Zdravlje

Kustoskinja iz Budve dijabetes tipa 1 dobila sa 29, tri godine iznad granice do koje Fond plaća senzor

Pravo na pumpu i senzor, tek kad šećer izmakne kontroli

Pravilnik od nas traži da nalazi budu mnogo loši da bismo stekli pravo na insulinsku pumpu i sva druga pomagala. Zdravlje treba ozbiljno da nam bude ugroženo da bismo imali pravo na sve što nam može sačuvati zdravlje - kaže Ljubica Miličić. Peticiju za senzore za sve odrasle sa dijabetesom tipa 1 potpisalo je 7.647 građana 

Google

Dodaj Analitiku među omiljene izvore na Google-u

Ilustracija Foto: Pixabay
Ilustracija
PobjedaIzvor

Šest do deset puta dnevno, prvih godinu nakon dijagnoze, Ljubica Miličić ubadala je prst da bi izmjerila šećer. Na svakom prstu po jedan ubod.

- Posebno neprijatan osjećaj je kada se desi da ubod bude na istom mjestu, što je nemoguće izbjeći pri tolikom broju uboda - kaže ona za Pobjedu.

Ima 32 godine, živi u Budvi i radi kao kustoskinja etnološkinja u muzeju. Dijabetes tipa 1 dijagnostikovan joj je 2023. godine, kada je imala 29 godina. Danas šećer prati senzorom koji nosi na ruci i koji plaća sama.

Senzor je mali uređaj koji se lijepi na kožu i tokom 24 sata mjeri nivo šećera, a podatke šalje na mobilni telefon. Osoba sa dijabetesom tako vidi ne samo trenutnu vrijednost, već i da li šećer raste ili pada.

- Od kada živim sa dijabetesom nijesam imala pravo na senzor o trošku Fonda, jer prelazim starosnu granicu koja je određena Pravilnikom - kaže ona.

Po članu 101 Pravilnika o ostvarivanju prava na medicinsko-tehnička pomagala, osobe sa dijabetesom tipa 1 koje insulin primaju injekcijama pravo na senzor o trošku Fonda za zdravstveno osiguranje (FZO) imaju do 18. godine, odnosno do završetka školovanja, a najkasnije do 26. godine. Poslije toga senzor dobijaju samo ako koriste insulinsku pumpu, imaju utvrđen invaliditet ili malignitet, ili tokom trudnoće i u periodu planiranja trudnoće.

Kada je dobila dijagnozu, Ljubica je već bila tri godine iznad starosne granice.

„Trake nijesu bile dovoljne“

Odrasli bez senzora po Pravilniku dobijaju od 25 do 100 traka za glukometar mjesečno. Djeca do 18 godina i korisnici insulinskih pumpi imaju pravo na do 200 traka.

- Što se tiče traka i iglica za aparat za mjerenje šećera, nije bilo dovoljno. Iglica za aparat uglavnom nikada nema, pa sam ih kupovala, a dobijala sam ograničen broj traka na mjesečnom nivou, što takođe nije bilo dovoljno kada se trudite i nastojite da regulacija šećera bude što bolja - pojašnjava ona.

Najveći problem, kaže, bile su hipoglikemije, nagli padovi šećera koji mogu biti opasni.

- Hipoglikemije su bile brojnije i dešavale su se dosta često, jer prilikom mjerenja ubodom igle dobijamo vrijednost šećera u tom trenutku. Sa senzorom imam mogućnost da pratim kretanje šećera, dobijem informaciju na vrijeme ako naglo pada, pa samim tim mogu na vrijeme da odreagujem i spriječim je - kazala je Pobjedi Ljubica.

Razliku opisuje jednom rečenicom - glikoregulacija sa senzorom i ubodom u prst gotovo da se ne može porediti.

Po senzore u Dubrovnik

Ljekari su joj, kaže, savjetovali senzor od početka.

- Moj prvi endokrinolog mi je ukazivao na prednosti senzora, posebno zbog lošeg HbA1c, ali je bio svjestan da ne može baš svaki pacijent da priušti sebi toliki godišnji trošak - kaže ona.

HbA1c je nalaz koji pokazuje prosječan nivo šećera u posljednja tri mjeseca.

Prvi senzori koje je koristila bili su Libre 2 i Libre 3.

- Njih nema na tržištu u Crnoj Gori, pa je dodatni trošak bilo i putovanje do Dubrovnika kako bih ih kupila - kaže ona.

Sada koristi senzor Sibionics, koji se može kupiti u apotekama u Crnoj Gori i košta oko 64 eura. Senzor traje 14 dana. Ona računa da je to 128 eura mjesečno, odnosno 1.536 eura godišnje. Kako je za cijelu godinu potrebno 26 senzora, stvarni iznos je oko 1.660 eura.

- To je prilično velik udio obaveznih troškova na mjesečnom nivou – istakla je ona.

Njen trošak uklapa se u procjenu Udruženja „Dijabetes ekipa - DOB“, prema kojoj odrasli koji senzor plaćaju sami za to izdvajaju od 110 do 150 eura mjesečno.

A ni taj iznos nije konačan. Ističe da se dešavalo se da senzor prestane da radi prije isteka 14. dana, ili da se usljed posla i dnevnih aktivnosti odlijepi sa ruke. U tom slučaju senzor je oštećen i ukupni godišnji iznos koji mi je potreban za kupovinu senzora još se uvećava.

Zato, kako navodi, kvalitet života sa dijabetesom zavisi od novčanika.

- Pacijenti koji nemaju primanja ili imaju manja primanja sebi ne mogu obezbijediti kvalitetniji život sa dijabetesom tipa 1 - upozorava Ljubica.

„Prvo da ugrozim zdravlje“

Drugim putem do prava na senzor nije ni pokušavala.

