Uspostavljajući svoje etičko učenje sveti Toma Akvinski, utemeljitelj sholastike, polazi od toga da sva bića streme ka dobru. No, i tu ima razlike, pa po njegovom shvatanju, nerazumna bića teže sopstvenom dobru, a razumna dobru kao takvom.
I poslije osam vjekova od kad su napisane ove riječi zvuče tačno. Danas u Crnoj Gori većina njenih stanovnika sklona je povođenju samo za sopstvenim, jednokratnim interesima. Ipak, jednako važna, a manje, kako bi se reklo, transparentna stvar, koja je uspjela da se uvuče na zadnja vrata našeg društva je povratak sholastike.
Još poodavno pisali smo o tome kako je u Crnoj Gori u posljednje dvije godine došlo do pada i potpunog kraha svakog rada na prosvijećenosti koji se, kao proces, odvijao makar u posljednjih sedam i po decenija. Potreba da se od crnogorskog društva napravi jedno moderno i na temeljima prosvjetiteljstva, kao dominantne filosofije u pokretu stvaranja nacija, osjećala se još od početka XIX vijeka.
Vladike i gospodari, od vremena svetoga Petra naovamo, znali su da izgradnja države jednako leži u podizanju svijesti naroda o sopstvenoj državi, koliko i u uspjesima na bojnom polju. Do te svijesti, znali su, vodio je samo jedan put, jačanje obrazovanja i usvajanje modernih evropskih vrijednosti.
Sopstveno uništenje proglasili smo za jedinu ispravnu i pravovjernu dogmu
U skladu sa mogućnostima, svi oni su prilježno radili na ispunjavanju tog zadatka. No, na tom putu nailazili su i na brojne prepreke, otpore i stranputice. Slijeđenjem i kopiranjem za to doba recentnih evropskih trendova, donijelo nam je uvoz nacionalizma u naciju koja je tek bila u izgradnji. I to ne bi ni bilo sporno da umjesto izvorne misli o sopstvenoj naciji nijesmo, u romantičarskom zanosu naših vladara, uspostavili iracionalni nacionalizam buduće južnoslovenske države.
Podređujući svoju politiku „višem“ cilju, „više“ domovine, dobili smo zapostavljanje sopstvenih interesa i konačni nestanak s mukom izgrađene države. Ipak, sve to nije značilo zaustavljanje procesa rada na daljem prosvjećivanju naroda. Čak i nasilna okupacija i potiranje nacionalnog identiteta u novoj državi, nije moglo da zaustavi počete procese, jer su i same elite te države vjerovale u ispravnost prosvjetiteljstva i bile oslonjene na dostignuća nauke.
Ponovni uzlet u procesu osvješćivanja naroda dolazi po pobjedi komunista u Drugom svjetskom ratu i uspostavljanju socijalističkog sistema. Kompletna državna mašinerija bila je upregnuta ka ostvarenju tog cilja. Potpuna pobjeda prosvjetiteljskih ideja o obrazovanom narodu dovoljno samosvjesnom da upravlja samim sobom bio je ideal novih vlasti. Samo takav narod, svjestan svog značaja i osobenosti, mogao je da stane u ravnopravnu zajednicu sa drugima i čini jednu cjelinu na državnom nivou. U takvom društvu došlo bi do pobjede nauke i naučnih dostignuća, nad zatucanošću i neznanjem.
Onda smo urušili i taj sistem. Otrpjeli smo godine regresije, posrtanja i sveopšte krize i to učtivo nazvali tranzicijom. No, blagodeti liberalne ekonomije učinile su da imamo kao nikad veći pristup najnovijim tehnologijama, da idemo ukorak sa savremenim svijetom u koliko to želimo. Trebalo je samo ostati na putu prosvjetiteljstva i imati povjerenja u opšti progres čovječanstva.
Ali odlučili smo drugačije. U posljednje tri godine u Crnoj Gori je na snazi povratak sholastike u punom zamahu. Kontrarevolucija, oličena u pokretu koji je zloupotrijebio pojam litija, donijela je opštu klerikalizaciju društva i udarila na njegove građanske temelje. Smušena vlada „apostola“ (Bože, oprosti!) počela je da urušava i ukida sve ono što je postignuto u prethodnih sedam i po decenija na prosvjećivanju naroda.
Efektno smo izbacili naučne postulate, teoreme, dostignuća građanske države, zarad uvođenja mitoloških matrica, sujevjerja i klero-fašističkih narativa i shvatanja. Jednom puštena neman, poput duha iz boce, krenula je da poništi svaki progres koji smo uspjeli da učinimo. Svaki pokušaj suprostavljanja tome grubo je sasječen ili marginalizovan. Ne mareći za pravila, zakone i običaje, pravim revolucionarnim žarom, prelećela je barikade i narodni otpor na Belvederu i slavodobitno uspostavila poglavara tuđe crkve na našem istorijskom i duhovnom prijestolju. I tu se nije zaustavila.
Nova, još više poslušnička vlada, spremno je dočekala zadata naređenja i potrčala da potpiše temeljnu izdaju svakog nacionalnog interesa, tako što je čitavu kulturnu i duhovnu baštinu ovog naroda predala drugoj državi. Sve to nije bilo dosta na putu opšte klerikalizacije društva. Konačno, počeli smo da sami sebi gradimo vjerske škole. Ono od čega smo pobjegli još prije dva stoljeća, kada smo izgradili prve državne i svjetovne škole, kao bumerang nam se vratilo na početku XXI vijeka.
Kleronacionalistička propaganda, zaogrnuta ispraznim i tuđim mitovima, dobila je pečat i priznanje od ove države. Sopstveno uništenje proglasili smo za jedinu ispravnu i pravovjernu dogmu. U to ime podižemo škole koje će nositi imena najvećih negatora postojanja crnogorske nacije. Nijesmo odoljeli pa smo i trabakulu od „novog“ trajekta nazvali „30. avgust“.
Nakon tolike borbe za unapređenje i usvajanje prosvjetiteljskih principa, dobili smo povratak sholastike i nauk da mi nijesmo mi, već nešto sasvim drugo, što nam je već tamo neko skrojio. I tu novu sholastiku, uporno nam propovijedaju novopečeni pomiritelji. Pod formom pomirenja, poput nekad Tertulijanova „Credo quia absurduum“, donose nam priču kako svi treba da se svrstamo pod isti barjak, budemo opet jedna i unisomna, skoro organska cjelina. I nadasve krotka i poslušna, kako bismo se vratili na postulate sholastike, da težimo samo sopstvenom interesu. U cilju navodnog „pomirenja među braćom“ nudi nam se da se odreknemo svog mišljenja u korist poslušnosti, da odbacimo sopstvena postignuća, civilizacijske domete, ono što smo vjekovima zidali i izgrađivali, svaku svoju posebnost i sve što nas čini drugačijim od drugih, kako bismo prišli i postali dio većeg stada.
Radi dostizanja dnevne doze, obećane šargarepe, fantazije o plati od 1.000 eura, moramo biti spremni da žrtvujemo sebe i ne pitamo za ṥutra. Da se utopimo u „vrle nove svjetove“ nacionalizma, etnofiletizma i sholastike. U tom smislu, za nas postoji jednostavan izbor. Možemo se prepuštiti nadolazećem talasu sholastike ili odabrati po svojoj savjesti i krenuti ka dobru kao takvom. Izbor je samo naš.
