Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog
Prvi botaničar koji je je proučavao floru Lovćena je Mucio Tomazini (ital: Muzio de Tommasini, 1794–1879). Tršćanin, koji je 1827. godine službovao kraće vrijeme u Kotoru, objavivši potom i putopis, ali na njemačkom jeziku. (Vukić Pulević, Daniel Vincek, Crna Gora Vrata Balkana, Putopisi i zapisi evropskih botaničara, Obod, Cetinje, 1991 godine). Predstavićemo više od 150 priloga, bibliografija sintetskog karaktera koja su u svojim dugotrajnim i iscrpnim istraživanjima istaknuti crnogorski naučnici Vukić Pulević, Zlatko Bulić, Danijel Vince,k ali i drugi autori brižljivo godinama sakupljali i publikovali u svojim radovima i djelima. Prva botanička istraživanja vezana za Lovćen spadaju i u prva za Crnu Goru. Moramo imati u vidu da je glavni ulaz u Crnu Goru tada bio sa morske strane, zapravo put od Kotora do Cetinja đe su istraživači uglavnom boravili. Materijal koji koristimo u našim istraživanjima obimne arhivske građe i publikacija sadržan je u Bibliografiji o flori i vegetaciji Crne Gore (Vukić Pulević 1980. Godine, potom dopuna ove Bibliografije 1985. Godine). Prilozi o botaničkim istraživanjima o Crnoj Gori, Antonio Baldači (ital: Antonio Baldacci 1867-1950) njegovi prilozi vezani su za 1924., 1926., i 1932. Godinu. Vilotije Blečić (1956. godine). Ernest Mayer (1963.), kao i rad o početnim istraživanjima flore Crne Gore Ernesta Mayera (1982. godine) i putopisna botanička građa gore pomenuta. (Vukić Pulević, Daniel Vincek, Crna Gora Vrata Balkana, Putopisi i zapisi evropskih botaničara, Obod, Cetinje, 1991. godine) koji se u izvjesnoj mjeri odnosi na istraživačko područje Lovćena i njegove podgorine. Ako pažljivo pogledamo i sumiramo, rezutati rada biće sadržani u 167. bibliografskih jedinica, Redosljed ovih jedinica biće prikazan po abacednom redu autora a za svakog autora su prikazani hronološki.
POČETAK I PREGLED BOTANIČKIH ISTRAŽIVANJA NA LOVĆENU
Botanička istraživanja na Lovćenu su bila uglavnom parcijalna (prim. aut. trebamo imati u vidu da je složenost, površina i kompleksnost terena planine Lovćen umnogome usporavala istraživače), i moramo imati u vidu da je u samim počecima botaničkih istraživanja bio rijedak broj ozbiljnjih istraživača. Razlog za to je jednostavan geografska i politička izolovanost, česti ratovi, nepostojanje puteva, politička i česta društvena izolovanost, granica sa primorjem, predstavljali su itekako oteževajuće, ali i ograničavajuće uslove za proučavanje terena. Radi lakšeg upoznavanja pregled botaničko-istorijskih istraživanja možemo podijeliti na na 3 perioda i to: I (1827-1900), II (1900-1945), III (1945-do današnjih dana). (Zlatko Bulić: ,,Istorijski pregled istraživanja flore i vegetacije Lovćena”, Zbornik radova: Nacionalni park ,,Lovćen” prirodna i kulturna dobra, Cetinje 1993. Godine, izdanje CANU).
I period: Prvi podaci o flori Crne Gore i flori Lovćena vezani su za Mucio Tomazinia (ital: Muzio De Tommasini, za period 1835. godine). Mucio Tomazini je prvi herbarski materijal dobijao od nepoznatog Crnogorca (prim. aut. neopravdano zapostavljen i nepoznat prvi crnogorski florista tog vremena o kome možda postoje podaci u kotorskim arhivima što bi bilo veoma dragocjeno svjedočanstvo o jednom vremenu.) Crnogorski florista je sakupljalo ljekovite biljke i snadbijevao je kotorske apoteke. Mucio Tomazini je sakupljeni materijal slao na proučavanje u Padovu Roberto de Visiani (1800-1878) i u Beč, Nikola-Toma Host, ljekar i botaničar (1761-1843), jedan dio svojih florističkih zapažanja je objavio u prilogu iz 1835. godine. U tom svom prilogu između ostalog kaže: ,, Flora Crne Gore mi je bila toliko bliska, ali zbog političkih prilika udaljena i nedostupna, sve više je izazivala moje interesovanje i budila kod mene žarke želje da je izučavam”. Iz tog vreman poznat je i mlađi botaničar Domenico Papafava, pravnik i botaničar koji nije ostavio ništa zapisano već samo eksikate (prim. aut. sušeno plodnonosno tijelo pečurke) koji se mogu naći u herbariju univerziteta u Padovi. Neke podatke iz Tomazinijevog herbarijuma objavio je Roberto de Visiani (1829-1830) koji je kao ljekar službovao u Kotoru. Sve intresantne, zanimljive i raspoložive florističke podatke Roberto de Visiani je predstavio u poznatom djelu ,,Flora dalmatica” (1842-1852), a dio podataka vezanih za Lovćen može se nači u prilogu iz 1872. godine koji je dobijen analizom herbarskog materijala koje je sakupio austrijski botaničar Franc Maly (njem: Franz de Paula Maly 1823-1891). On je bio izuzetan istraživač flore Crne Gore koji je istraživao i na Lovćenu, Orjenu i Bijeloj Gori. Njegove bogate značajne herbarske zbirke nalaze se u herbaru imperatora Maksimilijana kao i u muzejima u Budimpešti, Sarajevu i Beču, ali nažalost samo jedan (neznatan) dio nalazi se u radovima Antona Kernera (njem: Anton Kerner von Marilaun 1831-1898) i Ervin Beka (njem: Erwin Beck). (Vukić Pulević, i Daniel Vincek, Crna Gora Vrata Balkana, Putopisi i zapisi evropskih botaničara, Obod, Cetinje, 1991. godine).
