Otkako radim kao honorarac (iz ljudske perspektive osoba koja uživa, iz moje perspektive osoba koja sjedi u pidžami i radi 12 sati, ali ima dana i kad se uživa) govorim ljudima da me ne zovu na telefon zbog posla. Što se tiče ove teme mišljenja su vrlo podijeljena. Neko kaže da bi se svo ‘mučenje’ od par mailova moglo završiti u pet minuta razgovora, a ja i moji istomišljenici kažemo da bi se radije mučili mailovima, nego razgovarali. Evo pet razloga zašto ne volim poslovni telefonski poziv.
Nemam vremena
Može da zvuči kako god - i da sam digla nos i da mislim da sam bitnija od drugih, baš kako god želite, ali ja stvarno nemam vremena da ćaskam o potencijalnim saradnjama. Kada mi stigne mail i isporučim svoju ponudu, onda možemo da se čujemo, ako je neophodno. U samoj startnoj fazi, prvi kontakt uvijek treba biti mail, jer trošiš i moje i svoje vrijeme. Trošiš vrijeme jer možda nijesam ni najmanje pogodna osoba za tvoju priču, a čim se nijesi potrudio da istražiš koji je moj mail, nijesi se potrudio da istražiš ni da li sam pogodna, već želiš instant odgovor od mene koja ni ne zna ko si ti. Kad radiš sa radnim vremenom koje sam određuješ, postoje momenti kada ne radiš preko dana, nego do pet ujutru, jer si preko dana morao da rješavaš privatne stvari. Stvarno ne mogu da imam odgovor na pitanje ‘da li bi voljela da sarađuješ sa nama’, dok izlazim iz doma zdravlja sva sluđena. Upravo zbog toga - mail.
Očekujem drugi poziv, ne tvoj
Vjerovali ili ne postoji i nezgodno vrijeme za poziv. Postoji vrijeme kad jedem, u wc-u sam, u banci ili plačem zbog privatnih problema. U tim momentima kada mi stigne mail nije nikakav problem jer odgovoriću čim situacija bude pogodna, ali poziv i za najbolju saradnju na svijetu mi nije poželjan. Stvarno mi se ne razgovara sa potencijalnim klijentom, dok jedem pasulja i ‘leba, ili sa svježe isplakanom glavom. Mnogi će reći - pa nemoj da se javljaš na nepoznate brojeve ili ako nije pogodan momenat. U pravu ste, ali nepoznati brojevi su i poštar i dostava hrane i ljekar, čije pozive očekujem, te kada vidim nepoznat broj ja očekujem samo njihov poziv. Ne kažem da taj neko sa druge strane ima lošu namjeru, baš suprotno, samo ne poštuje moje granice, naročito ako sam rekla da me ne zove nego da pošalje mail. Zamislite frustraciju kad kažete jedno, a osoba ipak uradi drugo. Vjerovatno zvučim neprijatno i drsko dok odgovaram na takve pozive, čekajući da me pozove ljekar sa rezultatima nalaza koje sam radila, ali ne znam za bolje.
Ne mogu da se skoncentrišem
Pomenula sam ovo u obje stavke prije ove, jer jednostavno jedna stvar vuče drugu. Dok nijesam u miru i tišini i skoncentrisana na odgovaranje na mailove, ne mogu da zamislim ni saradnju, ni ponudu, niti da se skoncentrišem da izgovorim išta osim - jel može ovo u pismenoj formi. Recimo bila sam kod ljekara prošle nedelje. Žena mi rekla preko telefona koje sve nalaze treba da povadim i kako sam spustila slušalicu sve sam zaboravila. Kasnije sam otišla na šalter da pitam da li ima napismeno i na moju sreću bilo je, jer nijesam mogla da se skoncentrišem na svoj razgovor samo zato što je žena pored mene telefonirala malo glasnije. Takođe - u ateljeu sam okružena sveskama i planerima, a nijesam uvijek u ateljeu. Smatram da je pričanje ‘iz glave’ krajnje naprofesionalno, zato mi je mail oduvijek olakšavao moj profesionalni život.
Nemam istoriju komunikacije
Nemate pojma koliko je ovo važno. Kada bih ja, koja crtam po cijeli dan, morala da se prisjetim za svakog klijenta onako iz glave ili belješki koje sam pisala dok smo telefonirali šta je bio dogovor i do kada mora biti gotovo, bila bih moj laptop na kom kucam ovaj tekst, a ne ljudsko biće. Istorija komunikacije je nešto najvažnije, jer mi daje mogućnost da se uvijek vratim početku konverzacije i vidim precizno šta je dogovor, što jer me pravno čuva od potencijalnog neplaćanja od strane klijenta. Na isti način i vi sebe možete da sačuvate od ne dobijanja ilustracija, zato ne vidim problem u slanju maila.
Prekida mi tok misli
Ovaj dio mi najteže pada. Ni najmanje ne mogu da cijenim momenat u kom sam konačno u toku misli da smislim jednu cijelu kampanju, nakon što sam mozgala satima i pozove me neko ko nije dostava hrane (jer nijesam stigla da kuvam) i prekine mi taj tok misli potpuno desetim zahtjevom. Em te prvi put u životu čujem, em mi preko telefona saopštavaš da su ti rekli da ne volim kada me ljudi zovu na telefon i opet si me zvao. Ajde što se ne osjećam ispoštovano, mogu to da sklonim sa strane, ali uništen ostatak dana stvarno ne mogu. Niti sam uspjela da završim kampanju, niti sam se dogovorila išta sa osobom koja me je zvala, samo sam izgubila ostatak dana, a čovjek dobio najneljubazniji odgovor da mi pošalje mail. Nije poslao mail nikad, razumljivo.
Zaključak
Stvarno razumijem zašto je nekome poziv lakši. I meni je lakše da zovem majku da joj kažem da joj je prašak za veš koji ona voli na sniženju, ali i tada razmislim da li spava ili je na poslu. Komuniciram i sa prijateljima i sa porodicom telefonskim pozivima i super mi je, ali u poslovnom svijetu kada se prvi put susrećemo, za mene nema mjesta telefonskom pozivu. Smatram da ukoliko ti treba neka povratna informacija, ne određuješ ti vrijeme kada ćeš taj odgovor da dobiješ, već osoba od koje ti je informacija potrebna. Kao što sam rekla na početku - mogu da zvučim i preosjetljivo i kao da u cijelom ovom tekstu samo kukam i kako je pravo čudo što uopšte imam posla sa ovakvim stavom, ali želim poštovanje granica koje postavim generalno, pa i u poslu. Svoje saradnike tretiram sa poštovanjem- poštujem njihovo vrijeme i ne uznemiravam ih pozivima, ako ništa goruće nije u pitanju, zato isti tretman želim i za sebe. S toga - s poštovanjem, nemojte da me zovete na telefon, pišite mi mail. Hvala.
