Piše: Danilo BURZAN
Veličanstveni uspjeh crnogorske ženske rukometne reprezentacije i osvajanje srebrne medalje na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Londonu, obilježen je, uz ostalo, masovnim, poslijeponoćnim, svečanim dočekom „zlatnih lavica“ i ostalih učesnika Olimpijskih igara, na glavnom gradskom trgu u Podgorici. Tokom te impozantne svečanosti emitovana je i cjelovita crnogorska himna, a sve četiri strofe svečane pjesme „Oj, svijetla, majska zoro!“ horski su otpjevale hiljade (uglavnom) mladih ljudi, prisutnih na toj nezaboravnoj priredbi.
Naglašavam – sve četiri strofe, zato što je na svečanoj bini, zajedno sa glavnim slavljenicama i drugim sportistima (!?) bio i predśednik Crne Gore, Filip Vujanović, tokom minulih mjeseci posebno poznat i po svojem zalaganju da se naša himna prepolovi i odbace njene dvije potonje strofe.
Uzgred, danima je i Televizija Crne Gore, pozdravljajući uspjehe naših sportista na Olimpijskim igrama, emitovala inserte sa sportskih borilišta, uz muzičku podlogu, koju je činila naša himna, takođe cjelovita, dakle, sa sve četiri strofe. Ne mislim, naravno, da je to tako priređeno da bi neko śekirao predśednika Vujanovića i ćerao ga na negativan „doživljaj“. Pa, ipak...
Zvanično ćutanje: Ako je suditi po - minulih neđelja i mjeseci, mnogoput ponovljenim - javnim izjavama predśednika Crne Gore da treba skratiti tekst himne, izvjesno da se, na podgoričkom Trgu Republike, usred te spektakularne večeri i opštega veselja, Vujanović lično (!) ponovo „neugodno ośećao“!? A kada se, poslije intonirane i horski, iz desetine hiljada grla, otpjevane himne, naš predśednik pojavio za mikrofonom, dočekali su ga – zvižduci!? Što, naravno, ne može da se tumači da je to bilo (samo) zbog himne, ali...
Nekoliko dana prije toga spektakla u Podgorici, na proslavi Dana opštine Plužine, Vujanović je novinarima, po ko zna koji put, ponovio svoje stavove o državnoj himni. Iako nije nikad zvanično zatražio, ili inicirao da taj njegov „doživljaj“ himne Crne Gore - i prijedlog izmjena - razmotre i verifikuju poslanici u parlamentu, predśednik je i u Plužinama - ponovivši, uz ostalo, da se oduvijek zalagao da pjesma „Oj, svijetla, majska zoro“ bude crnogorska himna - još jednom precizirao: „Poseban doživljaj nikada nijesam imao prema zadnje dvije strofe, za šta mi je i vrijeme pokazalo da sam u pravu“. (Nije, izvjesno, gore rečena „verifikacija“ zvižducima na Trgu Republike bila potvrda tome i takvom Vujanovićevom uvjerenju, ali će se, ipak, desiti nekoliko dana potom, u Baru!)
Razlog za njegovo zalaganje da se himna skrati, kako je pojasnio i u Plužinama, jeste u (nikad dokazanom - primjedba moja) autorstvu - samo te dvije potonje strofe Himne - dr Sekule Drljevića, negdašnjega kontroverznog crnogorskoga političara i advokata, za kojega Vujanović kaže da je „pripadao kvislinškom fašizmu“. Zato Vujanović i tom prilikom naglašava da te dvije strofe „ne treba da budu promocija Crne Gore, jer je njena legitimacija - antifašizam...“
Zločini i “zločini”: Rekoh da je nekoliko puta već Vujanović pojašnjavao svoju ocjenu o Drljeviću kao „kvislinškom fašisti“, ukazujući da je on svojim govorenjem i pisanjem podržavao ondašnje fašiste.
Dakle - govorio je i pisao... Kažnjivih Sekulinih djela, međutim – nema! Znači, ti navodni „ratni zločini“ Sekule Drljevića su, u stvari, tipičan „verbalni delikt“! Ako jeste, onda se valja zapitati: śeća li se Vujanović „verbalnih delikata“ i nekih svojih sadašnjih političkih saradnika, iz daleko bližega perioda – s početka raspada bivše SFR Jugoslavije? I da li će, kao negdašnji (kao što je bio i Drljević) vispreni advokat, jednako i o njima javno da sudi, takođe zbog verbalnih delikata?
No, ima nešto još zanimljivije! Predśednik Vujanović, naime, za rješavanje „sporova“ o državnoj himni ima „spasonosno“ rješenje, čiji je sam autor. On, dakle (javno, ali ne i zvanično) predlaže da, nakon postojeće dvije strofe, našoj himni treba dodati samo potonji stih, iz (po njemu - odbačene) četvrte strofe, koji glasi: „Da je vječna Crna Gora!“
Uporne nedosljednosti: E, tu već nastaje i veliko i neobično zamešateljstvo! A evo zašto: Vujanović predlaže da se odbace dvije strofe „kvislinškoga fašiste“ i navodnoga ratnoga zločinca, ali mu nimalo ne smeta (čuj mene: smeta; pa on lično predlaže!) da se gore citirani stih toga istog „kvislinškoga fašiste“ doda i bude sastavni dio himne (antifašističke) Crne Gore!? (Da li se, poštovani čitaoče, od ovog prijedloga, samo meni nešto zavrćelo u glavi?!)
No, 'ajdemo dalje... U redu - o (većinskom) antifašizmu kao „legitimaciji“ i ondašnje i današnje Crne Gore ne treba trošiti riječi. To jeste, dakle, bila, a i danas je njena temeljna društvena karakteristika. Ali, niko ne treba da prenebregava, pa ni Vujanović da previđa, da je u Crnoj Gori bilo (i previše) drugih - kako on kvalifikuje dr Sekulu Drljevića - „pripadnika kvislinškog fašizma“. I da su i oni i njihovi (ideološki) potomci i danas među najglasnijima, ne samo kada se treba „obračunati“ sa śenima „kvislinškoga fašiste“ i njegovim navodnim ratnim zločinima, nego i protiv takve, antifašističke, današnje, suverene i nezavisne Crne Gore. O čemu se, onda, radi, gospodine predśedniče?
Ipak, desilo se da na otvaranju Svjetskoga kadetskog prvenstva u rukometu za žene, prije neki dan, u Baru, uoči utamkice Crna Gora – Azerbejdžan, naše đevojke sa državnim grbom na grudima, takoreći, ispune predśednikovu želju - otpjevale su samo prve dvije strofe himne i dodale im potonji stih četvrte strofe: „Da je vječna Crna Gora!“. To znači da je, uz nečiju pomoć, Vujanović (konačno!) uspio - i bez zvanične izmjene Zakona o državnim simbolima, pa time ni izmjene zvaničnoga teksta himne - da promijeni svoj „doživljaj“.
P.S. Ipak, ostaje (meni, makar) mučan utisak da šef jedne države nije pristalica dosljednoga poštovanja zakona, odnosno da se njegovom zaslugom, već godinama, u dobrom dijelu ovdašnje javnosti, sasvim bagateliše crnogorski Zakon o državnim simbolima, u stilu: mož' da bidne, al' ne mora da znači...