Povod za nastanak prvog italijanskog putopisa o Crnoj Gori u XIX vijeku dala je posjeta saksonskog kralja Fridriha Avgusta II Njegošu i Cetinju u proljeće 1838. godine. Saksonski kralj, kao strasni botaničar, preduzeo je ovo putovanje radi sakupljanja biljaka duž istočno-jadranske obale. Nakon obilaska Istre i Dalmacije, 30. maja brodom je stigao u Boku
Kotorsku, odakle je sljedećeg dana, u pratnji predstavnika austrijskih vlasti i jednog odreda
naoružanih Bokelja, krenuo u Crnu Goru. (Jevto M. Milović, „Posjeta kralja saksonskog Fridriha Avgusta vladici Radu 1838. Po istorijskoj građi iz Državnog arhiva u Zadru)“, Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu, Titograd, CANU, 1984.) U pratnji saksonskog kralja bio je botaničar Bartolomeo Bjazoleto (ital: Bartolomeo Biasoletto, 1793–1858), koji se na preporuku saksonskog konzula Johana Vilhema Sartorija putnicima pridružio u Trstu. (Bartolomeo Bjazoleto rođen je u Vodnjanu, u Istri. Farmaciju je diplomirao u Beču. U Trstu je radio kao apotekar, okupivši oko sebe kružok botaničara, zoologa i minerologa. Godine 1823. završio je i filozofiju u Padovi, upoznavši se i sprijateljivši se i sa Nikolom Tomazeom. U međunarodne botaničarske vode ušao je 1819. godine otpočevši saradnju sa njemačkim botaničarem D. E. Hopeom (Hoppe). Valerio Giacomini. ,,Biasoletto, Bartolomeo“, u: Dizionario biografico degli italiani, v. 10, Treccani, Roma, 1968). Odlomak iz Bjazoletovog putopisa o boravku saksonskog kralja u Crnoj Gori, preštampan je oktobra 1896. godine u specijalnom izdanju rimskog časopisa ,,Vita italiana“, zajedno sa nizom članaka o Crnoj Gori objavljenih povodom vjenčanja crnogorske princeze Jelene Petrović Njegoš sa italijanskim prestolonasljednikom Viktorom Emanuelom III Savojskim. ,,Dal viaggio di Federico Augusto re di Sassonia nel Montenegro“, Vita italiana, 1896, sv. XI (25. X) 245. Ovo je bio povod nastanka i prvog prevoda na naš jezik, za kojim su uslijedili i brojni drugi. (Olivera Popović
Italijanski putopisi XIX vijeka o Crnoj Gori, doktorska disertacija, Nikšić 2015). Bjazoletov opis posjete saskonskog kralja Crnoj Gori kao posebno izdanje na italijanskom jeziku ponovo je štampan 2000. godine. Knjiga sadrži autorovu posvetu prirodnjacima i saksonskom kralju. U opisu putovanja u Crnu Goru, na koji otpada oko petina Bjazoletovog djela, prepoznaju se dvije narativne cjeline. Autor govori o samom putovanju i doživljajima putnika na Cetinju, dok pri kraju priloga daje naknadno sakupljene informacije o Crnoj Gori. U dijelu o Crnoj Gori dato je nekoliko ilustracija: saksonskog kralja, Cetinja, novootkrivene biljke i samog Njegoša, prema portretu koji je slovenački slikar Josip Tominc naslikao prilikom vladičinog boravka u Trstu 1837. godine. (Portret se u vrijeme kada je Bjazoleto pisao o Crnoj Gori nalazio u tršćanskom muzeju Rivoltella. Ljubomir Durković-Jakšić, „Njegoš i srpska pravoslavna opština u Trstu“, Zbornik Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta, Beograd, 1951). Rezultate svojih botaničarskih istraživanja Bjazoleto nije uvrstio u svoj putopisni opis već ih je dao u posebnim registrima na kraju knjige, da ne bi, kako kaže, „bio dosadan čitaocu“ (Plantae in itinere S. C.R.M. Friederici Augusti Saxoniae Regis, per Istriam, Dalmatiam etmontem Scodrum mense Majo et Junio 1838 lectae, ordine alphabetico dispositae).
Značajan je njegov nalaz tada po prvi put novoopisane vrste (lat: Saxifraga federici-augusti) o kojoj smo pisali u našem putopisu o Štirovniku. Kasnije je ovu vrstu na putu Kotor- Cetinje pronašao asistent botanike iz Padove Đuzepe Klementi (ital: Giuseppe Clementi, 1812–1873). Rezultate svojih istraživanja objavio je u izvještaju ,,Un viaggio botanico eseguito l'anno 1840 nella Dalmazia e nel Monte Nero“, u: Atti della terza riunione degli scienziati italiani, Firenze, 1841. Međutim, ovaj izvještaj napisan je u trećem licu, sa vrlo kratkim osvrtom na putovanje, pa po svojim formalnim karakteristikama ne spada u putopisna djela. Podaci u: Antonio Baldacci, Le esplorazioni botaniche nel Montenegro – Primo periodo (1827–1841), Coop. Tipografica
Azzoguidi, Bologna, 1924.
