Crnogorci su čuđenje u svijetu, da parafraziramo Antuna Branka Šimića. Narod koji na ovim prostorima ima jednu od najduljih državotvornih tradicija, ali unatoč tome u stalnoj je potrazi za vlastitim korijenima i identitetom. Što se to događa s Crnogorcima i Crnom Gorom? Kamo plovi crnogorska barka na brdovitom Balkanu?
Popović: Da, s jedne strane imate državu i povijesni narod koji ima najdulju državotvornu tradiciju na ovim prostorima, a s druge strane imate jedinu naciju koja nije dovršila svoju modernu konstituciju i još uvijek vodi unutarnje bitke i latentne sukobe vezane uz identitet te je izložena stalnom nasrtaju na svoju kulturološku, društvenu i nacionalnu samosvijest od strane Srbije, odnosno njezinih nacionalističkih programa i projekata. Identitet je prije svega društveno pitanje, prije svega ljudskih prava. Crna Gora je stalno na vjetrometini tih srpskih imperijalnih ‘težnji’ za širenjem kao nitko drugi - kaže nam na početku razgovora crnogorski književnik Milorad Popović, autor romana koji su imali značajan odjek u regiji, „Karnera”, „Čovjek bez lica” i „Dvorski trg”, a nedavno je u izdanju Matice hrvatske objavio knjigu o problematici političkog i kulturnog identiteta Crne Gore - „Lovćenski feniks”.
U knjizi navodite da je za vas pitanje ‘crnogorskog identiteta’ u prvom redu moralno pitanje.
Popović: Nacionalizam je sam po sebi inferioran u odnosu na ideologije 20. stoljeća. Istina, on je najtrajniji, on je umrežen u tim iracionalnim tokovima svijesti, ali onoga časa kada netko negira jedan dio vašeg osobnog identiteta, elementarna je stvar da se pobunite ili odustanete i to prihvatite kao osnovu činjenica. Kada sam se suočio s tim negiranjem ‘mene’, počeo sam se baviti crnogorskom samobitnošću i otkrivao kroz godine, iščitavajući i domaću historiografiju i modernu teoriju nacije, prije svega sam se oslanjao na kulturološku školu nacije od Benedicta Andersona, Erica Hobsbawma, Anthonyja D. Smitha, shvatio sam da su Crnogorci stekli svoj povijesni, sociopsihološki i državotvorni identitet, ali zbog svoje malobrojnosti nisu se do kraja nacionalno realizirali. Ne zaboravimo, Crnogorac je malobrojniji nego Bask, Velšanin ili Škot, a oni nemaju nacionalnu državu, ali s identitetom o kojem govorimo nemaju problema. Smatrao sam da oni Crnogorci koji se tako osjećaju imaju pravo, prije svega kao elementarno ljudsko i moralno pravo, na to i nitko nema pravo da im to oduzima, negira ili omalovažava. Crnogorci, dakle, imaju kontinuitet crnogorstva i nije nas ‘izmislio’ Josip Broz Tito, Milovan Đilas ili Milo Đukanović, kako se to u ‘postulatima’ novih velikosrpskih nacionalnih programa želi nametnuti, pogotovo u sadašnjoj politici ‘srpskog sveta’.
Pitanje državnosti i identiteta nije kulturološko i etničko, nego ideološko i političko pitanje.
Popović: Da, i društveno. Apsolutno, jer kako god, Crnogorci su još relativna većina u Crnoj Gori i ako negirate tu najveću zajednicu, samim time stvarate jednu nedemokratičnu autoritarnu strukturu koja je daleko od svih principa liberalne demokracije. Mislim, to je kauzalno povezano. Vi imate podjele ne samo unutar društva nego i unutar istih obitelji, a to je već patologija svojstvena ovim prostorima.
Je li, što bi se reklo, Crna Gora glavni dragulj u srpskoj kruni, važniji i od Kosova i od BiH?
