O njenoj smrti izvijestili su mediji, pozivajući se na njene bliske saradnike.
Dr. Olga Carević rođena je 9.aprila 1925. u Novom Sadu, u uglednoj srpskoj porodici. U rodnom Novom Sadu završila je osnovnu i srednju školu, a 1945. upisala se na zagrebački Farmaceutski fakultet, na kojemu je i diplomirala. Doktorirala je iz medicinske biohemije, a naučno se usavršavala u Engleskoj, Belgiji i SAD-u.
Radila je u zagrebačkoj “Plivi”, predavala na Veterinarskom fakultetu i na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te Centru za poslijediplomske studije, a zatim je u Institutu “Ruđer Bošković” i u Zavodu za zaštitu zdravlja radila kao naučna savjetnica.
Učestvovala je u istraživanjima koja su rezultirala otkrivanjem antibiotika Azithromycina kojega je Pliva 1988. lansirala na tržište pod nazivom Sumamed.
Bila je članica Hrvatske akademije medicinskih umjetnosti, The New York Academy of Sciences, European Society of Toxicology, te počasna članica International Society for the Study of Xenobiotics.
Široj javnosti poznata je po svom javnom djelovanju, naročito tokom Domovinskog rata, kada se zalagala za miran suživot etničkih zajednica i demokratska načela. U više navrata zagovarala je i pristup Republike Hrvatske Evropskoj uniji, a njen prilog uvršten je u Egidin zbornik “Hrvatska Agenda 2000”.
Još na početku pobune dijela Srba u Hrvatskoj 90-tih godina Olga Carević se kao osoba srpske nacionalnosti javno suprotstavila velikosrpskoj politici i distancirala od sljedbenika te politike u Hrvatskoj, poručivši da je Hrvatska njena domovina.
Čim je na radiju čula za postavljanje prvih balvana na ceste 17. kolovoza 1990. napisala je apel naslovljen “Prijateljstvo Hrvata i Srba i obrnuto”, koji je objavljen u “Vjesniku”
Djelovala je u sklopu hrvatskih evropskih inicijativa, obraćajući se javnosti na Hrvatskoj radio-televiziji (HRT) i svojim već znamenitim pismima objavljivanima većinom u “Vjesniku”. Pisala je osobama poput predsjednika SANU Dušana Kanazira, a sakupila ih je u nekoliko knjiga, parafrazirajući Nikolu Teslu, pod naslovom “Srpski rod, hrvatski dom”.
Zbog takvih nastupa, u hrvatskoj javnosti doživljava su ju kao moralnu i intelektualnu vertikalu. Redateljica Ines Pletikos snimila je dokumentarni film o Olgi Carević “Portreti koje pamtimo: Olga Carević – mostovi od srca do srca”.
Dr. Carević pisala je praktički do kraja života. Zadnji put hrvatskoj javnosti obratila se u julu prošle godine reagujući na tada aktualna sporenja vezana uz obilježavanje godišnjice akcije “Oluja”.
“Kao Srpkinja otišla bih srcem punim ljubavi u Grubore i u Knin. Moga sina Mislava, hrvatskoga branitelja, izgubila sam 4. avgusta 1993., a u avgustu ove godine navršiće se 30 godina kako pišem o međusobnom prijateljstvu ljudi, kao i prijateljstvu čovjeka i prirode”, poručila je tada profesorica Carević.
Dr. Olga Carević dobitnica je plakete s likom Zdravka Lorkovića, odlikovana je redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, a dobitnica je nagrade “Europski krug” 1994., Hrvatskoga Vijeća Evropskoga pokreta u Zagrebu za promociju demokratskih vrijednosti,