Jako su zanimljivi i intresantni putopisi Vilhema Ebela iz 1842. godine (njem: Wilhelm Ebel ) koji je posjetio 1841. godine ovo područje i o njemu ostavio značajne botaničke kao i druge podatke. Vilhelm Ebel je bio njemački prirodnjak, predavač prirodnih nauka na Univerzitetu u Kenigsbergu. U proljeće 1841. godine krenuo je na put po Dalmaciji, zahvaljujući podršci Pruskog kraljevskog ministarstva za kulturna, zdravstvena i školska pitanja, a to putovanje se neočekivano proteglo i na Crnu Goru. Nije se peo na Lovćen jer je bio prekriven snijegom. Svoja zapažanja pretočio je u rukopis a kasnije u knjigu ,, Dvanaest dana u Crnoj Gori.“ Ebelovo djelo nastalo je kao plod neplaniranog putovanja kroz Crnu Goru jer je ovaj prirodnjak od Pruskog kraljevskog ministarstva za kulturu dobio sredstva za istraživački put u Dalmaciju. Nakon duge dionice od Trsta do Kotora, kada se konačno, sticajem ,,povoljnih okolnosti“, našao u Crnoj Gori, njegova naučnička ljubopitljivost oplemeniće se očaravajućom zanimljivošću crnogorskog podneblja, čovjeka, kulture i istorije, a dalmatinske zabilješke pašće u sjenku dnevničkih zapisa iz gora i gorštaka kojima je gospodario vladika-pjesnik.Tako će putopis sa relacije Trst-Kotor ostati samo preludijum u svjedočanstvo o dvanaest crnogorskih dana, od kojih je svaki dobio po jednu cjelinu u prvom dijelu Ebelove knjige, dijelu koji, opet, čini kvantitativnu i kvalitativnu većinu njenog sadržaja. Naučnik, ipak, neće ostati dužan botanici i Pruskom ministarstvu kulture: u drugom dijelu knjige on će dati ,,Botaničke napomene“ o Crnoj Gori, opširan botanički prikaz Dalmacije ,,Elenchus plantarum dalmaticarum“, zapis ,,O odnosu crnogorske flore prema dalmatinskoj flori“ i, na kraju, dragocjeni ,,Popis crnogorskih biljaka.“ Neke manje podatke o flori Lovćena na osnovu materijala Franca Maliya daje i njemači botaničar Henrih Vilhem Reihardt (njem: Heinrich Wilhelm Reichardt 1835-1885) a naredne godine na Lovćen zbog istraživanja se penje poznati istraživač i botaničar P. Archerson koji pored Lovćena obilazi i Orjen o čemu ostavlja zanimljiv prilog 1868. godine. Sljedeće godine na Lovćen dolazi asustrijski botaničar Tomas Pihler (njem: Thomas Pichler 1828-1903). Opširan putopis o njegovom putu u Crnu Goru objavio je J.C. Pitoni (1869) u Beču, a zabilješke o Pihlerovom putu objavio je i R. Huter (1870). Za poznavanje flore Lovćena značajni su i radovi J. Pantoczeka (1872,1874). Na osnovu njegovog herbarijuma Reichenbach je za okolinu Cetinja opisao tada novu nepoznatu vrstu (lat: Scleranthus cetinjesis) Rchb. Pantoček je bio veoma zahvalan knjazu Nikoli I na gostoprimstvu i blagonaklonosti kao i J. A. Knapu koji ga je pratio na terenu i pomogao mu prilikom sakupljanja i sušenja biljaka. (Zlatko Bulić: ,,Istorijski pregled istraživanja flore i vegetacije Lovćena” Zbornik radova Nacionalni park ,,Lovćen” prirodna i kulturna dobr,a Cetinje 1993. Godine, izdanje CANU).
LJUBAV CRNOGORSKOG VLADIKE PREMA BOTANICI
Bogata flora Crne Gore a posebno Lovćena pobuđivala je i misli samih vladika. Jedno od tako dragocjenih svjedočanstava nalazimo u knjizi Napoelonovog pukovnika L.C. Vialla de Sommières, (Voyage historique et politique au Monténégro, Alexis Eymery, Paris, 1820. Up. i
,,Viala de Somijer, Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru“, prevela Marija Adžić, CID, Cetinje, 1995). Napolenov pukovnik je službovao u Dalmaciji (1807-1813) a o vladici Petru I piše sljedeće: ,,On je volio botaniku (vladika Petar I) i u to je ulagao velike napore. Imao je smisla za kulturu i botaniku. Njegovi vrtovi su održavani sa ukusom i prema italijanskoj modi.“ I engleski botaničar Ričard Čandler Aleksander (eng: Richard Chandler Alexander 1809-1902) čiji je herbarijum zavještan testamentom Kju Gardenu, ali publikovanih rezulatata nije bilo. Crnu Goru je obišao i slavni botaničar Josif Pančić (1814-1888) godine 1873. On je te godine zbog velike suše koja je bila na Lovćenu sakupio jako mali broj biljaka, a sve florističke podatke obradio je i unio već sledeće, 1875. godine. U Beogradu izlazi iz štampe, na latinskom jeziku, Pančićev „Elenchus plantarum vaskularium...” To je zbirka, spisak flore iz Crne Gore. U njoj se daju podaci o staništima biljaka. Pančićev „Elenchus” je dragocjeni dokument za dalji rad u ovoj oblasti, što pokazuju mnogobrojni prilozi: Pantoczek-a, Baldacija, Rohlene i mnogih drugih istraživača u ovoj oblasti. Tada je Josif Pančić na Cetinju upoznao Boža Novakovića koji je postao poštovani ,,botaničar” crnogorskog naroda koji ga je pratio na njegovim putovanjima. Kao novu vrstu za nauku Pančić navodi (lat: Sonchus palesscens) godine 1874.