- Nijesam pokušavala ni na jedan drugi način da ostvarim pravo na senzor, jer to nije moguće. Isto važi i za insulinske pumpe, koje pacijentima nijesu dostupne zbog iste starosne granice – ukazala je ona.

Pravilnik za insulinsku pumpu ne propisuje starosnu granicu, već medicinske uslove. Članom 98 pumpa se odobrava pacijentima sa dijabetesom tipa 1 kod kojih ni nakon 12 mjeseci intenzivne terapije insulinom nije postignuta zadovoljavajuća regulacija šećera, onima sa ponavljanim hipoglikemijama, ranom pojavom komplikacija ili pridruženim hroničnim bolestima, kao i ženama sa lošom regulacijom šećera u pripremi za trudnoću, u trudnoći i tokom dojenja.

Upravo medicinski uslovi su, kaže ona, razlog zbog kog joj je i ovaj put zatvoren.

- U prvoj godini života sa dijabetesom rečeno mi je da me vjerovatno nikada neće sljedovati insulinska pumpa, zato što se ona dodjeljuje pacijentima koji imaju veoma loše nalaze i glikoregulaciju. A to znači da bih trebala da ne vodim računa o vrijednostima šećera i ugrozim opšte stanje organizma, da mi nalazi tromjesečnog šećera budu loši, pa tek tada da steknem uslove za korišćenje insulinske pumpe - ispričala je Ljubica.

U tome vidi najveći paradoks.

- Naš cilj u životu je što bolja glikoregulacija i edukacija o ovom stanju i svi težimo istom: da očuvamo zdravlje organa koji su najugroženiji zbog dužih visokih vrijednosti šećera. A Pravilnik od nas traži da nalazi budu mnogo loši, vrijednosti previše loše, pojedini organi oštećeni, da bismo stekli pravo na insulinsku pumpu i sva druga pomagala. To znači da zdravlje treba ozbiljno da nam bude ugroženo da bismo imali pravo na sve što nam može sačuvati zdravlje - decidna je ona.

Ministarstvu zdravlja i Fondu poručuje da prije svega preispitaju da li su smisleni pojedini članovi Pravilnika.

- Zar nije to veći trošak i dodatno opterećenje za zdravstveni sistem? - pita ona.

Pravilnik predviđa kontrolu za odrasle koji pravo na senzor imaju. Endokrinolog procjenjuje efekat u prva tri mjeseca, zatim nakon šest i 12 mjeseci, a potom jednom godišnje. Pravo na nastavak se gubi ako se regulacija šećera ne

popravi, ili ako senzor nije nošen više od 80 odsto vremena. Senzor se, dakle, ne daje bez provjere da li pomaže.

Nije jedina

Dijabetes je prošle godine prvi put dijagnostikovan kod 3.651 osobe u Crnoj Gori, odnosno u prosjeku kod deset osoba dnevno, pokazuju podaci Instituta za javno zdravlje (IJZ). Ukupno je sa dijagnostikovanim dijabetesom prošle godine živjelo 28.538 osoba. Tip 1 otkriven je kod 200 osoba. Samo 19 su djeca mlađa od 14 godina, a njih 181 je starije. Ukupno je od tipa 1 prošle godine liječeno 2.105 osoba, od kojih je 1.935 starije od 14 godina.

Udruženje „Dijabetes ekipa - DOB“ 3. novembra pokrenulo je peticiju „Senzor je PRAVO ne PRIVILEGIJA“, kojom traži da pravo na senzor dobiju sve odrasle osobe sa dijabetesom tipa 1 kojima ga preporuči endokrinolog. Udruženje ne traži senzor bez uslova: predlaže obaveznu edukaciju o korišćenju senzora i računanju ugljenih hidrata, kao i procjenu nakon šest do devet mjeseci korišćenja. Do sada je peticiju potpisalo 7.432 građana, a 6.000 potpisa je potrebno da je razmatra Skupština.

To je druga peticija Udruženja. Prvu, „Pravo na senzor - pravo na život“, potpisalo je, kako je predsjednica Udruženja Lejla Martinović navodila u martu 2024. godine, 6.327 građana. Prema navodima Udruženja, nakon nje su pravo na senzore dobili korisnici insulinskih pumpi.

Martinović je za Pobjedu kazala da od tada nijesu imali sastanke niti su dobili odgovore od FZO-a ili Ministarstva zdravlja o daljem proširenju prava, ali i da Udruženje u tom periodu nije podnosilo nove zahtjeve.

Strategija istekla 2020.

Posljednji dokument posvećen dijabetesu koji je Pobjeda pronašla je Nacionalna strategija zdravstvene zaštite lica sa šećernom bolešću za period od 2016. do 2020. godine. Naveden je u biblioteci Ministarstva zdravlja, ali se ne može otvoriti. Nacrtom Strategije razvoja zdravstva za period od 2023. do 2027. godine bilo je predviđeno da se do prvog kvartala 2024. usvoji Nacionalna strategija za kontrolu i prevenciju hroničnih nezaraznih bolesti.

Pobjeda je još 5. novembra uputila pitanja FZO-u i Ministarstvu zdravlja o broju korisnika senzora, troškovima i mogućem proširenju prava. Ministarstvo smo pitali i da li je poslije 2020. donijet novi dokument posvećen dijabetesu.

Skupštinski Odbor za zdravstvo, rad i socijalno staranje pitali smo prije 10 dana kada planira da razmatra peticiju i da li će na sjednicu pozvati predstavnike Udruženja, Fonda i Ministarstva zdravlja. Odgovori do zaključenja broja nijesu stigli.

Zapratite nas
Najnovije vijesti, svakog dana, na vašim omiljenim aplikacijama.
Portal Analitika