U Crnoj Gori rijetko postoje pojave ili odluke oko kojih se može postići konsenzus. Ali ono čemu svjedočimo ovih dana je da ne postoji politička partija niti slobodan građanin koji ima pozitivno mišljenje o Bošnjačkoj stranci, osim, naravno, nekolicine prvih ljudi BS-a i njihove bliže i šire familije, prijatelja i kumova, okupljenih oko fotelja i ličnih interesa.
Nabrajati nepočinstva, propuste i poniženja ove male Dražine družine, za nešto više od godinu dana služenja velikosrpskoj ideologiji, postaje degutantno i dosadno. No, ovih dana svjedoci smo, pored besprizornih gafova lidera BS, i sve češćih napada na BS od strane njihovih koalicionih partnera.
Poniženje BS-a počelo je samim ulaskom u vlast s Oskarovcima, bilo u glavnoj ili sporednoj ulozi, koji se utrkuju ko će prije do Oskara, boreći se za nedosanjani san o „srpskom svetu“. To je bio samo vrh ledenog brijega, a posljedice su evidentne i ponižavajuće, što im je i Reis predskazao: „Vječno pognuta glava, vremenom počne da pase.“
Zato ne čudi sve češća polemika s koalicionim partnerima. Kad ponizno uđeš u vlast i staviš interes ispred dostojanstva, gubiš pravo na mišljenje, jer to kosi s percepcijom koalicionih partnera. Tako smo doživjeli da šef poslaničkog kluba PES-a, tzv. „dormeo poslanik“, BS, partiju s kojom participira u vlasti, naziva inkriminišućom.
To ne samo da govori o njegovom odnosu prema BS-u, već i o njemu samom, jer se, u suštini, ne razlikuje od targetirane grupacije koja, uzgred rečeno, ne radi ništa suštinski.
No vrhunac paradoksa dolazi kada poslanica PES-a, od milošte nazvana „patika“, na legitiman zahtjev poslanika Adrovića pravi skečeve i manjine grupiše na mizerni način, nedostojan običnog čovjeka, a kamoli nekog ko obnaša funkciju poslanice. Pitanje je, gdje je granica ovakvom ponižavanju – i poslanika, i predstavnika manjinskih naroda, a posredno i samog naroda kojeg ovi predstavnici, nažalost, zastupaju.
Gospodo iz vlasti, prirodno je da opozicija koristi svaku grešku, pogrešan postupak ili nezakonitost za kritiku vlasti i vladajuće većine. Ali nije prirodno da se ovako odnosi prema manjinskim narodima koje ovi nesrećni poslanici predstavljaju.
Bošnjačka stranka je spremna sve otrpjeti radi sitnog interesa, ali narod kojeg predstavlja pamti.
Nije vam dovoljno što su se gospoda iz BS-a priključili vašoj politici širenja velikosrpske ideje, ni što, svjesno ili nesvjesno, koriste retoriku blisku vama, kao lider BS-a u Rožajama koji poziva na borbu protiv antifašizma – već želite da ponizite i narod kojeg predstavljaju.
Zato ovim putem tražim pravdu za Bošnjačku stranku – da ih njihovi koalicioni partneri bar poštede kritike i poniženja, jer su svojom poslušnošću i poniznošću zaslužili bar toliko.
Nama ostaje da se nadamo boljem vremenu i boljim predstavnicima u parlamentu, a lideru i poslanicima BS-a možemo poručiti u stilu Pantelije iz kultnog filma „Maratonci trče počasni krug“: „Žao mi je što ste moji, a ne sunarodnici nekog mog neprijatelja.“
(Autor je jedan od osnivača Bošnjačkog demokratskog pokreta)
