Dani džeza u Crnoj Gori zaključeni su grandioznim koncertom u atrijumu „Kapital plaze“, trijumfalno, ne samo zbog popularizacije žanra, već i zbog prilike da mnogi od muzičara prvi put u šest mjeseci osvoje scenu. Pred stotinjak posjetilaca, ali i pred brojnom publikom koja je pratila spektakl putem digitalnih platformi i televizije, u najboljem mogućem raspoloženju, u nedjelju, 6. septembra, završeno je peto izdanje Made in New York Jazz festivala.
„Dance funk“ je opet bila uvodna kompozicija, kao i prve festivalske večeri u Tivtu, i saksofonista Rastko Obradović je uspio da joj pojača onaj tužnjikavo plesni vajb koji je povukao ritam iz klavirske podloge Vladimira Maraša. Truba Staforda Hantera je u ovoj pjesmi granica između tvrdog tla i tijela u levitaciji. Bibop kompozicija „Salt Peanuts“ je svojom strukturom potpuno usmjerena na ritam sekciju koju ovog puta predvodi bubnjar Tomi Kempbel. Nije ni čudo kad je jedan od koautora ove kompozicije upravo bubnjar Keni Klark, saradnik Gilespijev. Vezivanje dva saksofona potpuno drugačijeg izraza, nježnog i melodičnog u rukama Obradovića i saksofona Jakova Mejmana, koji zvuk raskopčava, pa sastavlja u naletima, postaje predstava za sebe. Novina u odnosu na prethodni koncert je pijanista Filip Bulatović, koji je noć prije imao zapažen nastup u okviru „Reunion funk“ benda u „Sejdefi“, a na ovom koncertu je rasplesao svoje prste kao podrška vrhunskoj ekipi muzičara.
DOMINACIJA JOVOVIĆA
Kompoziciju „Happiness“ otvara školjka Staforda Hantera, koja je i prve večeri bila atrakcija. Na ovoj kompoziciji se uključuju Jovovići, veteran Šule i njegova ćerka i studentkinja Berkli koledža u Bostonu, Sara. Već smo navikli da joj dodajemo uz ime i da je mlada i da je talentovana, ali je činjenica da je za njom sad već zavidan broj klupskih svirki i koncerata na velikim scenama, pa u ovom muzičkom okršaju velikana njen se interpretatorski pečat i te kako čuje, posebno onda kad se preliva s flautom Jakova Mejmana i sreću iz naslova prepušta talasanju. Ona ovu kompoziciju razigrava dodatno u briljantnom solo momentu, izvlačeći iz konteksta sve naizgled minijaturne faktore koji mogu rezultirati radošću.
Tzv. storiteling unutar pjesama ponovo pripada majstoru ceremonije, Hanteru, čovjeku koji izvlači pokret iz inertne publike. Iste pjesme mogu, a tome smo svjedočili u toku ovog festivala, da zvuče drugačije zavisno od raspoloženja koje vlada na sceni i u publici. U nedjelju je publika posebno bila naklonjena nastupu Sare Jovović.
Strejhornova „Take the A train“, jedna od kompozicija po kojoj je prepoznatljiv Djuk Elington, nanijela je dašak melanholije u atrijum „Kapital plaze“ i zvučala je poput uspavanke na polovini koncerta, koja se realizuje u zvuku trube i diskretnim basovima, a najprijatnija je u gitarskom razlivanju Šula Jovovića.
Na novom koncertu smo od Matije Dedića dobili drugačiji omaž Arsenu, mističniji i razigraniji, a grandiozna punoća zvuka se odbijala o zidove, pa vraćala nazad na početnu tačku u svakom novom segmentu zatišja pred novu buru. Nije to opet bila samo ljubav sina prema ocu, već i istinsko divljenje jednog umjetnika drugom. Nije to bio ni džez u svom prepoznatljivom obliku, jedva malo po osjećaju i nesputanosti, već klasičarska verzija svega gorepomenutog.
Bendovska verzija pjesme Čaka Vejna, „Solar“ koja je najpoznatija u kasnijoj verziji Majlsa Dejvisa, energična je i pretvorila se u sami prostor na kome će svaki od muzičara odverzirati svoje viđenje iste kompozicije. Gotovo neprepoznatljiva u ukupnom utisku, samo u segmentima, na neki je način ljubiteljima džeza ostala za „ponijeti doma“, onaj pamtljivi dio svirke koji se zviždi pred spavanje.
BROJNA PUBLIKA
Još jednom smo se divili usitnjenim basovima, klavirskim dvobojima, vokalnim sučeljavanjima na visokom umjetničkom nivou, duvačkoj sekciji i gitarskim bravurama, što će reći da smo zaista s razlogom bili nestrpljivi da se ovaj festival dogodi. Bogatstvo zvuka, neskrivena radost na sceni, posvećenost i majstorstvo, sve u svemu jedan auditivni spektakl kakav je bilo šteta propustiti.
Sudeći po statistikama na internet platformama, koncert je pratila brojna publika i ne samo podigla interesovanje za džez na nivou Crne Gore, nego i dokazala da džez ne moramo nužno vezivati za „zadimljene američke klubove“. Baš zbog toga raduje izjava direktora festivala Vladimira Maraša sa nedjeljne pres konferencije da se radi na tome da Made in New York Jazz festival ne bude jedina džez svetkovina u Crnoj Gori.
SNAGA HARIZME
Marijen Solivan je na scenu ušla kao prava zvijezda, pozdravljena je ovacijama u startu, što znači da se već pročulo da majstorski bend ima vrhunsku vokalnu solistkinju. „Kiss and run“, veliki hit Džonija Hartmena, kao da je napisan samo za njen glas, a „Forget me“ za Staforda i Šula Jovovića koji sasvim precizno odgovaraju na snagu harizme koju ima Solivan.
