Istog dana kada je bila vanredna sjednica Vlade Crne Gore Generalni sekretar UN Kofi Anan obratio se Savjetu bezbjednosti UN sa izvještajem o stanju na Kosovu.
Takođe, tada već ministri inostranih poslova Igor Ivanov i ministar odbrane Igor Sergejev sastaju se u Beogradu sa Slobodanom Miloševićem - u povodu rastućih prijetnji NATO-a vojnom intervencijom na Kosovu - nastavljajuċi da zastupaju stav o tome da je to unutrašnje pitanje SR Jugoslavije i da je vojna intervencija nepotrebna.
Vrhovni savjet odbrane Jugoslavije se sastaje - u istom danu kada je bila sjednica Vlade Crne Gore - i donosi zaključak ,,da je Jugoslavija čvrsto opredijeljena za mir, ali ukoliko budemo napadnuti zemlju ćemo braniti svim sredstvima“.
DANI VELIKIH ZABLUDA
U ime Crne Gore na sjednici Vrhovnog savjeta odbrane bio je njen predsjednik Milo Đukanović koji je i uporno i dosljedno zastupao stav o nužnosti izbjegavanja vojne intervencije NATO-a. Taj stav je bio konstanta njegovog odnosa u susret NATO bombardovanju, i zato su bez osnova prigovori partija iz Crne Gore u Saveznoj vladi i samoj Crnoj Gori da je učestvovao u donošenju odluke o odbrani od NATO intervencije.
Ovo prigovaranje je i besmisleno jer je stav VSO jasno ukazao na potrebu mirnog rješenja, a po prirodi vojne funkcije, VSO nije ni mogao imati drugačiji stav sem da će se država braniti u slučaju napada.
Ali ko je mogao vjerovati tog oktobra 1998. godine da se neće naći politički dogovor o miru i da će se Vojska Jugoslavije suprostaviti NATO?
HOLBRUK U SRBIJI, HIL U CRNOJ GORI
Mogućnost mirnog rješavanja političke krize snažno i jasno se najavljuje već sredinom tog oktobra 1998. godine kada se izaslanik SAD za Kosovo Ričard Holbruk sastao u Beogradu sa predsjednikom SR Jugoslavije Slobodanom Miloševićem. Nakon sastanka objavljeno je saopštenje da je dogovoren sporazum o prestanku sukoba na Kosovu i spremnosti SR Jugoslavije da se mirnim putem riješi kosovska kriza.
Iako nije obznanjen nikakav pismeni sporazum, ovo saopštenje je primljeno sa velikim olakšanjem. Uz doživljaj u Crnoj Gori da je njena državna politika snažno doprinijela izbjegavanju NATO bombardovanja.
Nažalost, pokazaċe se da je to bila velika zabluda.
11Dana 11. decembra 1998. godine Crnu Goru posjećuje specijalni predstavnik SAD za Kosovo ambasador Kristofer Hil. Sastaje se sa predsjednikom Republike Crne Gore Milom Đukanivićem i sa mnom. Na sastanku u Vladi sa mnom su bili potpredsjednici Vlade Novak Kilibarda i Dragiša Burzan. Tom prilikom ambasador Hil nas je upoznao sa osnovama plana za rješavanje krize na Kosovu i upozorio na probleme u mogućoj implementaciji sporazuma koji je Milošević na sastanku sa Holbrukom prihvatio.
U ime Vlade Crne Gore saopštio sam njen stav, na tragu zaključaka sa navedene vanredne sjednice Vlade, i iskazao uvjerenje da će se u duhu mirnog i političkog rješenja djelovati na kosovsku krizu i da će američka administracija razumjeti poziciju Crne Gore.
Ambasador Hil je zaista razumio poziciju Crne Gore i dao punu podršku njenoj državnoj politici, ali je krajnje iskreno sumnjao u spremnost Miloševića da poštuje ono što je dogovorio.
Kasnije ću ambasadora Hila sretati više puta uz evociranje uspomena na ovaj sastanak na kome je njemu bilo važno da upozna Crnu Goru sa planom rješavanja kosovske krize i sumnjama u iskrenost Miloševića, a meni da se sačuva pozicija Crne Gore, kao Republike, koja se oštro sukobljava sa politikom koja može dovesti do NATO bombardovanja.
Od bombardovanja, Crnu Goru je trebalo sačuvati bez plaćanja pogubne cijene koja bi brojne građane koštala života, uništila našu infrastrukturu i vratila nas decenijama u prošlost usporavajuċi naš razvoj.
