Nećemo se miriti sa uriniranjem po spomeniku slavnom Ljubu Ćupiću. Nema pomirenja sa tvrdnjom da je grafit „Smrt fašizmu!“ kriminal. Ni sa onom da je Ratko Mladić heroj. Najmanje ćemo se miriti sa tezom da smo „oslobođeni nakon 75 godina“. Nema pomirenja sa fašističkom i izdajničkom ideologijom, niti je ikad bilo u Crnoj Gori. A ljudi su bili pomireni odavno.
Ovaj tekst o „pomirenju“ koje nam vlast provlači kao da smo do juče ratovali počela sam da pišem prije nego što se desio ovaj zločin na spomeniku Ljubu Ćupiću u Nikšiću. I trebalo je da bude mnogo blaži u riječima i bez ličnog. Ipak ne, postalo je veoma lično.
Moji demokratski kapaciteti ne sežu toliko daleko da mogu da nađem trunku opravdanja za pojavu koja se usudila da obavi fiziološku potrebu na spomeniku jednom od svjetskih simbola antifašističke borbe, značajno se smanjuju kod osoba koje ovo pokušavaju da relativizuju, a padaju na nulu kad dođemo do inspiratora ovog zločina. Jer jeste zločin. Ljuba su jednom četnici utamničili i predali u ruke okupatorima koji su ga ubili.
Zato što svi ćutite na fašizam, nećemo se miriti sa vašom ideologijom
Skoro 80 godina generacije su uspjele da sačuvaju neoskrnavljenu uspomenu na Ljuba Ćupića i njegovo junaštvo, kao što su čuvale i neoskrnavljenu uspomenu na Ravni Laz i odluku o dizanju 13-ojuskog ustanka. U godinu dana su oba spomenika oskrnavljena, da ne pominjem druge incidente poput prosipanja fekalija po crnogorskoj državnoj zastavi.
To nije ni „oslobođenje“, ni „izdušivanje“, ni „obračun sa bivšim režimom“, to je otvoreni, nikad otvoreniji fašizam. A za njegovu pojavu potrebni su neki inspiratori, „role models“, u ovom slučaju političari i, svakako, SPC kao parapolitička organizacija i pokrovitelj tih i takvih političkih grupacija, koji uporno rade na afirmaciji i slavljenju četničkog pokreta i reviziji istorije, ne bi li ih silom na sramotu prikazali kao antifašiste. Nije ministar (još uvijek) Leposavić tek tako u Skupštini pomenuo skoro formiranje izvjesne „Komisije za istinu i pomirenje“. Vlast u Crnoj Gori ima agendu, a afirmacija četničkog pokreta i revizija istorije su glavni dio te agende. S tim nema pomirenja.
Nijesu mi đeda okupatori ubili u Nikšiću na kućnom pragu, niti je drugi prošao sedam ofanziva, a baba liječila ranjenike (nije imala kad da se kao Vesnina bavi korotom za Kosovom, nosila je pušku sa 17 godina) da bih ja danas mirno posmatrala povampirenje fašizma i ćutala na zlo koje nam se dešava. Zato „vrijeme je da se ljudi sjete da je crno crno, a bijelo bijelo“.
A za zlo su odgovorni oni koji su nas ubjeđivali nakon 30. avgusta 2020. godine da se „narod pomirio“ – DF, URA i Demokrate. Prvi zato što otvoreno nastupaju sa fašističkih stanovišta, drugi jer prstom ne mrdaju da zaustave koalicione partnere u širenju fašističkih ideja i rušenju građanske države i treći zato što nemaju stav ni o čemu, jer vagaju koliko će od situacije do situacije „uštinuti“ glasova iz kojeg političkog bloka, pa je najbolje da se prave mrtvi.
