Pažljivo gledam na televiziji sva skupštinska događanja, burne polemike i demonstenovski vješte istupe pojedinaca, česte dramske sukobe između manje ili više normalnih, ali nerijetko prisustvujem i donošenju nenormalnih zaključaka. Jeste genocid, jeste zločin, ali nije genocid, ili šta ćemo ako je zaista genocid, sa srpskim stradanjima, koja su, očekivano, posljedica hrvatske i bošnjačke agresije na Srbiju? Tu se ujedem za jezik. Ne mogu da se prisjetim vremena kad su Hrvati ili bosanski Bošnjaci napadali Srbiju? Dozvoljavam mogućnost da su krvoločno namjeravali, ali vjerovatno nijesu stigli, spriječeni snažnim djelovanjem srpskih oslobodilačkih, posebno tenkovskih i vazduhoplovnih snaga? Što ne mijenja zaključak da su Srbi vodili opravdani rat, ili da su sada spokojni, jer su konačno odbranili Srbiju, koja je danas, izuzevši Kosova, ucijelo i slobodna.
Ponosni su Srbi iz Srbije na svoju herojsku prošlost. Slijede ih sustopice Srbi iz Crne Gore, koji svakodnevno tako rade da samo žele da budu uočljivi u Beogradu. Ne daju oni da se izglasavanjem Srebrenice, kao genocida i najvećeg zločina na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata, zaborave srpske žrtve?
Ipak je, poslije trideset i više godina od ratova devedesetih, sazrelo vrijeme da se slobodno zapitamo ko je, zaista, započeo onaj onako krvavi rat i doprinio da se danas žestoko svađamo oko broja „naših“ i „njihovih“ žrtava? Zamislite, da ovako formulisano pitanje postavi neko u današnjem crnogorskom parlamentu? Morala bi prvo, prije toga, pred Skupštinom biti parkirana kola hitne pomoći, jer, da se ni malo ne zavaravamo, prijetili bi nervni i srčani napadi i Radunoviću, i Vučuroviću, i Jokoviću i Milačiću, i još nekima. Oni su davno utvrdili da je ratove devedesetih svako mogao pokrenuti, osim miroljubive Srbije?
Ipak, trezveno razmislimo ko je tada imao najviše razloga da pokrene rat? Za dobar dio Crnogoraca, i tada i danas, rat su, zna se, pokrenuli Slovenci i Hrvati? No, da li baš? Sigurno znam da Slovenci nijesu. Njima je u Jugoslaviji bilo tako udobno i komforno da su imali obezbijeđeno tržište u drugim jugoslovenskim republikama za sve, baš sve što bi proizveli. Istina, nijesu bili prezadovoljni centralizmom kojeg je forsirala Srbija, ali to još nije bio dovoljan razlog da se pokreće rat.
Sa Hrvatskom je nešto drukčije: dobro se sjetimo višemjesečne hrvatske šutnje, pod vođstvom socijaldemokrate Ivice Račana. Još nije bilo Tuđmana ili još njegova osoba nije bila djelujuća. U Srbiji je za to vrijeme obilno vrelo, mitingovalo, prijetilo Kosovu i onima koji su bili pod nedovoljno jasnom optužbom da podstiču nemire na Kosovu?
Srbija je raspolagala sa najmanje 85 odsto sredstava bivše JNA, a Hrvatska nešto kasnije uvezla iz Mađarske tek dva šlepera Špegeljevih kalašnjikova. Hrvatska je još bila smrtno uplašena od krvave likvidacije MASPOK-a, sedamdesetih godina, a ohrabrila se tek kasnije buđenjem i dolaskom ranije zatomljavane ustaške energije. No, pored svega, hrvatsko baš započinjanje rata nije bilo ni moguće ni logično.
Od Izetbegovićeve Islamske deklaracije bilo je, po Bošnjake, samo štete, ne samo tada nego i danas. O bošnjačkom posjedovanju oružja, posebno artiljerije i vojne avijacije, nije moglo biti govora. Kasnije, kad su se Bošnjaci odlučili na otpor, Evropa im je nesebično slala humanitarnu pomoć, ali energično zabranjivala uvoz oružja???!!!
Makedonija, kao što se zna, nije ratovala, nego je mudrim vođstvom Kira Gligorova stekla državnu samostalnost. Ostale su dvije bratske republike koje su nešto bezazleno počinjale? Ono staro crnogorsko rukovodstvo munjevito je zbrisano sa zemlje, jer se ipak naslućivalo da nije u stanju da pristane na rat protivu jugoslovenskih naroda. Crnogorci, kojima je samo pomen Jugoslavije automatski budio hiperpatriotizam, potrčali su da, ne razmišljajući, kao više puta ranije, pomognu braći.
E, od preostalih republika, koje ovdje nijesmo pomenuli, ostaje da se vidi ko je započeo rat. Ipak, ako nekome padne na pamet da u Skupštini postavi gornje pitanje, neka pred parlamentom obavezno obezbijedi kola hitne pomoći.