Savjet NATO je 6. januara 1999. godine izrazio krajnju zabrinutost ,,zbog vrlo zategnute situacije na Kosovu i još uvijek uočljive prijetnje novim sukobima uz ocjenu da je kršenje primirja krivica obje strane pa se upućuje zahtjev da se od nasilja uzdrže srpske vlasti i albanske oružane grupe“.
Ovakav zaključak NATO-a jasno je ukazao da je Crna Gora uspjela da izbjegne da se vezuje za kosovsku situaciju i sačuva se od rizika masovnog bombardovanja. Nažalost, tužno, tragično - jedino ne u Murinu u kome je stradalo šest građana - užasno i troje djece.
Filip Vujanović obišao Murino, 2. maj 1999.
UZALUDNI MIROVNI POKUŠAJI
Januar 1999. godine biće ispunjen intenzivnim političkim aktivnostima u pokušaju rješenja kosovskog pitanja.
Ko je znao ili prepoznavao upornost, istrajnost i odlučnost politike koju je liderski vodio predsjednik SRJ Slobodan Milošević mogao je jasno i izvjesno naslutiti da se kosovska kriza neće mirno riješiti. Isto je mogao prognozirati i onaj koji je znao da će NATO biti politički instrument za okončanje političke krize i to masovnim bombardovanjem.
Bombardovanjem u kome će stradati hiljade ljudi, u kome će na desetine hiljada biti povrijeđeno i materijalna infrastruktura uništavana. I tada i sada bio sam ponosan što je državna politika sačuvala Crnu Goru od katastrofalnih posljedica NATO bombardovanja.
Dana 14. januara 1999. godine Crnu Goru posjećuje ambasador Robert Gelbard, praktično godinu nakon prethodne posjete u kojoj je dobio obećanje Momira Bulatovića da će mirno predati mandat izabranom predsjedniku Milu Đukanoviću. U Podgorici se sastao sa predsjednikom Đukanovićem i prvim čovjekom Skupštine Svetozarom Marovićem, kao i sa mnom, tada premijerom.
Na sastanku je saopštio ozbiljnu rezervu da će se poštovati sporazum o prekidu sukoba na Kosovu i mirnom rješenju kosovske krize. Ambasador Gelbart je imao vrlo visoki stepen nepovjerenja u Miloševićevu riječ, jer je imao iskustvo kako se drži riječ na Balkanu.
POLITIČKI I BOŽJI PUTEVI
U razgovoru sa ambasadorom Gelbartom, ali i sa mnogim visokim zvaničnicima tog vremena, bio sam najneposredniji svjedok kako je predsjednik Slobodan Milošević od ključnog čovjeka rješenja postao ključna ličnost problema.
U Rambujeu se nudila šansa miru. Šansa koju su Albanci sa Kosova prihvatili, a vlast, koju je personizovao Miloševiċ, odbila. Da je prihvatio prijedlog iz Rambujea - budimo objektivni: sve je zavisilo od vođenja državne politike koju je vodio i personizovao Milošević - istorija bi ga doživljavala drugačije. Znamo gdje je i kako završio.
Čudni su politički, ali i božiji putevi. Samo što politički putevi opredjeljuju sudbine drugih i mnogih, na njih smo dužni da utičemo. Zbog sebe, i još važnije -zbog drugih.
Tokom januara 1999. godine na Kosovu, u selu Račak, otkrivena je masovna grobnica sa četrdeset ubijenih i sumnjom međunarodne zajednice da su to civilne žrtve represije vojske i policije i parapolicije Srbije. Formirana je forenzička grupa na čelu sa finskom forenzičarkom Helenom Rente koja je dala odgovarajuċi nalaz.
Šef misije OEBS-a na Kosovu Vilijam Voker, nakon tog izvještaja, proglasio je te civile žrtvama masakra i to je, po sudu zvanične vlasti u Beogradu, bio ključni povod odluke o NATO bombardovanju. Šefu misije OEBS-a Vokeru je otkazano gostoprimstvo i on je proglašen nepoželjnim diplomatom, što je pogoršalo odnos sa međunarodnom zajednicom. Konstatujem - bez osnova jer će se kasnije od ove ugledne finske forenzičarke saznati da je Voker vršio pritisak na nju kod sastavljanja izvještaja...
No, to su već trivijalne diskusije. Suštinsko je pitanje: zar državna politika nije obavezna da izbjegne bombardovanje od najveće vojne alijanse čovječanstva?