Popović: U neku ruku da. Ideolozima ‘srpskog sveta’, ma što govorili, jasno je da su Kosovo i Knin izgubljeni; oni ih spominju, ali znaju da je to uzaludno. Nažalost, možda ću biti radikalan ili nekoga povrijediti, ali pola Bosne jest njihovo i oni su uvjereni da će doći do revizija granica te računaju da bi Republika Srpska mogla u nekoj konstelaciji snaga postati dio Srbije. I sada Crna Gora - ona jest nešto što srpski ideolozi smatraju dostupnim. Crna Gora je zadnja ‘nada’ srpskog sveta. Ako je izgubljeno Kosovo, Crna Gora je dostižna. Oni u Crnoj Gori rade na tome, imaju dosta unutarnjih snaga koje su im na usluzi. Na Kosovu i u Hrvatskoj su slabi, nezainteresirani ili onemogućeni u tome.
Problem Srbije i nas u njezinu okruženju jest to što su oni, iako malobrojni, ekonomski, kulturološki i na druge načine slabi za ono što žele i za što se predstavljaju, ali vode politiku kao da su imperija, kao da su Rusija. Oni kopiraju ruski ideološki narativ i agendu. To u velikoj mjeri ograničava srpski razvoj, i društveni i državni. I to ih puno košta - ne samo ekonomski nego i razvojno te u pozicioniranju u modernom svijetu.
Srbija je, začudo, danas više okrenuta Rusiji i pravoslavlju nego prije, pogotovo jer se odriče svojeg europskog statusa.
Popović: Problem jest u tome. Većina kulturnih institucija Srba nastala je pod okriljem Austro-Ugarske u Vojvodini, ali nakon oslobađanja od Turaka prevladao je taj ‘mitološki’ guslarski obrazac i on je zavladao društveno-političkim prostorom Srbije i dobrog dijela Srba. Stara srpska elita uspjela je nakon Prvog svjetskog rata, preko Georgesa Clemenceaua i Davida Lloyda Georgea, zadominirati na prostoru Južnih Slavena, ali je srpska elita 80-ih godina 20. stoljeća na čelu s Dobricom Ćosićem i Mihailom Markovićem postala duboko antieuropska i takva je ostala sve do danas. Zoran Đinđić u tome je bio izuzetak, iako je čak i on imao iste poglede što se tiče Kosova, Crne Gore i srpskog pitanja u Hrvatskoj, te je svoje pragmatično i racionalno eurofilstvo platio glavom.
Danas Srbinu nije vodilja Borislav Pekić ni Mirko Kovač, nego Danko Popović i Dobrica Ćosić - staro narodnjaštvo, koje je uvijek vezano za toga velikog brata na istoku. To u najvećoj mjeri određuje današnju sudbinu. I jedini način da se Srbija promijeni jest katarza iz potpunog poraza, odnosno suočavanje s tim što je uzrok njihovih problema. A ne zaboravimo, to nije samo njihov problem, nego ga oni ‘dijele’ i nameću drugima. I to je najveći problem.
Možda je pitanje banalno, ali gdje su Crnogorci u tom svom nacionalnom razvoju pogriješili ili krivo skrenuli?
Popović: Ključni problem jest što su se, pogotovo male nacije, formirale oko visokih škola i određenih intelektualnih skupina. Crna Gora, stjecajem okolnosti, nije u doba samostalnosti stvorila velike škole na Cetinju, odnosno svoje sveučilište. Tako da je elita bila ili neovisna ili se formirala negdje drugdje. A onda je došla 1918. godina i jedna od najvažnijih ideoloških odrednica režima Karađorđevića bilo je uništenje crnogorske nacije.
