Pjeva Bora Čorba „teoretski ljubav lepo zvuči, malčice je drukčije u praksi...“ Isto to se može reći i za ideologije. Na papiru i u glavama ideologa sve to izgleda savršeno, prosto se sami javljaju idealistični svjetovi, srećnih i zadovoljnih ljudi koje okuplja ista ideja.
Logički konstrukti, a ideologije to jesu, ma koliko bili divno zamišljeni, u praksi nikada ne nađu do kraja primjenu. Kao da je realnost, u svoj svojoj banalnosti, nešto što prevazilazi bilo kakvo razmišljanje, nešto što se ne može dokučiti umom. Zato svaka ideologija, ma kako sveobuhvatna bila, uvijek mora da izostavi neki aspekt društva, što dovodi do toga da se izrodi zajedno sa njom taj ultimativni nemezis koji će je na kraju srušiti. Jer upravo ono idealističko u ideologijama ne dozvoljava da se sagledaju i njene mane, da se predvide prepreke i ostavi sluha za ikakvu, pa i dobronamjernu kritiku. Isključiva vjera u svoju apsolutnu ispravnost je ono što svakoj ideologiji daje polet da istraje i razlog svima koji bi da je sruše.
No, ideologija ima raznih. Kroz cijelu istoriju, otkad postoje zapisi o ljudskim djelima, društvo su pratile ideologije. Među vladarima, velmožama, svešteničkim kastama, potlačenima i robovima, postojao je neki vid ideologije, tumačenja stvarnosti i vjere u neko bolje i pravednije sjutra. U osvit doba, kojeg nazivamo modernim, ideologije počinju da se multiplikuju i postaju dio ukupnog političkog života. Nosioci i utemeljivači ideologija postaju mislioci, filosofi, političari, državnici. Njihove ideje nalaze primjenu i pristalice među grupama, strankama, partijama, klasama, a bilo je pokušaja da se ideologije pripišu i cijelim narodima. Doduše, nacije su, kako to lijepo Basara objasni skoro u jednom svom tekstu, isto tako konstrukt kao i ideologije, pa ipak dovoljno složene da ne mogu biti nosioci ideologije. Zato, koliko nosilaca, toliko i ideologija, što naravno otvara prostor za njihovo sukobljavanje. A ti sukobi, znamo, mogu biti veoma žestoki.
Već više od dva vijeka, živimo u svijetu u kome dominiraju ideologije i sukobi među njima, jer svaka ideologija dodjeljuje sebi ekskluzivno pravo da je samo ona u pravu, a da sve ostale nijesu i zato i ne treba da postoje. Kompletno političko polje formira se pod uticajem ideologija, koje se prema njemu dijele na lijeve ili desne.
Sudari ideologija kroz istoriju nijesu ni nas zaobišli, štaviše, ispali smo vrlo plodno tlo za njihovo nicanje. Na žalost, nijedna ideologija nije ponikla baš odavde, sve one su bile uvezene, ali nas to nije spriječilo da se oko njih međusobno bijemo i ratujemo. Jedina stvarno naša ideologija, koja je obilježila možda i čitavo naše postojanje, je teško uhvatljiva i često neizreciva, ideologija otpora. Ona koju smo više osjećali u kostima nego je promišljali glavama, jer je i sama često iracionalna. Naročito u posljednjih sto i nešto godina, otkad smo utopili svoju državotvornost u veće sisteme, postajemo podložni dejstvu različitih ideologija.
Mada, kad se kod nas govori o ideologiji skoro se uvijek misli na komunizam, u pozitivnom ili negativnom smislu. Druga velika ideologija XX vijeka, fašizam, ograničen je, u našoj svijesti, na djelovanje okupatora, što je opet zasluga komunizma. Ova ljevičarska ideologija ostavila je dubok trag u našoj prošlosti i oblikovala nas u skoro svakom smislu. Toliko da skoro ne pamtimo vrijeme od prije ere socijalizma.
Preobrazba naša je bila, tokom druge polovine XX vijeka, tako sveobuhvatna da nas je direktno u period modernosti uvela i postavila na isti nivo sa drugim narodima Evrope. Tekovine ove ideologije bile su te, ne samo da se kroz procese industrijalizacije, podizanja životnog standarda, ukupnog opismenjavanja naroda i drugim, Crna Gora dovede u rang sa svim drugim narodima bivše države, već i da se Crnogorcima obezbijedi i zagarantuje njihova državotvornost i samosvojnost.
Upravo kroz ideologiju komunizma Crnogorci su podigli svijest o svojoj naciji i samobitnosti svoje kulture, da još uvijek odzvanjaju riječi velikog britanskog istoričara Erika Hobsbauma da su „Crnogorci narod koji je na gubitak svoje samostalnosti reagovao masovnim prelaskom u komunizam“. Međutim, kao i svaka ideologija, komunizam je ispoljio i svoje mane tokom vremena. Prevelika doza utopizma koju je nosio u sebi, o boljem svijetu i novom čovjeku dala je podsticaj njegovim protivnicima da ga slome.
Na opozitnoj strani od njega, našla se isto tako jedna ideologija, samo što je vješto bila prekrivena plaštom religije – svetosavlje. Baš posljednjih godinu dana svjedoci smo te transformacije vjere u političku snagu sa jasnim ideološkim određenjima. Ono što nam se nametalo još od posljednjih izdisaja jugoslovenske zajednice u njenom krnjem obliku, najednom je postalo sasvim jasno i ogoljeno u tom pokretu kome tepaju litije.
Određene matrice, forme i kalupi ove ideologije došli su do izražaja. Taj, da opet upotrijebim Basaru, resentiman, pravljen još za potrebe romantizma, nanovo je izbio na površinu u 90-im i samo je podgrijavan do danas. Odjednom, našli smo se u situaciji da svakodnevno budemo likovi u nekoj pasiji nižerazrednog mučenika iz pera polupismenih, ali bogougodnih monaha kakvog srednjovjekovnog manastira. Čak je i fraza o „spaljenoj zemlji“, koja je tako lijepo pala nazovi borcima za socijalnu pravdu, zapravo prepisana iz žitija. Naime, upravo je Sveti Sava pišući o svom ocu, kasnije Sv. Simeonu Mirotočivom, opisao da je Nemanja po dolasku na vlast u Raškoj i nakon ubistva i protjerivanja braće, zatekao spaljenu zemlju. Valjda upravo zbog tog osamstogodišnjeg kontinuiteta, red je da i nama danas bude isto i da vrli oslobodioci budu suočeni sa jednakim stanjem. Kako bi i njihov uspjeh u uspostavljanju i nametanju ideologije bio isti. No, kao što rekosmo... malčice je drukčije u praksi.