Ponoviću, da se u tragičnoj kosovskih krizi nije vodila državna politika koju opisujem, pitanje je koliko bi Crna Gora imala grobova, koliko invalida i koliko uništene infrastrukture. A u vremenu tragičnog NATO bombardovanja naši građani nijesu bili po podrumima i podzemnim skloništima. Živjelo se kao da nije bilo bombardovanja.
Sve dok se nije nepotrebno i tragično bombardovalo Murino. Tada je, valjda, bilo jasno šta bi značilo bombardovanje Crne Gore. Valjda i onima koji se se u Crnoj Gori utrkivali u pisanju grafita: ,,Bombardujte i nas, nijesmo mi gubavi“. Da li im je nakon Murina bilo neprijatno zbog ovakvih poruka?
PRIPREMA ZA NAPAD
Već 29. januara 1999. godine šest država članica Kontakt grupe u Londonu održava sastanak u Londonu posvećen kosovskoj krizi. Saopštava se jasna prijetnja vojne intervencije i insistiranje na dogovoru, ,,nudeċi Beogradu i kosovskim Albancima scenario sličan onom za Bosnu“, pri čemu je jasno naznačeno kroz mirovni sporazum sličan Dejtonskom.
Generalni sekretar NATO- a Havijer Solana saopštio je, nakon sastanka u Londonu, da ċe međunarodna zajednica dati ,,neku vrstu političkog ultimatuma sukobljenim stranama na Kosovu“. Bila je ovo krajnje jasna poruka sa izvjesnošċu da će odsustvo dogovora dovesti do NATO bombardovanja.
Samo osam dana od sastanka u Londonu, 6. februara 1999. godine počinje konferencija u Rambujeu, u blizini Pariza, koja će se, u svojoj prvoj fazi, završiti 23. februara 1999. godine. Kosovska delegacija je prihvatila, uz ubjeđivanje država Kontakt grupe, posebno SAD, a srpska delegacija ga je odbila uz objašnjenje da ne želi da dozvoli da NATO trupe pređu preko Srbije i da budu dio snaga UN koje će biti raspoređene na Kosovu.
U završnoj fazi ovih pregovora 18. februara 1999. godine Vlada Crne Gore održala je vanrednu sjednicu povodom Konferencije u Rambujeu i, ostajuċi pri više puta javno saopštenom stavu o nužnosti političkog rješenja kosovske krize, javno saopštila stavove o pregovorima.
Konstatovala je da ponuđeni sporazum Kontakt grupe obezbjeđuje da Kosovo i Metohija ostane dio suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije i SR Jugoslavije; da ponuđeni sporazum isključuje nezavisnost Republike Kosovo i Metohija i nudi široku i od međunarodne zajednice garantovanu autonomiju te da je sporazumom predsjednika SRJ Slobodana Miloševića i opunomoćenika američke administracije Ričarda Holbruka dogovorena kontrola ovog sporazuma od verifikatora OEBS-a i NATO avijacije, a u funkciji obezbjeđenja mira...
Tragične posljedice političkog savezništva: Milošević i Bulatović
"Ustavno ovlašćena za vođenje unutrašnje i spoljne politike i čuvanje mira i bezbjednosti građana i Republike Crne Gore Vlada će, poštujuċi Rezoluciju Crne Gore od 17. juna 1998. godine, preduzeti sve zakonske mjere da spriječi upotrebu teritorije Crne Gore u eventualnom sukobu sa vojnim snagama međunarodne zajednice", glasio je jedan od ključnih zaključaka Vlade Crne Gore.
KRAH PREGOVORA
Druga faza razgovora iz Rambujea nastavljena je u Parizu 15. marta 1999. godine i završena je, takođe, neuspjehom.
Jasno i u ovoj, kao i u pregovorima u samom Rambujeu, nije bilo predstavnika Crne Gore. Mimo predlaganja, insistiranja, ponekad mi se činilo vapaja, za mirnim rješenjem kosovske krize i izbjegavanjem NATO bombardovanja nijesmo mogli uticati na stav Srbije i savezne administracije koji je vodila Savezna vlada i predsjednik SRJ Slobodan Milošević. Ostalo nam je da čuvamo Crnu Goru i njene građane.
Nakon niza neuspjelih pokušaja ubjeđivanja predsjednika SRJ Slobodana Miloševića da prihvati sporazum iz Rambujea završni razgovor sa njim je imao Ričard Holbruk. Po završetku tog razgovora pozvao me tadašnji predsjednik Savezne vlade Momir Bulatoviċ.