Recimo, 1936. godine bila je zajednička demonstracija federalista i komunista protiv režima, a akademik Pavle Mijović mi je pričao kako su mu, kada su ga odveli u Dubrovnik na isljeđivanje, isljednici otvoreno rekli: ‘Što se tiče komunizma, možda ćemo i to priznati, ali ako budete inzistirali na crnogorskoj naciji, sve ćemo vas uništiti.’ I to je suština tog odnosa velikosrpske ideologije prema crnogorstvu. Sve može, sve će proći, ali crnogorstvo neće.
Srbi i danas imaju nacionalnu ideologiju koja je, prema ovom tumačenju, agresivna, beskrupulozna i kompaktna. Njezin je cilj da svede Crnogorce na status Bunjevaca ili Cincara. Postoji i frapantna činjenica da je od 1981. do popisa 2021. godine nominalno polovica nacionalnih Crnogoraca nestala. U Srbiji je 1981. godine bilo 147.000 Crnogoraca, a na posljednjem popisu oko 20.000.
Crna Gora je imala dva razdoblja mogućnosti da konsolidira nacionalnu svijest, to je od 1945. do 1989. godine te od trenutka kada počinje političko distanciranje od Slobodana Miloševića nakon ratova 90-ih do obnove neovisnosti 2006.
Popović: Da, kad se gleda izvana. Crnogorski su komunisti bili uglavnom seljački sinovi i, nažalost, intelektualno nedorasli da se uhvate u koštac s tim pitanjem. Recimo, Makedonci su znali iskoristiti tu šansu - oni su već do 1957. godine imali i svoje sveučilište i akademiju znanosti i autokefalnu crkvu i kodificiran jezik, a Crna Gora je tek sredinom 1970-ih godina formirala sveučilište i akademiju znanosti. Nakon 2006. godine bilo je posloženo da se konačno ojačaju institucije koje su ključne za razvoj moderne nacije. Međutim, pokazalo se da nemamo doraslu elitu koja je imala jednu temeljnu zabludu - smatrali su da će to doći samo po sebi i nisu se na pravi način suprotstavljali stalnim pritiscima iz Srbije i od prosrpskih snaga iznutra. Svaka nacionalna svijest je konstrukt. To je kao kad pišete roman. Imate tisuće elemenata, ali da bi to imalo cjelovitost i razumljivost, morate odabrati one elemente koji su i prostom čovjeku i intelektualcu jednako prijemčivi. Jednostavno - nismo stvorili ono što su stvorili, na primjer, Srbi prije stotinu godina, ili Slovenci kroz jezik, ili Hrvati i Bošnjaci kroz vjeru - to Crnogorci, uz ostale hendikepe, nisu imali, jer, kao i Srbi, pravoslavci su i govore istim ili sličnim jezikom. Velik broj Crnogoraca nakon 1945. godine otišao je u Beograd. Recimo, u jednom trenutku svi dekani Beogradskog sveučilišta bili su Crnogorci, osim jednoga! Slažem se, propustili smo priliku kod Tita koji je bio blagonaklon za razvijanje crnogorskog identiteta, jer je bio svjestan da time koliko-toliko drži pod kontrolom velikosrpski nacionalizam i apetite, kao i u vrijeme Đukanovića, kada smo mislili da je ‘to gotova stvar’. Kada smo kod Tita, nažalost, jedan dio crnogorske elite još živi na tim zasadama i očekuje povratak Tita koji će sve srediti, kao onda!
Što to znači - da je Crna Gora praktički na koljenima ili ima šanse?
Popović: Šanse uvijek postoje dok postoji život. Nakon parlamentarnih izbora 1996. godine, kad su liberali ušli u koaliciju s Narodnom strankom, gdje je prvi članak bio da se ne spominje državni status, u Skupštini nije bio nijedan zastupnik koji je zagovarao neovisnost. Pa je poslije godinu dana došao Milo Đukanović i polako se došlo do obnove neovisnosti i državnosti. Crna Gora ima povijesnu podlogu. I ja sam siguran da su se opet stvari pokrenule. Situacija je sad takva da u Crnoj Gori danas ne možete napraviti razdjelnicu između Vlade, Crkve, paravojnih struktura iz 90-ih i ovih sadašnjih. To se potpuno sve izmiješalo. I u okviru Vlade oni imaju svoje zadatke. Sve te strukture imaju svoje zadatke.
