Postoje priče koje nemaju kraj. Životne, umjetničke, glumačke...Posebno one glumačke. Najblistavije su i najduže traju. Kad cijelog sebe i sopstveni život glumac utka u te magično „proklete“ pozorišne daske i pokretne slike, sa sigurnošću ostavlja za sobom svijetli trag u beskraju koji zovu vječnost.
Nizali su se kadrovi malih i velikih uloga Ivane Mrvaljević danas na sceni KIC-a „Budo Tomović“, kao dokazi koliko niti vječnosti stane u jedan glumački život, makar on bio i nepravedno kratak kao njen.
Opraštajući se od članice Gradskog pozorišta i nekadašnje direktorice tog teatra, danas su njene kolege sa scene, i profesionalne i životne, tek dotaknule raskoš njene ličnosti i glumačkog dara koji je, uz prepoznatljiv osmijeh, nosila kao sopstveni zaštitni znak.
Direktor Gradskog pozorišta, dramski pisac Stevan Koprivica, glumice Ivona Čović-Jaćimović i Dubravka Drakić, u ime Centra za kulturu Tivat Neven Staničić i (pismom iz Beograda) rediteljka Alisa Stojanović, podijelili su po djelić sopstvene slagalice u mozaiku sjećanja i emocija za Ivanu.
39
Dirljivo emotivno podsjetili su koliko je ona na svom „putu od žutih cigli“, koji joj ponekad i nije bio naklonjen, dostojanstveno hodala, skakutala, trčala, spoticala se i ustajala, uvijek borbi za vrijednosti predana i neustrašiva u misiji da sebe da za umjetnost, za glumu, za pozorište, za kulturu, na koncu - za borbu na život kako bi što duže trajala, za svoju kći Idu.
"Svoj si usud bolesti nosila gordo i ponosno, sve pazeći da ne bi druge opteretila, vjerujući negdje da si jača i da neće biti onako kako je moralo biti. Tako smo zajedno planirali odlazak u Ljubljanu na festival, tako si ušla u novu podjelu predstave čija se premijera planirala sredinom februara, tako si se zalagala za obnove nekih predstava skrajnutih sa aktuelnog repertoara, energično, tebi svojstveno", istakao je Koprivica.
Čović-Jaćimović prisjetila se posljednjih razgovora sa Ivanom i njenog osmijeha koji je, kako je naglasila, umio da zgrabi i izbavi čovjeka.
"Osmijeh što nam danas dušu steže. I kada odemo iz ove sale i pronađemo utjehu, bićemo srećni što smo te poznavali. Zaželjećemo se da se smiješ sa nama. Toliko osmijeha u njenom životu da više ne znate da li je živjela za osmijeh ili je osmijeh živio za nju", kazala je Čović-Jaćimović.
Tivatski kulturni poslenik Neven Staničić podsjetio je na dugu i plodotovornu saradnju tamošnjeg Centra za kulturu sa Ivanom Mrvaljević.
"Da je bila još jedna godina bio bi to lijep jubilej - 25 godina naše saradnje. Slavili bismo. Ovako, ostaju uspomene i sjećanja", poručio je Staničić.
Pismo Alise Stojanović pročitala je glumca Branka Femić-Šćekić.
"Razumjela je da se promjene neće desiti ako ne probamo. Da progres nije ni linearan, ni lak, ali njena vizija bila je zasnovana na uvjerenju da može i treba da se živi pravednije, kulturnije i dostojanstvenije. To uvjerenje i duboku društvenu svijest nosila je u sebi, a razvijala ih je obrazovanjem, informisanjem, čitanjem na više jezika, radoznalošću, interesovanjem za savremenu umjetnost, putovanjima, ali i školovanjem i boravkom u drugim zemljama. Nije se zadovoljavala samo uočavanjem nepravdi, već je tražila načine da širi svijest o njima, kao i da se protiv njih bori. Vjerovala je da je to moguće u pozorištu. Ikroz umjetnost glume, i kroz vođenje pozorišta, na filmu takođe, ali i u društvenom aktivizmu", navela je Stojanović u pismu.
Dubravka Drakić napomenula je da je Ivana bila prva Cetinjanka koja je na FDU diplomirala, prva osnovala NVO Teatar mladih, prva u Zetskom domu oformila scenu Akademija, prva od svih glumaca počela da producira, prva u Torinu upisala i završila master produkcije, prva osmislila 3D projekcije na dvoru kralja Nikole...
„Sa osmijehom koji smo zvali "cvrkut", a sa glasom grlice, ti si zauvijek Ivona Mrvaljoni, grande atricce, rosa di Napoli. Sve si uspjela, prava prijestoničanka, valjda se podrazumijevalo da sviraš klavir i govoriš dva strana jezika, a kako drugačije. Sa koliko radosti si putovala po svijetu, a sa koliko strasti pokušavala da svijet dovedeš u Crnu Goru. A sve to iz ogromne ljubavi prema igri. Ljubavi prema ljepoti i umjetnosti. Prema glumi, kroz koju si povezala nepremostivo i vjerovala u realnost u kojoj si tražila nemoguće”, kazala je glumica Dubravka Drakić.
Kad bi, kako je dodala, mogle riječi da je vrate, kad bi mogla slomljena srca da se sastave i da je probude, kad bi samo znala koliko je voljena - onda bi život bio san.
Posljednji aplauz za Ivanu trajao je danas nekoliko minuta, a odzvanjaće u vječnost. Za vječnost. Jer nekim glumačkim pričama ne pristaje kraj...
Zato, umjesto zbogom – Spavaj, Ivana, kako to i reče danas Stevan Koprivica.