Fragmentarne podatke o flori Lovćena nalazimo i u radovima Josipa Bornmilera (njem: Friedrich Nicolaus Joseph Bornmüller 1862-1948) i to za godine 1877. i 1889. kao i u radovima E. Weissa (1867), dr Rihard Vetštajn (njem: Richard Wettstein 1863-1931) godine (1890), Ernesta Adolfa Sagorskog (njem: Ernst Adolf Sagorski 1847-1929) godine (1897), C. Studnizke (1890) i rad Franca Hohnela (njem: Franz Xaver Rudolf von Höhnel 1852-1920) čiji rad iz 1893. godine govori o nekim mahovinama na području Cetinja. Godine 1886. preko Kotora i Cetinja u granično područje Crne Gore i Albanije stigao je i I. Szyszylovicz, a prilog o ovom putovanju objavio je i G. Beckk (1888). Podatke o flori lišajeva koje su ovom prilokom sakupili Bek i Šišilović objavio je A. Zahlbruckner (1888). Baldači je drugi put posjetio Crnu Goru 1886. godine, upoznavši na ovom putovanju katoličkog sveštenika iz reda barnabita Čezarea Tondinija de Kvarengija (ital: Cesare Tondini demc Quarenghi, 1839–1907), koji ga je predstavio crnogorskom knjazu Nikoli I Petroviću
Njegošu. Tondini je na Cetinju boravio u okviru pripreme potpisivanja Konkordata između Svete stolice i Crne Gore i upravo je ovaj sveštenik Baldačija podstakao da svoj prvi rad iz botanike objavi baš u Crnoj Gori. Ovaj njegov rad pod naslovom „Bilje cetinjskog polja“ objavljen je u cetinjskom listu ,,Glas Crnogorica“ u osam nastavaka. On predstavlja ne samo prvi rad o crnogorskoj flori, već vjerovatno i prvi prilog iz prirodnih nauka uopšte publikovan u Crnoj Gori. (Antonio Baldacci, „Bilje cetinjskog polja“, Glas Crnogorca, XV/ 1886, br. 28 (15. VII), str. 1–2; br. 29 (22.VII), str. 1; br. 30 (29.VII), str. 1–2; br. 32 (12.VIII), str. 1–2; br. 33 (19. VIII), str. 1–2; br. 34 (26. VIII), str. 1–2; br. 37 (16. IX), str. 1–2; br. 38 (23. IX), str. 1–2.) kao i izvor (Vukić Pulević, „Osvrt na probleme crnogorske fitonimije“, Lingua Montenegrina, II/ 2009, br. 3).
Baldači je od 1886. godine do kraja XIX vijeka Crnu Goru obišao uzduž i poprijeko, otkrivajući na tim ekskurzijama brojne biljne, u botanici, do tada nepoznate vrste. Nakon što je sa svojim kolekcijama sakupljenog materijala upoznao institucije i pojedince iz ove oblasti u Italiji, uspio je da dobije materijalnu potporu za dalji rad. Njegova dva dugotrajnija istraživanja finansijski je pomogao i crnogorski knjaz Nikola. (Slavko Burzanović, „Antonio Baldači i Crna Gora“). U njegovim istraživačkim misijama Baldačija je slijedio jedan od pionira crnogorske botanike Krsto Pejović (1862–1940), (o kome smo već pisali) a u njegovim radovima pominje se još jedan Crnogorac, Gajo Radanović, koji mu je takođe bio vodič i pomagao mu u istraživanjima. Na putovanju iz 1890. godine ulogu pratioca imao je i Budvanin Bogoboj Rucović (1869–1912) vidjeti prilog o Rucevoj lokvi i Rucovićima), koji je u “Glasu Crnogorca” iste godine i sam objavio putopisni prilog o tom istraživanju. Baldačiju su saputnici na putu prema Crnoj Gori povremeno bili i neki drugi strani naučnici, poput njemačkog geografa Kurta Haserta (Kurt Hassert, 1868–1947), sa kojim se sprijateljio i pojedine oblasti s njim zajedno obišao. („Altre notizie intorno alla flora del Montenegro. I. Il Viaggio del 1891“, Malpighia, VI /1892, sv. 4. Rucović, koji je u vrijeme Baldačijeve posjete bio svršeni maturant, a kasnije profesor i prvak Narodnog pozorišta u Beogradu, opisao je ovo putovanje u tri svoja dopisa “Glasu Crnogorca” 1890. godine: „Ostrog, 7.
jula“, br. 29 (14.VII), str. 2; „Durmitor, 17. jul“, br. 32 (04. VIII), str. 2 i „Morača, 17. juli“, br. 35 (25. VIII), str. 1–2. Više o Bogoboju Rucoviću u: Darko Antović, „Bogoboj Rucović – okvir za portret velikog zaboravljenog glumca“, Boka, 2006, br. 26).
Lovćen je 1899. godine posjetio češki botaničar Bohuslav Horak (češ: Bohuslav Horák 1877–1942). On je objavio prilog (1900) u kome se, pored opisa flore, ističe ,,gostoprimstvo stanovnika ove planinske zemlje koje mu je boravak učinilo prijatnim, a apsolutna sigurnost mu je omogućila detaljno istraživanje koje bi moglo dati intresantne rezultate“.
