Dok slušam Porfirijeve bajke o navodnim crnogorskim korijenima srpstva ili trabunjanja o jeziku koji je, i kad se neadekvatno zvao srpskim, uvijek moćno zračio iz Crne Gore, prosto osjećam patrijarhovu zavidljivost prema Crnoj Gori i Crnogorcima, sve do njegovog intimnog žala zbog toga što lično ne može biti nacionalni Crnogorac. I kad gotovo stidljivo pomene Njegoša više je nego vidno da u Njegoševo srpstvo nije baš uvjeren.
Uostalom, kako pomiriti Njegoša sa Svetim Savom za koga Njegoš nije ni znao ni ga, naravno, pomenuo u svojim književnim djelima, ili Bilježnici? Kako će to današjom izgradnjom hrama svetog Save u Podgorici Porfirije i njegovi uspjeti da prekriju petstogodišnju prazninu u sopstvenoj istoriji koja bi, po njima, i Njegoša podrazumijevala kao svoga tobožnjeg svetosavskog klirika?
Da nacionalistička Srbija ne mora da brine zbog eventualnog umanjenja vlastitog uticaja u Crnoj Gori garancija su joj brojni crnogorski kuriri Aleksandra Vučića, počev od predśednika Jakova Milatovića do čelnika svih srpskih i prosrpskih partija koje u Crnoj Gori danas činodjejstvuju. Što su Andrija Mandić ili njegov kompanjon Milan Knežević osim crnogorski kuriri Aleksandra Vučića? Baš kao i Aleksa Bečić, Vladimir Joković ili Goran Danilović. Danas im se pridružio formalno najuticajniji Jakov Milatović koji je uspio da za zaista kratko vrijeme, od svoga izbora za predśednika Crne Gore, temeljno sroza svoje najavljene mogućnosti u međunarodnoj zajednici. Niko na Zapadu danas, poslije energičnog zalaganja gospodina Jakova da u vladu mandatara Milojka Spajića moraju ući predstavnici bivšeg Demokratskog fronta, ne vjeruje Milatovićevim prozapadnim frazama i opštim mjestima.
Kad se danas, poslije svoga slučajnog izbora za predśednika Crne Gore, Milatović ponosno nacrta pored patrijarha tuđe crkve, više je nego jasno da gospodin Jakov nikad nije ni mrdnuo dalje od svoje klerikalne zatucanosti, odnosno svoga postavljenja u apostolsku vladu Zdravka Krivokapića.
Što da mu okolišamo? Milatović je spreman da uništi i svoju partiju koja ga je podigla na čelo države, ali samo da ne ugrozi interes svoga beogradskog nalogodavca Aleksandra Vučića. Milatovićeve izjave da je Srbija Crnoj Gori više od suśeda, te da Srbi i Crnogorci imaju isti jezik do kraja obesmišljava njegov položaj predśednika države Crne Gore. On se ne stidi ni svoje insuficijencije u poznavanju padeških oblika u svome maternjem jeziku, tim prije što nije svjestan njegove individualnosti. Kako je ponekad mala, čak jedva vidljiva razlika između nacionalnog odličnika i njegove suprotnosti koju možda različito imenujemo, ali dobro znamo o čemu se radi. Ako baš dovoljno precizno ne znamo pogledajmo fotografiju predśednika Milatovića koji ponosno stoji uz ne samo patrijarha okupatorske crkve, nego i uz interes takođe tuđe patrijarhove države.
Da li će u budućnosti grijeh Andrije Mandića ili Milana Kneževića u sluganstvu drugoj državi biti bijelo perje u odnosu na gospodina Jakova, uvjerićemo se brže nego što mislimo.
