Presudu je početkom juna izrekla sutkinja Mirjana Čepić. Osnovni sud u Kolašinu usvojio je tužbeni zahtjev Mujovića u kojem se navodi da ga je kompanija ,,Čelebić Rekreativo“ u svom lokalu ,,Terminal“ u Podgorici neovlašćeno snimala, što prema stavu Evropskog suda predstavlja miješanje u privatni život zaposlenog.
Svjedočenje
Mujović je prilikom svjedočenja u sudu kazao da mu poslodavac prilikom zasnivanja radnog odnosa u oktobru 2012. godine nije saopštio da je objekat pod video nadzorom, niti je on dao saglasnost za to.
Tokom sedmogodišnjeg angažovanja u ,,Terminalu“, Mujović je uočio da je lokal pokriven video nadzorom zbog čega je, kako navodi, trpio strah, nelagodnost i neprijatnost.
Objasnio je da je video nadzor kontrolisan iz kancelarije menadžera, odakle je praćen odnos između konobara, kao i odnos konobara prema gostima.
Iako je ukazivao menadžerima na problem nelagodnosti koji ima zbog video nadzora, oni to nijesu uzeli za ozbiljno.
Mujović smatra da nije bilo potrebe da se kamerama K2 i K6 nadzire prostor ,,Terminala“ koji posjećuju gosti jer u tržnom centru u kojem se nalazi lokal postoji obezbjeđenje 24 časa.
-Iz lokala ,,Terminal“ nije se moglo ništa otuđiti, pa video nadzor nije bio potreban. Posebno nije bio potreban na mjestu gdje se služe gosti, dok je za šank to u redu – naveo je Mujović pred sudom.
Strah od objavljivanja
Poseban strah, kako je Mujović ustvrdio, imao je od mogućnosti da njegov poslodavac ne objavi na Internetu snimak gdje se pokliza ili padne, podsjećajući da takvi snimci vrlo često kruže društvenim mrežama.
Mujović je svoje angažovanje u lokalu „Terminal“ okončao u oktobru 2019. godine a dva mjeseca kasnije, 13. decembra 2020. godine, Agencija za zaštitu ličnih podataka je kontrolom ovog objekta utvrdila brojne nepravilnosti, na koje se sutkinja Čepić poziva u presudi.
Sud je tokom postupka utvrdio da je kompanija ,,Čelebić Rekreativo“ neovlašteno vršila video-nadzor bez prethodno dobijene saglasnosti Agencije za zaštitu ličnih podataka za obradu ličnih podataka putem video nadzora, da nije imala pribavljeno mišljenje zaposlenih o uvođenju nadzora.
U presudi se navodi da tužena kompanija nije dostavila Agenciji obavještenje o evidenciji zbirke video nadzora na propisanom obrascu, niti je u posjedu internih pravila obrade i zaštita ličnih podataka koji omogućavaju prethodno analizu adekvatnosti mjera u cilju određivanja obrade, da kamere K2 i K6 prave video zapis stolova i stolica predviđenih za posjetioce.
Sud je konstatovao da je tužilac obavljajući posao konobara sniman prilikom prilaska ovim stolovima, uzimanja narudžbine i razgovora sa gostima i ocijenio da
je video nadzor u konkretnom slučaju, shodno Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti suprotan principu zakonitosti obrade ličnih podataka.
Cijeneći činjenicu da je navedenim inspekcijskim nadzorom od strane nadležnog državnog organa kao jedinim mjerodavnim organom utvrđena protivpravnost u postupanju tuženog pri postavljanju video nadzora u odnosu na mjerodavno materijalno pravo, sud je prihvatio stav advokata Delevića da je tužena kompanija ,,Čelebić Rekreativo“ građanskopravno odgovorna za naknadu nematerijalne štete tužicu.
U presudi se navodi i da se sud prilikom odmjeravanja visine dosuđene naknade rukovodio odredbom Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) da naknada nematerijalne štete predstavlja vid moralne satisfakcije i pravičnu naknadu zbog povrede psihičkog integriteta.
Tu povredu, kako se navodi u presudi, sud je utvrdio kroz saslušanje tužioca Mujovića u svojstvu parnične stranke, kao i svjedoka Filipa Radulovića.
Oni su kroz svoje svjedočke iskaze pojasnili na koji način je postojanje video nadzora uticalo na njihov fizički integritet, pa i na efikasnost u poslu.
- Činjenica da je kroz disciplinski postupak predmetni video-nadzor korišćen kao dokaz u postupku protiv Mujovića, učvršćuje zaključak suda da je zbog ovakvog postupanja tuženog, tužilac pretrpio strah, neprijatnost i nesigurnost, što opravdava dosuđivanje iznosa od 1.200 eura – navodi se u presudi.
Svjedok: Vraćali snimke i ismijavali zaposlene
Šanker Filip Radulović koji je sa konobarom Đorđijem Mujovićem radio u 80 odsto vremena u smjeni u svojstvu svjedoka je ustvrdio pred sudom da su se radnici lokala bunili protiv kamera jer im je bila ugrožena privatnost.
On je naveo da su snimci lokala vraćani prilikom kiksa nekog od konobara i da su na taj način zaposleni bili predmet šala i ismijavanja.
Radulović je kazao da radnicima nikada nije ponuđeno da potpišu bilo kakvu saglasnost oko video nadzora.