Nakon 1900. godine period istraživanja vezan je za jednog od najpoznatjih istraživača crnogorske flore, češkog botaničara Josefa Rohlenu (1874-1944). Rohlena je Lovćen posjetio više puta. Češki botaniĉar Rohlena je prvi put došao u Crnu Goru 1900. godine. Prvi put Rohlena je na masiv Lovćena došao maja 1900. godine zajedno sa poznatim mikologom František Bubakom (češ: František Bubák 1866-1925) (prim.aut u literaturi se ne slažu podaci oko mjeseca dolaska pa se navode mjeseci maj, jun i jul). Fr, Bubak je svoje podatke o flori gljiva Lovćena unio u svoje priloge (1903/1904, 1906, 1915). Rohlenin pomoćnik i prvi crnogorski botaničar Krsto Pejović bio je od velike pomoći Rohleni u sakupljanu biljaka i herbarskog materijala. Cjelopkupne zbirke sa ovih putovanja, ili pak pojedini djelovi, objavljeni su u brojnim prilozima i to (190 /1903, 1904/1905, 1906/1907, kao i 1912, 1921, 1922/1923, 1924/1925, 1931/1932, 1933/1934, 1935/1936, kao i u periodu od 1937/1940). U ovim podacima dodati su podaci, ne samo o lovćenskoj već i o crnogorskoj flori, botaničara i sakupljača crnogorske flore i to: Krsto Pejović, A. Kašpar, A. Ginzerberger, F.A. Novak, L. Čelakovski, L. Viniklar, K. Prokeš, V. Skrinavek, J. Dostal kao i brojni drugi. Tu su i nalazi revidenata i obrađivača pojedinih radova kao šro su: (lat: Campanula Rubus J. Hruby iz Brna), (lat:Thymus K. Roniger iz Praga). (Zlatko Bulić: ,,Istorijski pregled istraživanja flore i vegetacije Lovćena” Zbornik radova Nacionalni park ,,Lovćen” prirodna i kulturna dobra, Cetinje, 1993. Godine, izdanje CANU).
Jozef Rohlena u ovim prilozima daje i opise novih taksona za floru Crne Gore od kojih su za floru Lovćena karakteristični: (lat: Lamium lovcenicum Rohl, Bertereoa gintli Rohl, Fectusa pungens, Kit. var. peudoxahthina Rohl, Scabiosa ochroleuca L. var. pejovicii Rohl, Lathyrus venetus (Mill.) Wohlf. var. longipes Rohl, Crepis vandasii Rohl, kao i niz drugih vrsta, hibrida i nižih sistematskih kategorija). Sva Rohlenina otkrića i podaci se nalaze u njegovom pozantom djelu ,,Conspectusu florae montenegrinae” izdatu 1942. godine. Ovo djelo je predstavljalo jedno od najstudioznijih u tadašnjoj Evropi. U jednom od svojih mnogobrojnih putopisa o posjetama Crnoj Gori Jozef Rohlena ističe: ,,Malu Crnu Goru je posjetio veliki broj botaničara, ali to nije znak da je njena flora istražena, s obzirom da se Crna Gora poslije Berlinskog kongresa značajno teritorijalno proširila, a i botaničari su uglavnom dolazili ljeti, tako da je ranoproljećni aspekt flore u velikoj mjeri ostao nepoznat. ”
Zadivljen florističkim bogatstvom, kao i gostoprimstvom na koje je naišao, do 1906. godine je dolazio još 6 puta. Rohlena, koji važi za najzaslužijeg istraživača flore Crne Gore, je obišao gotovo cijelu tadašnju oslobođenu teritoriju. Osim materijala koji je sam obrađivao, sakupljao je i herbarsku građu (mahovine, alge) za druge botaničare. U periodu 1902-1942 godine objavio je 30-ak priloga i rasprava i u njima opisao oko 200 novih taksona (Vicia montenegrina, Verbascum nikolai, V. durmitoreum, Gentiana laevicalyx itd.). Njegovim životnim djelom smatra se „Cospectus florae Montenegrinae“, u kojem je navedeno 2 623 vrste i 194 podvrste cvjetnica i paprati. Iz ovog djela su izostala područja Boke, Orjena, Paštrovića, Pljevalja, Bijelog Polja, veliki dio Vasojevića, zatim područje Rožaja, Plava, Gusinja i najveći dio Prokletija. Kolika je Rohlenina zasluga za upoznavanje flore Crne Gore, govori i činjenica da gotovo 20 biljaka nosi njegovo ime. (Katalog vaskularne flore Crne Gore, Danijela Stešević, Danka Caković, tom I, Podgorica 2013.)
Lovćen je posjetio i jedan od najslavnijih evropskih botaničara Lujo Adamović (1864-1935. prim. aut. često su u literaturi prisutne greške za njegovo prezime pa ga čak srećemo i kao Adamoviš) koji u prilogu (1908) potvrđuje do tada diskutabilan nalaz munike (lat: Pinus heldreichii) na Lovćenu, a neke značajnije podatke o flori Lovćena možemo naći i u radovima iz 1911. i 1913. godine. Tada je i objavio ,, Građu za floru Kraljevine Crne Gore.” Njemački botaničari L. Gross i A. Kneucker na proputovanju kroz Crnu Goru 1900. godine posjećuju Lovćen i Cetinje i u više priloga (1900-1903) daju prikaz sakupljenog botaničkog materijala. Proslavljeni njemački botaničar Rupert Huter (njem: Rupert Huter 1834-1919) na Lovćenu je istražio i predstavio dvije zanimljive vrste (lat: Gnapahalium roseri Heldr, i Viburnum lantana L. var.discolor) a nešto manji parcijalni podaci o flori Lovćena mogu se naći u radovima: Avgusta Beguniota (ital: Augusto Béguinot 1875-1940), godine (1906) Haralda Lindeberga ( eng: Harald Lindberg 1871-1963) godine (1906,) Avgusta Hajeka ( eng: August von Hayek 1871-1928) radovi (1924. prim. aut. u literaturi se pominju radovi 1933. godine što je nemoguće s obzirom da je živio do 1928), W.B. Turila (1929), Artura Majefera (eng: Arthur Maillefer 1880-1960), godine (1940), kao i trilogiju botaničkih istraživanja Crne Gore Antonija Baldačija (ital: Antonio Baldacci 1867-1950) godina ( 1924, 1926,1932). U pet priloga E. Sagorski (1901), zatim tri priloga ( 1909, 1931/1932, 1933) u kojima između ostaloga daje osvrt na herbarski materijal Jozefa Rohlene i Josipa Bornmilera (njem: Joseph Friedrich Nicolaus Bornmüller 1862-1948). Podatke o flori lišajeva nalazimo u prilozima austrijskog botaničara Aleksandra Zahlbruknera (eng: Alexander Zahlbruckner 1860-1938) i to u godinama (1901, 1904, 1907,1909, 1910) u kojima je obrađen lihenološki materijal (Lihenologija je biološka disciplina koja proučava lišajeve. Istorijski počeci lihenologije vezuju se za Erika Aharijusa „otac lihenologije” i učenika Karla Linea koji su sakupili E. Weis, Fridrih Karl Maks Vierhaper (eng: Friedrich Vierhapper 1844-1903), i J. Baumgartner a neki podaci o lišajevima Lovćena mogu se naći u radovima M. Servita (1931, 1939).
