Teške porodične trenutke opisala je u knjizi „Siniša, moj otac“ koja izlazi 19. maja.
"12. jula 2019. godine, odmah nakon večere. Neću zaboraviti taj datum dok sam živa. Mamin telefon zvoni, s druge strane je on, moj otac, moj bog. On objašnjava da je uradio neke testove, ne rekavši nam prethodno ništa, jer je imao čudnu groznicu i osjećao se umorno. Dakle, podsjećam - govorimo o mom ocu. O čovjeku koji je prije toga igrao fudbal, radovao se, trčao, trenirao s ekipom, šutirao i nikada nije stajao na jednom mjestu. A to sve nije radio prije mnogo godina, već samo tri dana prije tih prokletih simptoma", objašnjava Viktorija u dijeliću ispovijesti koji je objavila na Instagramu.
"Stižu vijesti. Bilo je kao da sam već sve to znala. Povlačim se, gledam porodicu, život svih nas prestaje. Ne čujem ništa, ni ne doživljavam te riječi: bolest, leukemija, liječenje, posjete, bolnica, pres konferencija... Ne čujem ništa. Razbijam sve što mi dođe pod ruku, vrištim, ali i pored toga kao da nijesam pustila glasa. Vrištim u tišini koliko mi je teško. Osjećam kiselinu u želucu, kao da ću povratiti. Luda sam od bola. Mama je odlučila da nazove tatu. Ne znam kako, ali oni uspjevaju da zaustave moj bijes. Uzimam telefon, lijem beskrajne suze, i samo kažem: 'Tata, volim te.' On mi samo odgovora: 'Volim te, a sada te molim da budeš jaka kao i tvoj tata'", prisjeća se Viktorija.
O očevoj bolesti progovorila je i njegova druga ćerka Virdžinija.
"Do tog trenutka imali smo idealan život. Sada na sve gledam na potpuno drugačiji način. Cijenim neke male stvari koje su mi donedavno bile potpuno normalne, kao što je zajednički nedjeljni ručak. I vrijeme koje provodim s ocem ima potpuno novu vrijednost", rekla je ona.