Zato što svi ćute kad predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode ustane u sred Skupštine Crne Gore da se u Srebrenici nije desio genocid, zato što ćute kad Marko Milačić kaže da je grafit „Smrt fašizmu!“ kriminal, zato što ćute kad popovi otvoreno priznaju da utiču na formiranje i rad Vlade, zato što ćute na presudu Ratku Mladiću da se ne zamjere koalicionim partnerima i glasačima, zato što ćute Leposaviću na formiranje „Komisije za istinu i pomirenje“, zato što ćute i glasaju za otvorenog četnika na mjestu predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, zato što ćute na svako sramotno poniženje države Crne Gore koje dolazi od strane SPC i države Srbije, zato što ćute na svako targetiranje novinara...
Onog momenta kad prestanemo da osuđujemo zločine i zločince i pristanemo na relativizaciju i ćutanje, fašizam je pobijedio
I to ćutanje je gore, ali i znakovitije, od bilo kojeg otvorenog napada na antifašizam i možda čak inspirativnije za fašiste da promole glave iz rupa u kojima su se do juče skrivali. Ćute i nevladine organizacije, dojučerašnji najglasniji osuđivači pogrešnog parkiranja automobila bivše vlasti. O intelektualcima i CANU (čast časnim izuzecima) ne treba ni trošiti riječi, oni svoju ulogu u društvu inače razumiju kao iznadsituašenje i posmatranje sa tribina.
E, zato što svi ćutite na fašizam, nećemo se miriti sa vašom ideologijom. Na vas se ugledaju ovi od kojih pokušavate da operete ruke svaki put kad ih definišete kao „pojedinačni incident“, vi ste njihova inspiracija. A za „divni narod“ ne brinite, dok vas nije zapalo da nas „mirite“, u ovoj državnoj kući su mirno živjela i rođena braća koja se drugačije nacionalno izjašnjavaju.
I kada iz vlasti poručuju „ne osvrćimo se više na prošlost“ zaboravljaju, a prije će biti da namjerno insistiraju na neosvrtanju, da onog momenta kad prestanemo da se osvrćemo na prošlost i učimo iz nje, upadamo u novi krug ponavljanja fatalnih grešaka upravo iz te prošlosti.
Niti ćemo prestati da se osvrćemo na ukupnu herojsku istoriju Crne Gore, niti ćemo prestati da se osvrćemo na tragičnu 1918. godinu i nestanak države, niti ćemo prestati da se osvrćemo na slavnu narodno-oslobodilačku borbu jugoslovenskih partizana, niti ćemo zaboraviti izdajničku, kolaboracionističku i fašističku ulogu četnika i ustaša, najmanje ćemo zaboraviti ono što smo preživjeli i srećom u Crnoj Gori izbjegli – rat u bivšoj Jugoslaviji.
Ako na to prestanemo da se osvrćemo, zaboravićemo sve opomene tih vremena i vrijednosti savremene civilizacije biće poražene u ovom društvu. Onog momenta kad prestanemo da osuđujemo zločine i zločince i pristanemo na relativizaciju i ćutanje, fašizam je pobijedio.
Tokom ovih devet mjeseci „pomirenja“ bezbroj puta sam se sjetila riječi jednog mudrog Kotoranina koje sam zapamtila iz našeg razgovora prošlog ljeta, uoči parlamentarnih izbora: „Ovo sad je važnije od referenduma. Ako pobijede, to će biti kraj svih vrijednosti koje su ovdje oduvijek način života“. Ovog ljeta ćemo, nadam se, ponovo razgovarati, a časnoj starini ne mogu na oči ako budem ćutala.
Nema pomirenja sa fašizmom, a vi nastavite sramotno da ćutite.
"Nisam vaš
nisam vaš od glave do pete
i serem vam se na nijanse
znam tko je pred zid vodio đake
nisu sotone punili vagone
već nečiji djede i bake
Ja nisam vaš
nisam vaš od glave do pete
nisam vaš ma nek mi prijete
nisam baš cijelim bićem
Tako cu učit svoje dijete
da se takvom ološu ne miče
ja nisam vaš
nisam vaš od glave do pete
ja nisam vaš
i tako cu učiti i svoje dijete"