RAZGOVOR SA BULATOVIĆEM
Bio je to razgovor nakon gotovo godinu od završene maratonske sjednice Glavnog odbora DPS-a, gdje je došlo do raskola u partiji i gdje je počela podjela na dvije partije.
Bulatović mi je saopštio da je Milošević odbio prijedlog Holbruka i da će on tog dana održati sjednicu vlade i donjeti odluku o uvođenju ratnog stanja u SR Jugoslaviji. Objasnio mi je da to znači obavezu crnogorske policije da se ,,pretpočini“ komandi Vojske Jugoslavije. Rekao sam mu da nema šanse za tim ,,pretpočinjavnjem“. Savjetovao me da pozovem predsjednika Republike Mila Đukanovića i razgovaram sa njim, a on će - iako mu je sjednica Vlade i proglašenje ratnog stanja hitna - sačekati da saopštim moj i Đukanovićev stav i biće mu dovoljna naša riječ da ċe se policija Crne Gore ,,pretpočiniti“ komandi Vojske Jugoslavije.
Rekao sam mu da nema potrebe da odlaže sjednicu Vlade, da neću zvati predsjednika Đukanovića i da znam da će se u nijansu saglasiti sa stavom koji sam mu saopštio i da, kao predsjednik Savezne vlade, Bulatović može obavijestiti da se policija Crne Gore neće ,,pretpočinjavati“ komandi Vojske Jugoslavije.
Kazao mi je da je za Vojsku Jugoslavije jedino bitno da je policija ne sprečava u ,,vojnim aktivnostima kojima ostvaruju obavezu odbrane države“. Rekao sam mu, naravno, da to nikome ne pada na pamet jer su u hiljadama policijskih i vojnih uniformi ljudi koji različito politički promišljaju ili żele, ali da su sve naši građani - čije živote treba čuvati.
Prema njemu sam tada iskazao očekivanje da Vojska Jugoslavije neće preuzimati civilne objekte radi vojnog djelovanja i rekao mu da ćemo - u slučaju nekog takvog pokušaja - izvjesno imati sukob policije i vojske. Vrlo odlučno i krajnje iskreno mi je rekao da se to neće dogoditi i da zna šta bi to značilo.
Odmah nakon razgovora obavijestio sam predsjednika Republike Mila Đukanovića o razgovoru sa Momirom Bulatovićem. Zajedno smo prognozirali da NATO neće čekati naredni dan i da će bombardovanje početi u noći između 24. i 25. marta 1999. godine. Naravno, nikome nije bilo teško da to prognozira.
DVIJE VELIKE DILEME
Nakon razgovora sa predsjednikom Đukanovićem sam razmišljao o dvije vrijednosno neuporedive dileme.
Prvo, jesmo li učinili sve da iz Crne Gore ukažemo na nužnost političkog sporazuma o kosovskoj krizi i da zaštitimo Crnu Goru i njene građane?
U svakoj nijansi razmišljanja bila mi je mirna savjest: učinili smo sve, niti u jednom danu i ni u jednoj aktivnosti nije se moglo učiniti više. Ali izvjesno već naredne noći počeće NATO bombardovanje. Užas, užas, užas...
Znao sam da će Crna Gora biti pošteđena masovnog bombardovanja, nadao sam se da neće biti niti jedne žrtve. Ali mi je bilo žao svega što je čekalo Srbiju. U Beogradu sam se rodio, studirao, radio... U Srbiji sam imao brojne prijatelje kumove; u Beogradu i Novom Sadu imao i bliske rođake. Kako li će se svi oni, a i svi građani Srbije, suočiti sa NATO bombama?
Bio sam slomljen. Ostao sam bez snage i svježine. Sebi sam rekao da je sada sve u ,,božijim rukama“. A tragično je kada državna politika prepusti sudbinu države i građana ,,božijim rukama“. A taj usud se mogao izbjeći prihvatanjem prijedloga iz Rambujea.
U razmišljanju o ovoj dilemi otvorio mi se drugi upit, koji me na trenutak odvojio od ovog teškog razmišljanja. Upitao sam se kako je moguće da smo ja i Momir Bulatović ovako mirno, otvoreno i iskreno razgovarali. Kao da se nijesmo politički vasionski udaljili, kao da između nas nije postojala nepremostiva politička provalija, kako da tu političku provaliju nije pratila i ljudska provalija?
On će danas na sjednici Savezne vlade donijeti odluku o uvođenju ratnog stanja u SR Jugoslaviji, a ja ću na sjednici Vlade Crne Gore saopštiti da je naš cilj da čuvamo živote građana Crne Gore u tom ratnom stanju.