Mi smo kontaminirano društvo. Toliki je upliv kriminalnih struktura i tolika je sljubljenost kriminalnih i državnih struktura da je u takvom okružju teško voditi ravnopravnu politiku. Toliki je upliv kriminalnih i paravojnih struktura, zajedno s Crkvom i Vladom, da se aktualni režim može nazvati policijsko-pravosudnom huntom.
S obzirom na neiskustvo i na tu pupčanu vezanost s Beogradom, te neizvjesnost kako će se razvijati situacija tamo, ovisi i kako će biti nama, jer, po mojem mišljenju, nije pitanje hoće li Vučić pasti, nego kada će pasti i kako će pasti. Problem antivučićeve pobune jest to što oni, čini mi se, ne traže novog Đinđića, već novog Vojislava Koštunicu, odnosno nove Koštunice, tako da se odnos prema Crnoj Gori neće mijenjati, ali će im trebati izvjesno vrijeme da se konsolidiraju oko podjele uloga i moći. Sadašnje stanje u Srbiji i Crnoj Gori takvo je da je realno očekivati pogoršanje situacije da bi se stvari, uz pomoć Zapada, eventualno popravile.
Svaki srpski nacionalni program je anticrnogorski, no nije li u pitanju ne samo pokušaj asimilacije nego i jedno od ključnih pitanja - more kao najveća srpska nacionalna frustracija?
Popović: Srbiji je Crna Gora potrebna najmanje zbog triju stvari - njezine oslobodilačke tradicije od 15. do 19. stoljeća, Njegoša i izlaska na Jadransko more. Ponovno se suočavamo s vrlo grubom, vrlo opasnom i vrlo razrađenom strategijom uništenja esencije crnogorstva i Crne Gore.
Srbiji je Crna Gora bila potrebna jer je imala dugi period turske vladavine kada je tavorila na dnu modernih europskih tokova, a taj kompleks nikada nije uspjela nadići. Drugo je more kao svojevrsna ‘fiks-ideja’ Srbije koja se proteže od Dunava do Jadrana, a uz to je prisutna i snažna rusofilska tendencija - odnosno rusifikacija pravoslavlja na Balkanu.
Da biste znali kako funkcionira ta ‘strategija’ srpskog sveta, morate znati da se time, osim politike, bavi i u to je ‘upregnuta’ Srpska akademija nauka, mnoge kulturološke institucije, zatim SPC kao glavni promotor srbizacije Crne Gore. Ti instituti se permanentno bave dnevnom politikom, ne samo onom ‘visokom’ državnom, nego to ide sve do razine tko će u nekoj školi u Crnoj Gori predavati povijest ili tko će u nekom gradiću biti općinski sudac, šef policije ili voditi lokalne medije.
Govorite da je na djelu decrnogorizacija Crne Gore ili, kako se ono kaže, bjelorusizacija.
Popović: Baš tako. Na djelu je najbrutalnija kriminalizacija same ideje državne neovisnosti, kroz to da je gotovo kompletna bivša struktura vlasti Mila Đukanovića uhićena ili politički potpuno okljaštrena - među njima bivša predsjednica Vrhovnog suda, bivši specijalni tužitelj, bivši šef tajne policije te brojni ministri, načelnici i direktori agencija.
Imate jedan neviđeni paradoks: s jedne strane to što je jedan od glavnih aktera pokušaja državnog udara, koji je, kako se navodi, priznao i Aleksandar Vučić, četnički vojvoda Andrija Mandić, danas je predsjednik Skupštine i jedna od glavnih poluga aktualne vlasti, a s druge strane Milivoje Katnić, koji je spriječio udar i mogući građanski rat, zatvaran je i zbog toga mu je ugroženo zdravlje.
