Ukrštaju se na ulicama glavnog grada Haitija, Port-o-Prensa religije sa njihovim pogrebnim običajima, između hrišćanskih zvaničnih crkava i narodnih kultova.
Znao je to i pokojni papa Vojtila, iako se pravio da nije, kada je tokom posjete Kubi, svratio i do Haitija, da je vrhovna, jedina svetost Vudua, što na afričkom jeziku Fon znači “snaga duha”, u suštini samo “Dobri Bog”, predstavljen pored bilo koga od nas dobrim anđelom čuvarem, koji će biti sa nama u sudnjem času.
Iz najpoznatijeg hotela u gradu, vile koju je 1935. godine kupio jedan mornar, švedski Njemac Gustav Verner Olofson, prilično oštećenog, posmatraju rituale novinari raznih svjetskih medija. Iz hotela koji su toliko voljeli i Graham Grin, Džeki Onazis, Mik Džeger i Džon Gilgud.
Ali, razumiju Brazilci, ne skandalizuju se nad pijetlom ili kokoškom odrubljene glave, bez muzike Luja Armstronga i tako omiljenim ritualima vudu koji se praktikuju danas u Nju Orleansu.
Nemoguće je napraviti pravu sahranu, kakva bi se morala odraditi, nema ni dovoljno sveštenika, za pedesetak hiljada mrtvih koji to zaslužuju. Kao što ih nije bilo ni za onih 800 mrtvih koje je odnio 2008. uragan Artur. Nema više ni katedrale, niti nadbiskupa Miota, poginulog pod ruševinama.
Treba previše misa i previše sahrana po ritualu vudu za pokoj previše duša, kako bi se predstavile kako dolikuje pred Bogom koji je, čini se, još jednom napustio svoju crnu djecu.
(Pripremila i prevela G. B.)
