Šta nam govori odgovor Srbije na status Spajićevog prebivališta u toj zemlji? Kako to čitati između redova, jer inače svaki postupak, svačiju izgovorenu riječ, mjerimo po 100 puta, ne bismo li zaključili što nam ko misli i što nam ko sprema? U toj komplikovanoj partiji šaha zvanoj Zapadni Balkan, kojeg igraju dvije velesile, Crna Gora je tek jedna figura, a potez u odnosu na Spajića, tek jedan pokret piona u okviru igračke strategije velemajstora.
I koliko god se trudili da inerciju krupnih događaja za istoriju i sudbinu ove zemlje stavimo u kontekst, da nađemo logiku narativa, neku pravu liniju naše budućnosti, ipak se čini da nam sve više izmiče. Ostajemo Sizifi u potrazi za istinom. Ostajemo bespomoćni dok panično tragamo zašto nam pravda biva uskraćena?
Zašto smo se jedno jutro probudili i u novinama saznali da smo desničari? Zašto, ako smo decenije života potrošili u borbi protiv desničara? Da bi Milojko Spajić, koji je kreiran u fabrici crkveno ruskog ideološkog pogona postao politički centar? Da bi Vladimir Joković, lider partije Slobodana Miloševića, postao politički centar?
Znamo mi, jer glupi nismo, da taj novi generični poredak biva kreiran u kuhinjama ozbiljnih centara moći. Ali to što znamo ne znači da ćemo i pristati na njega. Prije svega, iz prostog razloga zato što je laž. A onda i zbog toga što nemamo namjeru sada da prestanemo da se borimo za pravo na osnovne slobode, ako se već za njih vjekovima borimo. Ugroženost naše „vrste“ naše je prirodno stanje. Ispada da su posljednjih par decenija bile samo incident.
Ono što ne znamo i čiju logiku nikako da „pohvatamo“ jesu postupci dvije suprotstavljene velesile, koje često, ispostavlja se, vode ka istom cilju kada je Crna Gora u pitanju. Možemo da ih prepoznajemo u nijansama. U vidu varijacija na temu. Hoće li Crnu Goru osvojiti verzija otvorenog etno srpstva Andrije Mandića - antimuslimanizma, anticrnogorstva, mitomanije, serijskih ubica kanonizovanih u svece ili one Mickeya Spajića – delikatno propagandistički upakovane u centar (u koji uzgred niko ne vjeruje, osim možda SDP), mobilizaciju birača na „Gazda Jezda“ metodi i navodnoj agendi prevazilaženje podjela (na način da se nećemo dijeliti jer ćemo svi biti crnogorski Srbi).
Osim ljepših frizura i sušija umjesto koljenica, drugih suštinskih razlika nema. Obje varijante pripadaju kultu u kom su masovne ubice kanonizovani sveci.
U tom traganju smisla, dok na svojoj koži žestoko osjećamo posljedice međunarodnih obavještajnih igara lako se upadne u kalkulacije. Ali zato možemo da se pitamo! I pitaćemo se do besvijesti, jer makar to možemo!
Ako je zvanična Srbija svojim dokazom o prebivalištu ostavila Spajića na ledu, zar time nije početak njegove „blistave“ političke budućnosti obilježila serijom neistina u koje je uhvaćen pred građanima? U svakoj zajednici u kojoj vlada bazična normalnost, ne da se ne bi mogao kandidovati, da ne govorimo pobijediti na izborima, nego bi istog trenutka bio cancelovan. Ne od strane političke konkurencije, već od strane javnog morala.
Ako je, dakle, Vučić prednost dao četničkom vojvodi, da li je Spajić bio igrač podržan od strane američkog uticaja? Da li je tim postupkom Vučić dodatno getoizirao srpski korpus u Crnoj Gori, ne ostavljajući veliku šansu za koalicioni kapacitet Evrope sad sa suverenističkim strankama, samim tim jer bi DF reafirmisao kao noseći stub srpstva? Legitimna teza, ali ne i jedina.
Spajić je kao političar iz anonimnosti izašao uz pomoć crkvenih „dešavanja naroda“ znanih kao litije. Od anonimusa, preko noći, postaje ministar finansija neograničene moći, koji je izmijenio za kratko vrijeme mandata ekonomsku sliku zemlje, ekonomskom politikom egzibicionizma. To nas tek čeka na naplatu, ali to nije tema.
U sprektru struktura moći u okviru Srpskog sveta, postoje dvije dominantne struje, sa povremenim, nevidljivim ratovanjem između sebe. Jedna je crkveno-ruska, ultra moćna organizacija, kojoj pripada na primjer, osim Spajića, Milorad Dodik. Sa druge strane „horizonta“ Srpskog sveta vlada Vučić, koji politički preživljava dok sa jedne strane građane dovodi do ludila patriotskim transom srpstva, a sa druge strane obećavajući briselskim činovnicima evropsku lojalnost evo već decenijama.
Gdje god istina ležala između ovih teorija, ima je u svakoj od njih. Crna Gora jeste, a to je neupitna istina, potencijalni plijen dvije struje u Svetu srpskom. Ostaje da se definiše i status američke politike na Balkanu. Da li će Vučić kao glavni projektovani faktor stabilnosti, u svojim prekookenaskim dilovima dobiti potpunu kontrolu nad Crnom Gorom, ili će SAD ipak uvidjeti pogrešne diplomatske procjene „izgubljene u prevodu“ i u promjeni administracije crnogorskog stuff-a, najaviti spasilačku misiju za građanski, sekularni karakter ove zemlje.
Kako god da bilo, u ovom trenutku čini se kao najvažnija stvar na svijetu za Crnu Goru da kandidat koji će zastupati njene iskonske interese na predsjedničkim izborima - trijumfuje!
U tom slučaju, opet se preko noći, kompletna realnost mijenja. Ovog puta u korist progresivne Crne Gore. U slučaju pobjede crnogorskog kandidata sve karte opet su u našim rukama, a Crna Gora dobija šansu da preživi nezapamćenu ofanzivu u modernoj istoriji na njenu sveobuhvatnu osobenost i suštinsku suverenost. Ovo je igra na sve ili ništa! Građani, na vama je...
Komentari ()
