Čuste li šta kaže vladika Joanikije: on navodno posjeduje samo nacrt toga famoznog ugovora? Kao da Temeljni ima stotine članova, pa, eto, još se dorađuju neke pojedinosti? Naravno, gospodin Joanikije ne govori istinu. Ima on čitav ugovor, ali ga ne smije pokazati, jer se ni on, ni država Crna Gora, ne smiju u vezi sa pomenutim ugovorom ništa pitati.
Mjesecima se od nas Temeljni skriva. Baš toliko da već pocrkasmo od radoznalosti. Kao da je riječ o duplerici koja tek treba da nam zagolica čula? Kakvo će zadovoljstvo nastati kad Temeljni pokaže sve svoje neodoljivo privlačne udove, dostupan pogledu u svoj njegovoj erotskoj cjelini? Ko tada može spriječiti opštu pomamu narodnog zadovoljstva, beskrajne čulne orgije, sladostrasno dahtanje i podvriskivanje? Nije šala, njegovo, dakle Ugovora, erotsko veličanstvo!? Hoće li ponovo krenuti erotske litije i sladostrasno roktanje po varošima i drumovima bivše građanske Crne Gore?
Nije li to još jedan od slučajeva čije se značenje i svrha dugo skriva od Crne Gore, a kad se objelodani, baš silno uvijek obraduje Crnu Goru? Tako je bilo oko Dubrovnika. Tamo se ratovalo da bismo pomogli braću Srbe, u njihovoj plemenitoj namjeri odbrane sirote Jugoslavije, a iz Beograda je poručeno Evropi da je operacija Dubrovnik isključivo crnogorska krivica, rat koji je vođen bez minimuma sadejstva sa Miloševićevom centralom? Ko će kao braća Srbi?
Ovoga puta namjerno zaobilazimo, kad je o gore pomenutoj crkvi riječ, one silne tajne i potajno umnožavane zbirke dječje i druge pornografije, skrivane u dobro maskiranim atulama u crkvama i manastirima. Pominjemo samo političku pornografiju, koja nam je ovoga puta luksuzno upakovana, u obliku rečenog temeljnog ugovora, spemna za svečanu predaju.
No, da se pornografija, pod uslovom da nije politička, može i relativno korisnije upotrijebiti navodim primjer iz svakodnevnog života: Muči se, negdje sedamdesetih godina otac momka, koji je tek zakoračio u srednju školu, da ga nekako motiviše za učenje. Ne ide, pa ne ide. U zlo doba se dosjeti da iz svoga tajnog skrovišta, za koje mu ne zna niko od familije, stavi pred sina raskošni porno časopis, donesen nedavno iz nekog inostranstva. Momak se zablene, zaustavi dah od uzbuđenja, i gotovo nesvjesno izgovori: „Tajo, mili, ko ovo j..e“? „Odlikaši, sine, odlikaši. Ove ljepotice odlikašima same dolaze u krevet. Pa ti se vidi“.
Ne znamo da li je sin postao bolji učenik poslije susreta sa visokorezolutnom fotografijom u visoko komercijalizovanom porno časopisu. Jedino se da pretpostaviti da se, bar tih dana, često zaključavao u kupatilu. Pogrešno je vjerovati da su samo žene uvijek ona strana koja uz sebe podrazumijeva izvjesni trpni glagol. Po svoj prilici više su to jadni muškarci. Takva im je sudbina.
No, povodom očeve priče o odlikašima sjetih se našeg predsjednika Krivokapića. On zaista namjerava da vaskrsne. Pa u redu, ali da vaskrsne kao Zdravko Krivokapić, a ne kao opet predsjednik vlade. Kakva mu je pamet ni ovaj živi mandat ne zaslužuje.
Neka Zdravkovog vaskrsenja. O drugome je riječ. Kolik je bogomoljac i rukoljub on bi potpisao Temeljni ugovor, čak i da je riječ o spaljivanju Crne Gore. Ipak bi valjalo da razmisli kud će sa svojom glavom. Bila je nekad veoma popularna pjesma Skendera Kulenovića pod naslovom Zbor derviša. Odnosila se na onaj trenutak kad su sve zemlje istočnog socijalizma odbacile Jugoslaviju takozvanom Rezolucijom Informbiroa. U njoj su, pored ostalih, objavljeni ovi stihovi:
Od Budima do Afrike
Svačija je krv crvena,
Al ničija crvenija od paprike.