I sada mislim da između ljudi među kojima je politička provalija ne mora da postoji ljudska provalija. U Crnoj Gori nas nas nema mnogo. Dugo i duboko smo se u istoriji dijelili. Nijesam politički razumio Momira Bulatovića. Znao sam da smo u nespojivim političkim galaksijama. Ali sam svom nepomirljivom protivniku želio ličnu sreću. Vjerujem i on meni. Žao mi je da je njegov lični život imao kraj, zbog koga sam tužan.
PRVE BOMBE I TEŠKE ODLUKE
NATO bombardovanje, kakve li ironije, počelo je bombardovanjem Crne Gore. Vojna komanda NATO-a odlučila je da prvo uništi sistem osmatranja i navođenja koji se nalazio u Crnoj Gori.
U tom bombardovanju prvo strada vojnik u Danilovgradu, a nakon toga mještanka iz Malesije koju - kakve li nesreće - na značajnoj udaljenosti pogađa u glavu geler rakete kojom je u brdu Šipčanik.
Nakon ovoga u Crnoj Gori više nema bombardovanja. Živi se redovni život. Školstvo, zdravstvo, privreda sve funkcioniše u stanju neke redovnosti. Prolaze dani, dani užasa u Srbiji... Sa žaljenjem i zgražavanjem svjedočimo posljedicama bombardovanja u Srbiji.
Pokušavamo da u Crnoj Gori isključimo rizik dvije neuralgične tačke sukoba Vojske Jugoslavije i NATO-a. Prelet NATO aviona iz Avijana prema Kosovu i korišćenje saobraćajnog pravca Murino – Čakor - Peć.
NATO razumije da ne možemo da spriječimo artiljerijsko gađanje Vojske Jugoslavije iz Bara aviona koji su prelijetali Luku Bar. Luku čije su instalacije, zbog sankcija bile pune goriva, i čije bi bombardovanje uništilo sve u okruženju luke. Komanda NATO-a to razumije. Avioni visinom svog leta nijesu ugroženi i projektili imaju domet na par kilometara ispod visine leta.
Sa saobraćajnicom Murino – Čakor - Peć mnogo je teže. Svim državnim i bezbjednosnim kanalima ponavljamo ono što NATO komanda zna. Da Crna Gora i njena policija ne mogu spriječiti snabdijevanje Vojske Jugoslavije ovom saobraćajnicom prema Kosovu. To sprečavanje bi značilo sukob vojske i policije u Crnoj Gori. Značilo bi rat.
Dana 30. aprila 1999. godine NATO avijacija bombardovala je Murino. Bombardovanje je izvršeno sa više projektila. Bombardovan je most koji je uništen za saobraćaj i na mostu je - kakve li tragedije - ubijeno troje djece. Stradalo je još troje građana, a više njih je povrijeđeno. Odmah narednog dana sam obišao Murino. Užas. Bilo je neizmjerno bolno izjavljivati saučešće nevino stradalim.
Nakon mog odlaska iz Murina, most je ponovo bombardovan. Nije se više mogla koristiti ta saobraćajnica. Nije više bilo u povodu tog snabdijevanja suprotstavljenih interesa Vojske Jugoslavije i NATO-a. Ali nije više bilo ni šest života koji su se zauvijek ugasili. Da li je prekid tog snabdijevanja bio vrijedan tog bombardovanja i ubijanjem šestoro ljudi? Troje djece! Svakako da nije.
Trebalo je prekinuti to nesretno snabdijevanje vojske na Kosovu. Trebalo je sačuvati hiljade života i u Srbiji. Trebalo je izbjeći NATO bombardovanje za koje se znalo da će donijeti katastrofu. Ne za NATO, već građanima čiji prostori su bombardovani.
Konferencija u Rambujeu je propuštena šansa mira. To je odgovor na moju dilemu kojom sam naslovio ovo sjećanje. Propuštena šansa onih koji su bili odgovorni. Državna politika Crne Gore je omogućila da brojni prostori u Crnoj Gori ne budu kao Murino. Da se šest nevinih iz Murina i jednako nevine još dvije žrtve NATO bombardovanja ne nalaze u grupi stotina ili više onih koji su platili životom odbijanje ponude mira iz Rambujea.
Na 25 godina od konferencije u Rambujeu neka i ovo bude podsjećanje da je mir nezamjenljiv, a čuvanje ljudskih života sveta obaveza.
(Autor analize je u doba pregovora u Rambujeu bio predsjednik Vlade Crne Gore)
