Prije nego što nastavim ovu kolumnu, osjećam potrebu da naglasim nešto što smatram važnim ne samo za ovaj tekst nego i za razumijevanje svega što pišem. Ne pripadam nijednoj političkoj partiji niti stranci, nemam političkih ambicija, niti od crnogorske politike, pojedinaca ili društva očekujem bilo kakvu ličnu korist.
Svoje kolumne pišem potpuno slobodno i upravo zbog toga dugujem zahvalnost uredništvu Portala Analitika, koje mi je omogućilo da svoja viđenja društvenih i političkih kretanja u Crnoj Gori iznosim bez pritisaka, sugestija o tome kako bi trebalo da pišem ili zahtjeva da svoje stavove prilagođavam bilo čijim političkim potrebama.
Ako u svemu tome postoji neki moj interes, onda je on jednostavan: iskrena želja da Crna Gora bude bolje društvo nego što je danas, država u kojoj će se graditi budućnost za generacije koje dolaze, a ne stalno popravljati računi generacija koje su prošle. Moji pogledi polaze od građanske biti Crne Gore, od uvjerenja da ona može opstati i napredovati jedino kao zajednica svih naroda, vjera, kultura i identiteta koji u njoj žive, bez potrebe da bilo ko svoju pripadnost dokazuje umanjujući pripadnost drugoga.
Svoju budućnost vezao sam za porodicu i blizinu svoje djece, pa možda upravo ta životna distanca daje dodatnu slobodu da o Crnoj Gori govorim bez računice, ali nikada bez emocije.
Moje su kritike, kada ih ima, usmjerene prema politici i javnim postupcima ljudi koji tu politiku predstavljaju, a ne prema njihovoj ličnosti, porijeklu ili privatnom životu. Upoznao sam izvanredne ljude iz političkih krugova sa čijim se idejama uglavnom slažem, ali isto tako nemam nikakav problem da se upoznam i razgovaram sa predstavnicima politika sa kojima se temeljno ne slažem.
Moguće je da se nećemo složiti oko istorije, države, crkve ili politike, ali vjerujem da se možemo složiti makar oko dobrog jela, čaše vina i pristojnog razgovora. A ako nijesmo sposobni da sjednemo za isti sto sa onima sa kojima se ne slažemo, teško da možemo ozbiljno govoriti o pomirenju.
A upravo je pomirenje tema ove kolumne.
45U posljednjoj kolumni, pišući o nacionalizmu, šovinizmu i fašizmu, dotakao sam se na kraju i pomirenja, ali sam se, prije svega zbog obimnosti teksta, morao zaustaviti upravo tamo gdje je možda trebalo nastaviti, jer o pomirenju je relativno lako govoriti dok ga posmatramo samo sa jedne strane, kao novčanicu koju držimo okrenutu prema sebi i vidimo samo ono što je na njenom licu, zaboravljajući da bez druge strane ona ne bi imala svoju punu vrijednost.
Mislim da je zato, prije pitanja kako se pomiriti, potrebno postaviti jedno još neugodnije i, vjerovatno, mnogo važnije pitanje: Zašto nam je neprijatelj uopšte toliko potreban?
Najbliži su često bili najdalji
Ima nešto gotovo paradoksalno u ljudskoj potrebi za neprijateljem, jer bismo, slijedeći jednostavnu logiku, očekivali da najveću opasnost čovjek vidi u onome ko mu je najudaljeniji, ko govori drugim jezikom, pripada drugoj kulturi i dolazi iz svijeta koji ne poznaje, dok nas istorija, od najstarijih priča do naših dana, uporno uvjerava u nešto sasvim drugo: najveća neprijateljstva često nijesu nastajala između onih koji su bili potpuno različiti, već upravo između ljudi koji su bili toliko bliski da su polagali pravo na isto nasljedstvo, istu zemlju, isti prijesto, istu vjeru, istu istoriju ili, u novije vrijeme, na istu političku ideju i vlast.
Zato jedna od prvih velikih priča naše civilizacije nije priča o ratu dva udaljena naroda, nego o dva brata. Kainu nije bio potreban stranac da bi pronašao neprijatelja. Pronašao ga je u Avelju. Ta drevna priča preživjela je hiljade godina možda upravo zato što govori o nečemu što se neprestano ponavlja: čovjeku je ponekad mnogo teže da podnese onoga koji mu je blizu, koji mu je sličan i polaže pravo na isto priznanje i isto nasljedstvo, nego potpunog stranca koji mu ništa od toga ne može oduzeti.
Kroz istoriju su se mijenjali samo predmeti spora. Nekada je to bio prijesto, nekada nasljedstvo ili zemlja, kasnije granica, nacija, vjera, ideologija, partija ili pravo na tumačenje prošlosti, ali obrazac je ostajao začuđujuće sličan. Prijestolja su otimala braća i rođaci, revolucije su proždirale vlastite saborce, a politički pokreti svoje najžešće sukobe često doživljavali onda kada bi nekadašnji prijatelji i saradnici počeli jedni druge da nazivaju izdajnicima.
Jer stranac može biti protivnik, ali samo neko ko je bio naš može postati izdajnik.
