Roman „Lovište samoće“ spisateljice Dragane Tripković sinoć je predstavljen u Američkom uglu, u okviru redovnog programa KIC-a „Budo Tomović”. O knjizi je sa autorkom razgovarao pisac Ethem Mandić.
U uvodnom dijelu večeri autorka je na pitanje da li kod nje postoji neka vrsta nelagode i antipatije prema razgovoru o sopstvenim knjigama i uopšte prema toj vrsti razgovora kazala da joj je pred publikom iz grada u kojem živi najteže govoriti, a pogotovo kada je riječ o tekstu, dakle o nečemu što je sama napisala.
Odgovarajući na pitanje šta joj poezija omogućava da izrazi, a šta roman i koja je bila razlika u pisanju, autorka je pojasnila da ju je proza kao žanr, kao način pisanja podstakla da ideju koju je imala promišlja drugačije, odnosno da je izmjesti iz uskog simbola kakav poezija jeste, ali i da je izmjesti iz pokaznog simbola kakva je drama.
“Tako da me sama ideja koja je prvo nastala kao kratka priča vodila. Ideja me prosto obuzela i nije me u tom smislu napuštala do samog kraja”, navela je ona.
U osvrtu na to da li misli da je književnost zakasnila da odgovori na period korone i da li osjeća pritisak zbog toga što je roman „Lovište samoće” možda sad usamljeni primjerak koji treba da ispuni tu društvenu i književnu prazninu u našoj stvarnosti istakla je da književnost ne treba da popunjava nikakve praznine.
“Nedostaju djela, nedostaju čak i filmovi. Nedostaje čak i neko analitično tumačenje vremena od pandemije do danas, u smislu kakav je to socijalni uticaj imalo, a da ne pričamo o psihološkom. Književnost je tu da zabilježi, da kaže i da ostavi trag. To su uvijek dobri trenuci za analizu i promišljanje, pogotovo iz perspektive nekog ko je zatvoren, ko se nalazi u jednom prostoru izolacije”, poručila je Tripković.
Izolacija je, kaže, sama po sebi vrlo inspirativna.
“Bilo je mnogo više vremena za čitanje, zapravo imali smo mnogo više vremena za introspekciju. Izašli smo iz jednog analognog u potpuno digitalno vrijeme. A zašto nema veće komunikacije s tim vremenom, nemam odgovor. Vjerovatno su to sad neki procesi koji će se možda desiti. Ali ako si me pitao da li sam jurila za nekim kuriozitetom, ne, samo sam zabilježila vrijeme”, kazala je ona.
Govoreći o autobiografskom impulsu, tj. o sukobu između sela i grada u romanu, autorka je kazala da za nju ta dva segmenta nijesu bila suprotna.
“Naprotiv, bila su vrlo usaglašena. I upravo u tim analogijama koje sam našla između ta dva prostora su se nalazile neke interesantnosti koje su meni bile potrebne za građenje priče. S tim što su drugačiji likovi i odnosi, ali su intencije iste”, istakla je Tripković.
Na konstataciju da je junakinja možda ta koja nosi sa sobom realnu sliku svijeta i na jednu i na drugu stranu, navela je da je ona ne nosi, ali da je tumači.
“Postoje stvari koje su prepreka vašem životu, koje su prepreka raznim elementima koji se nalaze u tom grandioznom konceptu kakav život jeste. Za mene su, što se tiče romana i selo i grad paradigme vremena i prostori u kojima se stvari odvijaju svaka sa svojim backgroundom”, poručila je Tripković.
