Sjećanja su još svježa, seriju ubistava Martinović je započeo u kafani „Velestovo“, a sve je završeno tako što je izvršio samoubistvo kod kuće u kojoj je živio. Tokom prvog dana ove godine, Martinović je ubistva počinio na pet lokacija u tri različita dijela Cetinja.
Krvavi pir Martinović je započeo oko 17:20 časova, a prve informacije o tome da je počinio samoubistvo stigle su oko 23:30 časova.
U kafani „Velestovo“ ubijeni su Mirko Vuletić, Miloš Martinović, Radivoje Marković i Branislav Mudreša. U naselju Humci, Martinović je oduzeo život Marku Martinoviću, bratu ubijenog Miloša, a zatim i njihove roditelje Radmilu i Radovana, te Joša Otaševića, koji je bio gost u njihovoj kući. Nakoliko stotina metara dalje, ubio je dječake, rođenu braću Vukana i Jovana Vuletića. Nakon toga, u Donjem kraju, ubio je rođenu sestru Zoricu Vuletić, a na drugoj Draganu Drašković. Devetog januara, u KCCG je povredama podlegao Dejan Kokotović, koji je bio 13. Martinovićeva žrtva.
Sve se dogodilo nepune dvije i po godine nakon što je u cetinjskom naselju Medovina Vuk Borilović ubio 10 sugrađana, a ranio šestoro. Među njegovim žrtvama bili su dječaci Marko i Mašan Martinović, njihova majka Nataša Martinović, Rajko Drecun i njegovi roditelji Danica i Dimitrije, Milan Mitrović, sestre Aleksandra i Danijela Radunović i Goran Đurišić.
Između dva masovna zločina, iniciran je i Markov i Mašanov zakon, ali on je – prema riječima same inicijatorke – ostao zaboravljen negdje po fijokama MUP-a.
Nedugo po ovogodišnjem masakru, javnost je počela da postavlja brojna pitanja – a neka su se ticala i same odgovornosti nadležnih.
U Podgorici je održano niz masovnih skupova u organizaciji studentske grupe “Kamo śutra”, sa kojih su – između ostalog – zatražene ostavke ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića i vicepremijera Alekse Bečića. I cetinjski parlament je tražio ostavke, ali i da međunarodni tim stručnjaka istraži sve okolnosti.
Zahtijevali su građani mnoštvo odgovora na izuzetno ozbiljna pitanja. Zapravo, zahtijevaju ih i danas – i dalje se grupa njih svakodnevno okuplja na magistrali Cetinje – Podgorica, na Kruševom ždrijelu.
No, povodom njihovih ključnih zahtjeva, odgovora nije bilo. Osim ispraznih floskula, poput onih da će Vlada “evaluirati i analizirati” učinke ministara. Pa ni od najavljenog ‘hotlajna’, o kojem je premijer Milojko Spajić govorio nakon drugog cetinjskog masakra, nije bilo ništa.
Sve je, konstatovaće proteklih noći na cetinjskim blokadama, ostalo na praznim obećanjima. U isto vrijeme, vlasti pripremaju reakciju, ali na blokade – izmjenama zakona taj bi vid protesta uskoro mogao postati kažnjiv.
Dani odmiču, ali za mnoge je tog prvog januara, baš kao i 12. avgusta 2002, vrijeme stalo. Mnogih odgovora i dalje nema. Zapravo, da nema pomenutih blokada, cetinjski masakri kao da se više i ne bi pominjali u javnosti.
A i pitanja su sve rjeđa. Ono posljednje postavljeno i dalje stoji nedaleko od ulaza na Cetinje. Uz fotografije onih kojih više nema. Zašto ste nas zaboravili?