Poznati botaničar Karl Herman Zan (engl: Karl Hermann Zahn 1865-1940) u svojim radovima (1906, 1907, 1909, 1938) opisuje tada novu vrstu roda (lat: Hieracium) za floru Crne Gore i nauku na osnovu materijala koji su u širem području Lovćena sakupili: Jozef Rohlena, Lujo Adamović, Ervin Janhen, Fridrih Karl Maks Vierhaper, A. Bierbach, i M. Behr. Navešćemo samo neke taksone: lat: Hieracium bauchinii Bes.ssp. adenocymodies Rohl. i Zahn. H. umbelliferum ssp.njeguschense Rohlena i Zahn. H. waldsteinii Tsch.ssp suborinei Zahn i Rchb. f. lovcenicum Rohl i Zahn, H. stuposum Rchb. ssp.stupposum f. multifolium Zahn, H. pseudotommasinii Rohl i Zahn. ssp pseudotommasinii Rohl i Zanh itd. Eduard Baudjš (češ: Eduard Baudyš, 1886-1968) godine (1918) navodi za Lovćen dvije vrste gljiva na osnovu materijala koji mu je poslao Jozef Rohlena, a Rohlenin materijal obrađivali su još i J. Hruby (1934), K. Ronningen (1933/1934), F. Novak (1939), S. Horvatić (1935) koji za Lovćen navodi vrstu lat: Leucanthemum atratum (Jacq.) DC ssp. cloroticum (Ker. et Murb). Horvatić f. simplex Horvatić, kao i I. Klašterski (1938) koji za Lovćen navodi vrstu lat:Rosa glauca Pourr. varr rohlenae Klaš. n. var. Zanimljiva su i zapažanja A. Degena (1914) za vrstu lat: Vioal aetolica koju je na Lovćen 1907. godine sakupio A. Bierbach kao i to da je mlađi botaničar Bruno Schutt iz Bremena 1926. godine imao jedno putovanje u južnu Dalmaciju a stigao je da istražuje i Lovćen.
ISTRAŽIVAČI FLORE NAKON PROGLAŠENJA NP ,,LOVĆEN”
Kada je NP ,,Lovćen” proglašen 1952. godine imamo intezivnija floristička istraživanja kako crnogorskih botaničara tako i botaničara sa nekadašnjih EX-YU prostora kao i brojnih drugih iz Evrope. Posjetićemo se na časni život prve žene pionira i heroine crnogorske botanike Koviljke Stanković-Tomić koja je neopravdano zaboravljena i gotovo pala u zaborav. Njen, iako nažalost karatak, život (umrla je sa svega 49 godina) bio je posvećen predanom izučavanja floristike Lovćena. Koviljka-Tomić Stanković gotovo da je pala u zaborav. Kao društvo u cjelini zaboravili smo prvu ženu doktora botaničara. Nijedna ulica ili škola ne nosi njeno ime u Crnoj Gori pa ni Cetinju đe je provela dio radnog vijeka u Višoj pedagoškoj školi, a dio u izučavanju flore Lovćena na kojoj je i doktorirala. Zaslužila je i skup i simpozijum njoj u čast u Crnoj Gori za sve što je dala svojim velikim botaničkim srcem koje je kucalo za Lovćen, ali i za Crnu Goru. Ovo je jedan od ispita na kom smo pali jer ime Koviljke Tomić-Stanković nikada ne smije da bude zaboravljeno. Osvrt na njen kratki ali i časni život napravljen je uz pomoć priloga i autorskih tekstova i knjiga uvaženih crnogorskih naučnika i njenih kolega koji njen doprinos izučavanju flore nikada nijesu zaboravili (Vukića Pulevića, Radomira Lakušiča, Ljuba Pavićevića, knjige ,,Botaničari i Crna Gora” (2006) Vukić Pulević časopisa: ,,Ovdje” Titograd 1988, ,,Glasnika Republičkog zavoda za zaštitu prirode”, Prirodnjačkog muzeja Crne Gore 1976 (sa bibliografijom), ,,Poljoprivreda i šumarstvo ” 1976. godine Titograd. Uz nesebični podršku dr Snežane Dragićević (briologa- nauka o mahovinama)
KOVILJKA TOMIĆ-STANKOVIĆ, SJEĆANJE NA HEROINU LOVĆENSKIH VISOVA
Koviljka Tomić Rođena je 18. oktobra 1926. godine u selu Timaru kod Šavnika. Djetinsjstvo je provela u rodnom selu (otac Uroš Tomić majka Kata, rođena Vujačić). Prva dva razreda osnovne škole učila je u Gornjem Timaru, a treći i četvrti u susjednom Boanu, tako da je idući u školu svakodnevno morala da prepješači nekoliko kilometara. Možemo zamisliti da se u živopisnoj flori njenog kraja i rodila ljubav prema floristici i botanici. Gimnaziju je pohađala u Pljevljima đe je maturirala 1948. godine. Iste godine upisala je bilošku grupu predmeta na Prirodoslovnom-matematičkom Sveučilištu u Zagrebu đe je i diplomirala 1952. godine. Već na studijama Koviljka je počela da pokazuje nesebičnu ljubav i sklonost prema botanici što je potvrdila i na brojnim ispitima. Pored obaveza na fakultetu kao student je i nakon nastave predano izučavala ekologiju i sistematiku biljaka. U toku studija, primijetivši njen poseban dar za botaniku, predstavnici stare zagrebačke botaničke škole ( Horvatić Stjepan, hrvatski botaničar Varaždin-Breg, 4. X. 1899 – Zagreb, 29. V. 1975. glavno i najplodnije područje njegova naučnoga rada je istraživanje vegetacije, a najviše je istraživao vegetaciju primorja, koji je zajedno sa drugim profesorom (Ivo Horvat. Čazma, 7. X. 1897. - Zagreb, 23. IV, 1963. Hrvatski botaničar doktorirao je u Zagrebu i bio univerzitetski profesor botanike u Zagrebu. Dao je doprinose u sistematici, a naročito u fitocenologiji), su je posebno bodrili.