Sve se to, prema ovom tumačenju, radi sustavno i tijekom ovih šest godina, otkako je na vlasti sadašnja garnitura, potpuno su devastirali unutarnju suverenost Crne Gore. U nominalno suverenoj Crnoj Gori relativna većina Crnogoraca nalazi se u nekoj vrsti ‘mekog aparthejda’. On se odvija kroz najmanje tri segmenta: prvi je čišćenje Crnogoraca iz resora obrane, sigurnosnih i tajnih službi, kulture i prosvjete. Crnogorske kulturne institucije - Dukljanska akademija, Društvo književnika, PEN - nisu posljednjih godina dobile nikakva sredstva iz proračuna.
Govornici crnogorskog jezika i poštovatelji Crnogorske pravoslavne crkve ne mogu se zaposliti ni kao portiri u nekoj državnoj instituciji, a SPC, recimo, izdaje uvjerenja onima koji su sudjelovali u litijama, što oni prilažu u dokumentaciji za posao! Recimo da je Mandićev nećak iz službenog auta parlamenta, iako nije zaposlen u državnoj službi, teško ranio dvojicu građana u centru Podgorice i sad je, prije nekoliko dana, oslobođen u nedostatku dokaza. Ili Jelena Perović, bivša direktorica agencije za borbu protiv korupcije, osuđena je na dvije godine i dva mjeseca jer je dala putni nalog čovjeku koji je zaposlen na ugovor o djelu. U ovom trenutku imate oko 40 bivših dužnosnika ili u zatvoru ili se protiv njih vode kazneni postupci. Pucnjava, nepotizam, strah, klijentelizam, kriminal - to je slika današnje Crne Gore, kao hibrida Putinove Rusije i Meksika.
Crna Gora je blizu ulaska u EU i ima veliku podršku, a postotak podrške sugerira da ima simpatizera i među određenim brojem prosrpskih snaga. Je li, uz članstvo u NATO-u, ulaskom u EU pretenzije Srbije prema Crnoj Gori postaju slabe?
Popović: S jedne strane to je tako, ali s druge, bojim se da opet dio elite ne shvati da je ulaskom u EU stvar gotova, o čemu sam već govorio, odnosno da se više ne treba boriti za opstanak identiteta. No, ovdje je važno reći da među onima koji podržavaju članstvo u EU ima i prosrpskih elemenata, ali morate znati da u Crnoj Gori ima velik broj manjina - albanske, bošnjačke i hrvatske - koje podržavaju članstvo i čine četvrtinu stanovništva. No, crnogorsko društvo nije isto što i srpsko, ali malobrojnost, slabosti i nedostatak kompaktno organiziranog državotvornog bloka koji je pobijedio na referendumu ono je što nas koči. Ja sam u ovoj krizi inzistirao da se stvori jedan državotvorni blok koji će ujediniti sve Crnogorce i u Crnoj Gori i izvan Crne Gore, jer praktički postoji još jedna Crna Gora izvan nje.
Opozicija pravi, između ostaloga, jednu stratešku pogrešku - bavi se sporadičnim temama, temama koje su primjerene normalnim parlamentarnim demokracijama, ali se ne bavi suštinom, ne bavi se tim ponižavajućim statusom Crnogoraca. Treba ujediniti sve Crnogorce i građane koji su za europsku i građansku Crnu Goru, što bi utjecalo da se duh trgovine i sitnih taktika zamijeni duhom otpora, što bi uvelike smanjilo manevarski prostor dijelu Vlade koja se predstavlja proeuropskom i relativizira svoju prosrpsku ideologiju i sljubljenost s kartelima, poput demokrata, te propagandom o „čišćenju” vojske i policije od korumpiranih Crnogoraca.
