“Misterija neuobičajene putanje, minsko polje koje je postavila Ratna mornarica Italije sa svojim minama i taj prasa kdvostrukog trajanja lebde nad nama kao zagonetka namjere ili omaške, kao krvavi podśetnik još uvijek nepronađenog i nekažnjenog dželata kraja i vječnosti crnogorskih ratnika i" medovanskih stradalnika”. Oni malobrojni koji su preživjeli, ispričali su posljednje trenutke svojih saboraca, sapatnika i vitezova crnogorskih koji su ne znajući da plivaju sopstveni život puščanim kuršumima gasili.Otuda ta jeka pucnjeva i posljednjih gromoglasnih pozdrava domovini”, ističe se u saopštenju.
Kako konstatuju, “časno lij e bilo život ispuštiti s CrnomGorom u srcu, duši, krvi, na usnama”.
“Časnije od"nestalog" novca iz brodske kase prikupljenog od iseljenika koje je za CrnuGoru nosio doktor Đuro Guč; časnije od državne ćutnje i nebrige kojom se i nakon 105 godina u plitkom, pjeskovitom dnu Drimskog zaliva, kostur Brindisija sveti opomenom da se ne zaborave neumrli div - junaci crnogorske slobodarsk ezublje pod čijom svjetlošću opet branimo našu domovinu odagresivnog srpskog šovinizma, kleronacionalizma i fašizma stranih agentura. Dok je jednoga člana "Lovćenskihstraža"i čestitih sinova i šćeri ove države oni nikada neće biti zaboravljeni”, poručili su iz Lovćenskih straža.
"Lovćenske straže” podržavaju organizator eposjete Medovi 30.maja,pri čemu će i sami uzeti aktivno učešće u pomenu i vječnom pijetetu prema žrtvama crnogorskih dobrovoljaca.
"Naše obraćanje crnogorskoj javnosti završićemo pjesmom koju je članica Upravnog odbora Lovćenskih straža mr Ana Pejović posvetila crnogorskim dobrovoljcima koji su crnogorski svetionik časti i patriotizma:
Neumrlim crnogorskim junacima - dobrovoljcima s potopljenog broda u Medovi
U neke mekš povoje uvijte svoje riječi...
sinoć su ledene kaveze prinosili našim ognjištima
i nije padala noć...
teklo je poput istorije naše malo poznavanje
Jezika i ptica...
dok su rimski časovnici mjerili providan mjesec
stizale su vojske i gazil ebožićnu tišinu...
Ne govori tiho o progonima,
nepravdi, siromaštvu,
rijetki su oni koji imaju pravo na riječ...
Naša se tišina grli drugim bojama i
onim iza linije št one zna da je živo...
a Naše je...
krvlju okupano kao Mojkovac,
kao odstupnica za tuđi put
i sopstvenu pogibiju...
kao Razvršje bez ijedne ptice
i jauka Stane Golubove...
kao jutro ustajale magle i
napuštenihOgnjišta,
jutro od Smrti koje se
prije nego počne Dešava...
naše je...
kao vječnost s Orlovog krša,
kao glas Vile Lovćenske koja budi
usnule mornare
i ona zaboravljena jutra badnja
kojim asmo dan Poslije,
kojima smo Pomješani zvukovi vode,
mjesto gdje se sklanjaju zelene sijenke
i rastu simboli našeg obnovljenog neba.”