Nakon više nego uspješnih studija trajno će se posvetiti botanici. Noseći satalno u sebi atmosferu Botaničkog institituta u Zagrebu i svojih mentora. Iste godine kada je diplomirala dobija svoj prvi radni angažman kao profesor biologije na Višoj realnoj gimnaziji u Kotoru. Uz sve izazove posla u prosvjeti uspjela je da na svoje đake prenese ljubav prema bilogiji. Proučavala je i sakupljala biljke u okoilini Kotora, pravila školske herbare i sticala prva iskustva rada na terenu. Više od dvije decenije pedagoškog rada biće utkano njenim doprinosom u obrazovnim sistemima. Godine 1955. izabrana je za predavača na Višoj pedagoškoj školi na Cetinju đe će provesti sedam godina. Njen boravak na Cetinju značio je i bolje uslove za nastavak naučnih istraživanja. Zapravo, to su bili i prvi pionirski (savremeni) pristupi naučnim disciplinama posebno botanici na svim EX-YU prostorima. Koviljka Tomić-Stanković sve češće ide na botaničke ekskurzije bilo sa studentima, bilo samostalno. Njena predanost nauci nastavlja se i dalje, 1960. godine prijavljuje doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Zagrebu i počinje sa istraživanjem flore i vegetacije Lovćena. Veoma složena disertacija kao i teren koji je trebalo proučiti predstavljali su veliki poduhvat, ipak trebamo imati u vidu da je u svome naučnom pregnuću bila sama. Iz zapisa njene zaostavštine nalazimo antologijski zapis njene zahvalnosti stanovnicima Lovćena u kom kaže: ,,Rad na terenu su mi olakšali stanovnici Lovćena koji su me tradicionalnom gostoljubivošću primili u svoje domove. Posebnu uslugu učinio mi je nastavnik biologije Dimitrije Brajović koji mi je više puta pomogao i pratio me po najtežem dijelu terena. ”
Godine 1964. u decembru mjesecu Koviljka Tomić-Stanković odbranila je doktorsku disertaciju, a kao rezultat florističkih istraživanja i vegetacije objavljuje četri priloga od kojih dva imaju karakter monografskih studija. Jedan prilog je posvećen boru munici (lat: Pinus heldreichii) o čijim lokalitetima su postojali neusaglašeni podaci u literaturi. Autorka već tada u svojim zapažanjima zapisuje da se munika širi čak i na onim područjima sa kojih je bila nestala (prim.aut. danas imamo slučaj da u odnosu na taj period munika se itekako oporavila i raširila na brojnim lokalitetima samog Lovćena). U svojim opširnim prilozima ,,Flora Lovćena” I i II (1970, 1972) ukupno je navedeno 1158 biljnih vrsta, koje su uključene u 475 redova i 95 familija od kojih su čak 122 taksona nova!!! Mnogi od njih su novi i za floru Crne Gore. Glavno djelo Koviljke Tomić-Stankvić je ,,Vegetacija Lovćena u Crnoj Gori.” Autorka je posvetila istraživanja širem planinskom masivu Lovćena. Na jugu je obuhvaćena podgorina planine sve do samog mora (Budva, Donji Grbalj, Cetinja i Njeguša). Vegetacijske jedinice Lovćena prikazane su u okviru 8 vegetacijskih razreda 9 redova, 11 sveza i 15 asocijacija (,,Botaničari i Crna Gora” 2006 Vukić Pulević).
Od navedenih fitocenoza predstavićemo tada nove biljne zajdenice za nauku koje trajno čuvaju uspomenu na Koviljku Tomić-Stanković. Asocijacija (lat: Trifolio Armerietum Tomić), otkrivena je na livadama Lovćena i njegove kontinetalne podgorine, dok (lat: Genisto-Globularietum bellidiofoliae Tomić) pripada vegetaciji pašnjačkih kamenjara brdskog područja Lovćena. Na goletima najviših vrhova zastuplejna je zajednica (lat:Carici-Seslerietum robustae Tomić). U maju 1963. godine Koviljka Tomić-Stanković je izabrana za predavača na Filozofskom fakultetu u Prištini, da bi odmah nakon doktoriranja 1965. bila izabrana u zvanje docenta sa jednim reizborom 1971. godine. Zvanje vanrednog profesora univerziteta dobila je 1975. godine neposredno pred rani kraj njenog života. No, njen doprinos nije bio samo na području Crne Gore već i na području Kosova kada ova istaknuta botaničarka godine 1967. objavljuje rad ,,Prilog poznavanju flore Ibarskog Kolašina” sa spiskom od 266 vrsta viših biljaka od kojih su neke nove ne samo za Kosovo, već i za floru Srbije. Sa istim istraživačkim darom i posvećenošćiu proučava planinu Mokru I publikuje četri priloga sa prikazom nekoliko novih zajednica.