Balkan - bliskost koju pretvaramo u razliku
Možda nigdje taj paradoks nije toliko vidljiv kao na Balkanu, prostoru na kojem su ljudi vjekovima živjeli jedni pored drugih, selili se, miješali, ratovali i mirili, ženili i kumili, trgovali i preuzimali jedni od drugih riječi, jela, melodije, običaje i legende, da bi zatim ulagali nevjerovatnu energiju u dokazivanje koliko malo imaju zajedničkog.
Mi se razumijemo čak i onda kada politički insistiramo na razlikama među jezicima, sporimo se čija je određena istorijska ličnost, pjesma, jelo, običaj ili događaj, ne primjećujući da sama činjenica da se oko njih sporimo možda najbolje pokazuje koliko je naše istorijsko nasljeđe isprepleteno.
Niko se, uostalom, ne svađa oko onoga za šta ne smatra da mu makar dijelom pripada.
Upravo je tu jedna od tajni balkanskih neprijateljstava: nije naš najveći problem to što smo toliko različiti, nego što smo često mnogo sličniji nego što smo spremni da priznamo. Kada je razlika velika i očigledna, nema potrebe svakodnevno je dokazivati; kada je mala, onda je povećavamo, njegujemo, pretvaramo u simbol, istorijski argument i politički program, sve dok od nijanse ne napravimo granicu, a od granice rov.
Tako vremenom identitet počinjemo da gradimo ne samo na pitanju ko smo, nego sve više na pitanju ko nijesmo, pa nam “oni” postaju potrebni da bismo bili sigurniji u “nas”.
Tada neprijatelj više nije samo posljedica sukoba. Postaje sredstvo identiteta.
Kada istorija postane optužnica
Nije problem u tome što narodi pamte, jer društvo bez pamćenja bilo bi društvo bez iskustva, nego u tome što prošlost često prestajemo da proučavamo kao vrijeme koje je prethodilo nama i počinjemo da je koristimo kao dokazni materijal protiv ljudi koji danas žive među nama.
Tada istorijski događaj postaje optužnica, zločin počinjen prije nekoliko generacija prenosi se na potomke, poraz postaje dug koji tek treba naplatiti, a mrtvi, umjesto da konačno pripadnu istoriji, ponovo se mobilišu za potrebe živih.
Zato pravo pitanje nije samo šta se dogodilo prije 100, 200 ili 500 godina, jer je posao istorijske nauke da o tome istražuje i raspravlja, nego koliko dugo jedan istorijski događaj ima pravo da određuje odnose između ljudi koji u njemu nijesu učestvovali?
Gdje završava prošlost i počinje istorija?
Vjerovatno smo odgovor predugo tražili očekujući da pomirenje podrazumijeva stvaranje jedne zajedničke verzije prošlosti koju ćemo svi prihvatiti, u kojoj ćemo jednako gledati na iste događaje, voljeti iste istorijske ličnosti i na isti način razumjeti pobjede i poraze naših predaka.
Takva istorija nikada neće postojati. I ne mora.
Crnogorac i Srbin ne moraju svaki događaj iz svoje isprepletene prošlosti razumjeti jednako, kao što ni Albanac, Bošnjak ili Hrvat ne moraju u istim istorijskim procesima vidjeti isto značenje. Ni dvije porodice koje su u istom ratu izgubile ljude na različitim stranama neće imati isto sjećanje.
Pomirenje ne počinje onda kada od njih tražimo da zaborave vlastito iskustvo. Počinje onda kada prihvatimo da različito sjećanje ne daje pravo na različite činjenice.
Činjenice nijesu ničije vlasništvo
Tu bi trebalo povući granicu između istorije koju možemo različito tumačiti i činjenica koje ne možemo prilagođavati potrebama sadašnjosti. Možemo raspravljati šta je neki događaj značio, zbog čega se dogodio i kakve je posljedice ostavio, ali ne možemo beskonačno pregovarati o tome da li se dogodilo ono za šta postoje dokumenti, arhive, svjedočenja, grobovi i pravosnažne presude.
Možemo imati različita mišljenja. Ne možemo imati različite činjenice samo zato što nam zajednička činjenica nije jednako prijatna.
I upravo tu možda počinje istorija koju možemo svi prihvatiti, ne onda kada se složimo oko svakog njenog značenja, nego kada priznamo da činjenica nema naciju, vjeru ni zastavu.
Lako je, međutim, čitati istoriju drugih, jer u njoj brzo pronalazimo njihove zločine, njihove zablude, njihove pogrešne vođe i njihove mitove. Pravi ispit počinje kada otvorimo vlastiti istorijski album, jer je lako poštovati svoju žrtvu, a mnogo teže priznati tuđu. Lako je pronaći zločinca među njima, a mnogo teže izgovoriti njegovo ime kada govori našim jezikom, pripada našoj vjeri ili smo decenijama učeni da ga pamtimo kao heroja.
Tu i počinje zrelost jednog društva. Zločin ne postaje manji zato što ga je počinio naš. Žrtva ne postaje manje nevina zato što pripada njima. I nijedna zastava nije dovoljno velika da prekrije grob.
