Juče su u Crnoj Gori održani predsjednički izbori. Izlaznost je bila znatno manja nego na parlamentarnim izborima 2020. godine. Očigledno da je određen broj glasača potpuno razočaran ponudom i da je odlučio da taj dan ostane kod kuće.
Najviše glasova u prvom krugu osvojio je, potpuno očekivano, sadašnji predsjednik Milo Đukanović. Ali, ovaj put je to znatno manje, tek nešto iznad 35 odsto glasova. Razloga za ovakav rezultat je mnogo. Najvažniji su: gubitak vlasti na državnom i lokalnom nivou, kozmetička, a ne stvarna reforma stranke, interesno orijentisan dio glasača koji je samo promijenio poslodavca, izostanak podrške Zapada, predug boravak na političkoj sceni.
Za razliku od Đukanovića, drugoplasirani Jakov Milatović ulazi u drugi krug predsjedničkih izbora kao favorit. Pored svojih glasova on može računati i na glasove koje su Andrija Mandić, Aleksa Bečić i Goran Danilović dobili u prvom krugu. Kada se sve to zbroji, Milatović ima nekih 70 hiljada glasova viška u odnosu na Đukanovića.
Takođe, i rizici ove dvojice kandidata su različiti. Poraz Đukanovića u drugom krugu bio bi definitivan kraj njegove političke karijere. Ali ono što je još važnije bio bi to i kraj Demokratske partije socijalista. Nema sumnje, od raspada jednistvenog DPS-a 1997. godine Đukanović je potpuno samostalno upravljao strankom. On je bio taj koji je rješavao unutrašnje sporove, presijecao u najtežim situacijama i, da budemo pošteni, neko ko je uspio da nadmudri i preživi Slobodana Miloševića i izbjegne građanske sukobe unutar Crne Gore. Ali, kako to biva u organizacijama koje za lidera imajudominatnu ličnost, DPS za sve ove godine nije uspio da izgradi broj dva unutar partije. Nakon Đukanovića, realno teško da postoji neko sa dovoljno autoriteta da održi partiju na okupu.
Naravno, Đukanovića ne treba nikada potcijeniti, ali mu u drugom krugu treba puno više od običnog čuda da pobijedi Jakova Milatovića.
Mogućnost formiranja autentične građanske opcije
Iako stvari za kandidata Milatovića stoje puno bolje, važno je zvati da ni na ovom polu crnogorske političke scene stvari ne izgledaju idilično. Iako su i Bečić i Mandić podržali Milatovića, oni nisu nimalo srećni pozicijama druge violine koje imaju u ovom slučaju. Izbori su zakazani za 11. jun ove godine i očigledno je da jedini koji mogu očekivati odličan rezultat jeste PES (Pokret Evropa sad) koji predvodi dvojac Spajić - Milatović. Pobjeda Milatovića na predsjedničkim izborima, još više bi privukla glasače ovoj partiji .
Ali, ipak, glavni gubitnici izbora, ako ostane ovakav raspored političkih snaga su stranke okupljene oko DPS-a i SDP-a. Za sada, jedino je kandidatkinja za predsjednika Crne Gore ispred SDP-a i jedina žena od sedam kandidata, uradila ono što ozbiljni političari rade u ovakvim situacijama – podnijela ostavku na sve stranačke, ali i na poslaničku funkciju.
Ako vođe ovih partija hoće da se suoče sa stvarnošću, ona je sljedeća: neprekidno im opada broj glasača, njihova retorika je pogrešna i biračko tijelo je očigledno ne prepoznaje kao dovoljno iskrenu, vrijeme je da politički lideri ovih partija odu u penziju. Sa njima obavezno treba da odu i svi oni nad kojima visi sjenka sumnje da su se na nemoralan način okoristili o državne resurse. Ako sve ovo urade, a siguran sam da neće, onda ove partije i imaju šansu za političku budućnost.
Ali, kako priznavanje grešaka i odricanje od fotelje nije baš u crnogorskom duhu, smio bih se opkladiti da će ovi ostati na čelu svojih partija makar tamo bio samo još jedan jedini član. To otvara mogućnost da se u Crnoj Gori konačno formira jedna autentična građanska opcija bez uticaja i kontrole sa strane.
Kada su u pitanju ostali politički faktori u Crnoj Gori, kao što rekoh, ni tamo ne cvjetaju ruže. Posebno je razočaravajući rezultat predsjednika Demokrata Crne Gore Alekse Bečića koji je osvojio znatno manji procenat glasova nego što su dvije stranke koje su ga podržale (Demokratska Crna Gora i URA ) uzele na parlamentarnim izborima 2020. godine. I ovo je sasvim dovoljan razlog za ostavku u normalnom svijetu. Ali, naravno, ne i u Crnoj Gori.
Kraj jedne ere i političke karijere
Iako je po rezultatima na izborima tek treći, lider Demokratskog fronta Andrija Mandić, od svih kandidata koji su ušli u drugi krug, ima najmanje razloga za nezadovoljstva. Iako je nevoljno podržao Jakova Milatovića, jasno je da bez glasova koje je Mandić osvojio Milatović sigurno ne može postati novi predsjednik Crne Gore. Sa skoro petinom glasova, sa kontrolom značajnih državnih resursa (Elektroprivreda), podrškom Srpske pravoslavne crkve, ali iublaženom retorikom, namijenjenoj prvenstveno zapadnim ambasadama u Crnoj Gori, Mandić nameće Demokratski front kao nezaobilaznog konstituenta nove Vlade Crne Gore nakon izbora u junu.
Na kraju, ovi izbori će vjerovatno označiti kraj jedne ere i političke karijere. To nipošto ne znači da će Crna Gora ući u mirnu luku. Pred nama su neizvjesni parlamentarni izbori, neefikasne i paralizovane institucije, unutarpartijski sukobi, rast dugova, borba sa siromaštvom, ideološke, nacionalne i vjerske podjele.
Nova vlast, i to je njena Ahilova peta, izgrađena je na istom principu kao i ona višedecenijska DPS-ova. Uostalom, u novu vlast su se odličnouklopili preletači i po pravilu najgori kadrovi iz prethodne vlasti. S tim što je nova garnitura daleko gramzivija, primitivnija i nesposobnija od prethodne. Apetiti ove nove klase su toliki da to ne bi izdržala ni Kina sa švedskim standardom, a kamoli mala Crna Gora.
Zato će medeni mjesec veoma kratko trajati.
Nažalost, i mene, kao i ostale građane Crne Gore, čeka jedna veoma zanimljiva i potpuno nepredvidljiva godina.
Predsjednički izbori samo su jedan čin u ovoj našoj drami kojoj se kraj ne nazire.