Njen naučno istraživački rad je skrenuo pažnju javnosti i institucija pa tako krajem 1973. i početkom 1974. kao već afirmisan i iskusan istraživač boravi u Padovi, gradu duge botaničke tradicije. Tu je imala priliku da prouči bogatu zaostavštinu Roberta Visianija ( Robert Visiani hrvatski ljekar i botaničar. Šibenik, 9. IV. 1800 – Padova, 4. V. 1878. Uz ljekarske obaveze intenzivno se bavio proučavanjem flore. Od 1836. do kraja života djelovao na Sveučilištu u Padovi, gdje je 1837. postao profesor botanike i prefekt botaničkoga vrta). Proučavala je i radove Antona Baldačija koji je čitav svoj život posvetio istraživanju balkanske flore a proučavao je i floru Crne Gore. Taj boravak djelovao je na nju inspirativno pa je napisala članak u zagrebačkoj ,,Prirodi” (1974) sa naslovom: ,,Najstarji botanički vrt Evrope.”
Bila je stalni član grupe u sklopu saveznog projekta: ,,Vegetacijska flora Jugoslavije”. Od 1965. godine aktivno radi na kartiranju vegetacije u jednom dijelu Istre a potom sljedeće dvije godine kartira Boku Kotorsku, Grbalj, i Lovćen. Plemenito i veliko botaničko srce Kovilljke Tomić- Stanković prestalo je iznenada da kuca 1975. godine u 49 godini života. Sahranjena je u Peći, daleko od njene rodne Crne Gore. Da li je što ostalo od njene zaostavštine velika je nepoznanica za autore ovih redova. No, moramo istaći da su stopama Koviljke Tomić- Stanković krenule mnoge naučnice mlađe generacije od kojih ćemo pomenuti samo neke koje su već i postale doktori iz različitih oblasti biologije: Jelena Rakočević (algologija), Danijela Stešević i Danka Petrović (sistem. i ekol, vaskularnih biljaka), Ilinka Ćetković (mikologija), Snežana Dragićević (biologija), Snežana Vuksanović (vaskularna flora), Nada Bubanja (vaskularna flora), Vera Biberdžić (hidrofite) Gordana Kasom (mikolog) i druge.
Podaci o mahovinama na Lovćenu nalaze se u prilozima J. Duda (1965), Zlatka Pavletića (hrvatski botaničar 1920-1981) radovi u godinama (1955, 1968), Zlatko Pavletić i Vukić Pulević (1980), dok se neki fragmentni podaci o flori lišajeva mogu naći u radu hrvatskog botaničara Frana Kušana (1902-1972) rad iz (1952). Fitocenologija je grana ekologije koja se bavi zakonitostima flore. Podjela flore je veoma složena, pošto je ona osnova svih staništa (biotopa). Fitogeografija je geografija biljaka, grana botanike koja proučava rasprostranjenost biljnih vrsta na kopnu, pod zemljom i u vodama. Zadatak joj je da prouči uzroke i puteve raseljavanja biljaka u prostoru od davnih geoloških doba do danas i da pronađe zakonitosti u rasprostranjenju biljnih vrsta. Radove iz ove dvije naučne oblasti vezane za Lovćen nalazimo u prilozima: Vilotija Blečića (1911–1981) za period od (1956, 1958, 1967), zatim radovima botaničara Radomira Lakušića (1933-2005), Vukića Pulevića (1965, 1966, 1978, 1979, 1980, 1981,1982, 1983, 1987), botaničara Iva Horvata (1897-1963) za period pred sam kraj života (1963), botaničara Pavla Fukareka (1912-1983) radovi (1941, 1964), J. Šmarda (1968), T. Wojterski (1971), Momčila Kojića (1974), G.H Leute (1978), V.G. Baškova (1973), Čedomila Šilića (1937-2010), radovi (1979, 1984, 1990), Franc Speta (1941-2015) rad iz (1981), B. Todorovića i T. Bunuševca rad iz (1979), Emijije Vukićević (1921-2003) rad iz (1974), B. Milojevića (1974) kao i prilozi P. Adam (1972) đe su predstavljeni radovi grupe studenata sa Kembridža koji su svoja botanička istraživanja radili u široj okolini Budve 1971. godine.
Citotaksonomija je biološka nauka o klasifikaciji živih bića – taksonomija (grč., taxis - red, raspored + nomos - zakon) prema njihovim srodničkim odnosima, a na bazi citoloških pokazatelja. Citogenetika je posebna oblast genetike koja izučava uzroke naslednih promjena na nivou struktura i procesa u ćelijama, s naročitim osvrtom na promjene u hromozomima. Ova oblast povezuje dvije zasebne nauke: citologiju i genetiku. Floristički materijal sa područja Lovćena je korišćen u ovim istraživanjima i to u radovima: M. Lovka (1971, 1975), D. Papeš (1971), Andrija Željko Lovrić (1943-2018) godine (1987), Marija Bedalov (1927-2017) u radovima (1975, 1977). Takođe tu su neizostavni prilozi Vilotija Blečića i Ernesta Mayera (1969) u kojima se govori o taksonomiji i horologiji (nauka o rasprostranjenosti biljaka i životinja) roda: lat: Edraianthus, za planinski masiv Lovćena kada je izdvojena jedna nova podvrsta lat: Edraianthus wettsteinii Hall i Bal. ssp. lovcenicus May i Bleč koji ima vrlo uzan areal na južnim padinama Štirovnika. Floristička istraživanja na Lovćenu nastavljena su i u narednim godinama. Mi smo smao naveli dio ovih istraživanja od 1827. godine pa do danas. Ono što bi bilo važno istaći je da treba razmišljati da se na području NP ,,Lovćen” oformi Prirodnjački muzej, ali i fokusirati se na turističku ponudu brojnih staza istraživača koje su pohodili slavni botaničari.