Ne nasljeđujemo krivicu, ali nasljeđujemo odgovornost prema istini
Jedna od najopasnijih posljedica zloupotrebe istorije jeste ideja kolektivne i nasljedne krivice, prema kojoj čovjek rođen danas treba da odgovara za ono što je neko ko je pripadao njegovom narodu učinio prije njegovog rođenja. To nije pravda. Dijete ne nasljeđuje krivicu svoga pretka, niti bi iko trebalo da se izvinjava samo zato što pripada određenom narodu, vjeri ili porodici. Ali postoji nešto što svaka generacija nasljeđuje, odgovornost prema istini.
Nijesmo krivi za ono što su naši preci učinili. Postajemo odgovorni tek kada njihove zločine počnemo da poričemo, opravdavamo ili pretvaramo u vrline.
Najveća bi promjena možda morala početi tamo gdje se nova generacija prvi put ozbiljno susreće sa prošlošću, u školi. Ne tako što ćemo djeci ponuditi politički ispeglanu istoriju u kojoj niko nije kriv i svi su pomalo bili u pravu, nego upravo suprotno: treba ih učiti više istorije, ali istorije koja će imati hrabrosti da kaže i ono što nam se ne dopada, da pokaže šta je naš narod pretrpio, ali i šta su pripadnici našeg naroda učinili drugima.
Ne da bismo djeci ostavili osjećaj krivice. Nego da im ne bismo ostavili našu mržnju.
Istoriju vratiti istoriji
Zato je dio rješenja lako izgovoriti, a veoma teško ostvariti: istoriju treba vratiti istoriji, arhivima, dokumentima, univerzitetima i ljudima čiji je posao da istražuju, sumnjaju i provjeravaju čak i onda kada rezultat njihovog istraživanja ruši neku našu omiljenu nacionalnu legendu.
Istorija ne smije biti vlasništvo partija, dnevne politike, nacionalnih propagandi niti vjerskih institucija koje iz prošlosti biraju samo ono što odgovara potrebama sadašnjosti.
Istoričar mora imati slobodu da pronađe dokument koji ruši naš mit, a društvo mora imati dovoljno samopouzdanja da zbog toga ne osjeti da mu je ugrožen identitet.
Jer narod čiji identitet može srušiti jedan istorijski dokument nije imao identitet, nego legendu.
Zajednički standard umjesto zajedničke istorije
Možda nam zato za pomirenje nije potrebna jedna zajednička istorija, nego jedan zajednički moralni standard prema različitim istorijama.
Da zločin nazivamo zločinom bez obzira ko ga je počinio, da žrtvi priznamo dostojanstvo bez obzira kako se zvala, da istorijsku činjenicu ne stavljamo na glasanje, da odgovornost utvrđujemo pojedinačno, a ne nacionalno, i da prihvatimo da niko rođen danas ne treba da nosi krivicu svojih predaka, ali da svako od nas ima obavezu da ne opravdava njihova nedjela samo zato što su bili naši.
Upravo se tu te dvije strane one novčanice sa početka ovog teksta konačno sastavljaju.
Jer pomirenje ne znači da jedna strana priznaje, a druga oprašta, da jedna pruža ruku, a druga procjenjuje da li će je prihvatiti. Ono podrazumijeva da svi učinimo ono što najlakše zahtijevamo od drugih: da vlastitu prošlost pogledamo bez uljepšavanja.
Ne treba nam zajedničko sjećanje. Treba nam zajednička mjera ljudskosti.
Gdje počinje budućnost?
Zato na kraju nije presudno pitanje gdje završava prošlost niti gdje počinje istorija. Mnogo je važnije gdje ćemo odlučiti da počne budućnost.
Prošlost ne možemo promijeniti, ma koliko je puta prepisivali; možemo je istraživati, razumjeti, priznati i oplakivati, sačuvati imena žrtava i imenovati počinioce, ali možemo odlučiti šta ćemo sa tim nasljeđem učiniti.
Možemo ga predati svojoj djeci kao nedovršeni račun, sa imenima onih od kojih treba da ga naplate. A možemo im ga predati kao knjigu iz koje treba da nauče kako da naše greške ne ponove. U tome je možda čitava razlika između društva koje pamti i društva koje se sveti.
Crna Gora, kao ni Balkan, neće postati zrelija onoga dana kada svi budu jednako čitali prošlost, jer takav dan vjerovatno nikada neće doći. Postaće zrelija onda kada čovjek bude mogao drugome da kaže: moja uspomena je drugačija od tvoje, moj pradjed i tvoj pradjed možda su stajali na različitim stranama, možda su jedan drugome nanijeli zlo, ali istorija neka utvrdi šta se dogodilo, arhivi neka sačuvaju činjenice, žrtvama neka pripadne naše poštovanje, a počiniocima odgovornost. Ti i ja nijesmo dužni da nastavimo njihov rat.
Tek kada naučimo da se razlikujemo bez mržnje i pamtimo bez osvete, nestaće potreba za neprijateljem i postaće moguće pomirenje bez zaborava i sjećanje bez mržnje.
