Ništa nema ljepše kad se družiš sa nekim, pa zajedno počnete nešto da radite. Pogotovo ako imate iste ciljeve i ljubav prema zajedničkom projektu. Drugarstvo i rad znaju da budu baš uživanje. Međutim, ako drugarstvo započneš sa nekim ko ti daje posao - i posao i drugarstvo imaju rok trajanja. Naravno da postoje izuzeci. U ovom tekstu fokusiraću se na moj odnos kao zaposlenog sa poslodavcima, ali smatram da jednog dana kad ja nekom budem poslodavac, isto pravilo važi i u tom slučaju.
Na distanci budimo
Otkako sam započela svoj profesionalni život, meni je prisno druženje sa poslodavcem bilo nepojmljivo. Mnogo sjajnih ljudi sam upoznala kroz svoj posao, ali nikada nijesam poželjela da odem ni na kafu sa njima, koja nije vezana za posao. Lično smatram da je jako važno razviti ovaj osjećaj odmah na startu, jer čovjek zna izgubiti granice u prisnijem povezivanju sa saradnikom.
Nemojte me shvatiti pogrešno, prva ja volim da se povežem sa svojim saradnicima, naročito ako imaju mačke, pa da se ispričamo o njima. Volim i da se našalim i odem na ručak na kom ćemo komentarisati sve živo, ali fokus će biti uvijek na poslu. Povod će biti posao - uvijek. Naprosto nema potrebe za druženje sa poslodavcem. Jer pomjeranjem granica pri upoznavanju i povezivanju sa drugim ljudskim bićem koje ti daje platu - pomjeriće se i poslovne granice.
Viber sloboda
Prva stvar koju sam vidjela da se promijeni kod poslodavca pri malo intezivnijem ‘druženju’, koliko god ono bilo poslovno, je sloboda da ti se javi kad god poželi i kojim god povodom. Zamislite da ste na odmoru nedeljom poslijepodne, na nekom lijepom ručku pokraj mora i stigne vam poruka, a ne mail, od poslodavca. I dalje nijesam izgradila taj nivo drskosti da u svoje slobodno vrijeme, kada ne radim, ni ne odgovorim na tu poruku, ali jasno stavim do znanja da je poruci mjesto u toku radnih sati radnim danima. Poruka vikendom vezana za posao je kao kad ti neko zvoni na vrata u 15 časova nedeljom, a ti legao da dremneš poslije ručka. Kad pomjeriš granice komunikacije, svako ljudsko biće pokušaće da pomjeri i sve ostale granice.
Častim kafu, uradi mi to za dž
Kad god čujem da neko opušteno kafeniše sa poslodavcem, kupuje poklone za rođendan i ide na neobavezne večere, naježim se. To nužno ne mora da bude loše i ne mora da znači da taj odnos nije sačuvao onaj profesionalni dio, ali u većini slučajeva neprofesionalizam je ogroman i sa jedne i sa druge strane. A evo i zašto:
Jednog dana skontaš da je tvoj saradnik super i odete na kafu. Pa tu bude još jedna kafa, pa razmijenite milšljenja, pa se poklopite i jako ti se dopadne kao osoba, nevezano za to što ti daje platu. I to je super. Međutim, kreće ‘uradi mi to jer si mi drug’ sindrom. I onda ti radiš besplatno, jer totalno zaboraviš originalni povod vašeg upozvanja, a to je posao. Radiš besplatno, frustriraš se. Dobijaš poruke vezane za posao čak i kad se privatno izjadaš svom drugu. Dobijaš ‘prijateljske’ opomene kad kasniš sa rokovima, čak i kad ne kasniš strašno, a jedino što kasni je tvoja plata. Plata je već poseban segment. Jer to je posljednji nivo u kom se poslodavac osloni na tvoje povjerenje i misli da može da plati kad njemu odgovara, a ne kada je to dogovoreno. Ako jednom kažeš - ma plati kad imaš: ugasio si ga, što bi mi mladi rekli. A onda jednog dana, jer takvi odnosi naprosto ne mogu da potraju, kada ‘pukne tikva’ ne zna se koja strana više pljuje onu drugu. Ne zna se ko je krivlji i ko je veći haos napravio - da li ovi što duguju pare ili ovi što nisu htjeli da rade brzinom koja se zahtijevala. Magično - i jedna i druga strana su krive i poprilično neprofesionalne, jer su dozvolile da privatno druženje utiče i na poslovno.
Svemu tome ima lijeka (prije upotrebe pročitati uputstvo ili se konsultovati sa najbližim ljekarom ili farmaceutom) - ako ti se neko baš dopadne kao osoba, sačekaj da vam se završi saradnja pa idite na sto kafa odjednom. Do tada - tvoj poslodavac-prijatelj može da ti bude samo budući neprijatelj.
Čist račun, duga ljubav
Poslovna higijena. Ljubazan i lijep odnos sa svima je ključ, nismo roboti, ljudi smo i moramo se povezati. Ali ako se povežemo do tih nivoa da ljetujemo zajedno, mi nećemo raditi više zajedno, jer i jedno i drugo ne može. Opet se ograđujem - vjerujem da postoje ljudi kod kojih druženje sa nadređenima radi. Kod mene ne radi i svaki put kada se završi takvo prijateljstvo u mojoj okolini, jedini razlog na koji i jedna i druga strana upiru prstom je posao.
Popiti kafu i razmijeniti mišljenja je sjajna stvar, pogotovo kad razmjenjuješ sa nekim od koga imaš i ponešto korisno da čuješ, ali ključ profesionalnog odnosa prema svojoj profesiji je kad umiješ da razdvojiš privatno i profesionalno. Dobra stvar je što se čovjek uči dok je živ, zar ne, tako da postavljaj granice jasnije.
