednik izdavačke kuće Grafički zavod u Titogradu.
Ostavio je bogato intelektualno i umjetničko nasljeđe. Kao erudita je izuzetni poznavalac književnosti i pobornik sistematizovanja i izučavanja crnogorske književnosti, decenijama se zalagao za najviše standarde i vrednovanje te literature kao nacionalnog blaga i komparaciji i prožimanju sa drugim jugoslovenskim i svjetskim književnostima. U tom nastojanju objavio je veoma zapaženu antologiju međuratnog pjesništva „Crnogorska moderna“, niz eseja o Petru I, Njegošu, tužbalicama i drugim piscima. Njegova djelatnost kao urednika, antologičara i njegovo javno zalaganje za crnogorski jezik i crnogorsku kulturu uticali su na formiranje moderne umjetničke i istorijske svijesti u Crnoj Gori.
Kao pjesnik Branko Banjević je prisutan duže od pola vijeka i desetinama hiljada stihova svojim osobenim stilom, motivima i originalnom poetikom na crnogorskoj i jugoslovenskoj poetskoj sceni. Njegova poezija nije estradna i dopadljiva, već duboko misaona, asocijativna i zahtjevna za otkrivanje ljepote i jezičko razumijevanje. Međutim, neke njegove pjesme kao Riječ gospodara i mitropolita Sv. Petra na Opštecrnogorskom zboru doživljavaju se kao narodne, a u dječjoj poeziji postigao je toplu komunikativnost.
Odličan poznavalac poezije i literature uopšte, uspio je da izgradi svoj stil i da svoj magični svijet crnogorskog prirodnog, istorijskog i moralnog pejzaža oplemeni posebnom vertikalom univerzalnosti. Ponosan na svoj rad, kretao se kroz vrijeme kao ponosni lav, zagledan u budućnost i svojom postojanošću i vjerom u Crnu Goru bio primjer nepotkupljivosti i intelektualne i moralne veličine.
Čovjekoljubiv do naivnosti i osjetljiv na nesojske postupke, u svojoj poeziji je krvavio zbog nemorala, poltronstva, zbog bezdušne politike, pljuvanja u ideale, nečasnost svake vrste. U isto vrijeme vjerovao je Sunce, ptičji let, svjetlost i bolju Crnu Goru.
Branko Banjević je dao čitavog sebe Crnoj Gori i postao njena dragocjenost i uzor kako se jedan drugi stvaralački život prepliće sa njenom sudbinom i ne prihvata posrnuća i malodušnost već joj služi bez ostatka i bez uzmaka.
Branko Banjević pripada prvim generacijama svršenih studenata koji su se vratili u Crnu Goru i u njoj proživjeli cijeli svoj vijek. Emancipaciji Crne Gore u svakom pogledu oni su doprinijeli, a Banjevićeva uloga u sazrijevanju kreativne svijesti je nemjerljiva. U mnogo čemu je bio preteča i anticipator zbog čega se sukobljavao sa predstavnicima konzervativne svijesti i imao sedamdesetih i osamdesetih godina žestoke polemike oko crnogorske kulture, književnosti i jezika.
Zbog toga je imao neprijatnosti i posljedica. Svoju borbu za crnogorsku samosvijest nastavio je sa još većim žarom u ratnim vremenima i dominaciji velikosrpskog nacionalizma do danas. Javnim istupanjima, zalaganjem za suverenu Crnu Goru, antifašističkim i antiratnim govorima za kodifikaciju crnogorskog jezika kroz Maticu crnogorsku i Udruženje nezavisnih književnika, kao pjesnik i intelektualac bio je svijetli primjer ljudske dosljednosti i hrabrosti.
