Zatvaranje očiju pred činjenicom duboko podijeljenog društva i pred stvarnošću demontiranja prerogativa suvereniteta i nezavisnosti Crne Gore od strane mešetara na vlasti i njihove medijsko-edukativne pješadije je standarni odbrambeni mehanizam građana u vremenima egzistencijalnih kriza i predstavlja razumljivu reakciju na očaj sveopšteg rasula koji je teško podnijeti.
Naknadna pamet u sebi nosi i elemente napora da se marginalizuje odgovornost za ranije kolaborativno djelovanje
Kada, međutim, poslenici javne riječi i elita iz NVO i obrazovnog sektora, koji su u značajnoj mjeri kumovali ovoj krizi, zatvaraju oči pred istom stvarnošću, onda se za takvo ponašanje moža trebaju koristiti drugačiji termini.
Oni rijetki koji su spremni da prihvate zadocnjele isprike nekadašnjih relativizatora nevolje koja danas ždere Crnu Goru treba da budu svjesni da je njihova plemenita spremnost na opraštanje opasna jer se može interpretirati kao znak naivnosti i slabosti, ili čak i očajanja.
To je nesigurno investiranje nade u one koji danas tvrde da su bili prevareni. Ako zaista jesu bili zavedeni i prevareni, onda je veoma upitna njihova inteligencija i sposobnost racionalnog promišljanja stvarnosti, pošto je opasnost na koju su mnogi tada ukazivali bila bolno očigledna.
Istovremeno, njihova naknadna pamet u sebi nosi i elemente napora da se marginalizuje odgovornost za ranije kolaborativno djelovanje. Ta namjera da se zatru raniji nečasni tragovi ide ruku pod ruku s gromoglasnim i agresivnim zaklinjanjem u patriotsko čistunstvo i univerzalne vrijednosti poput istine, pravde i legaliteta, te pozivanjem na tradiciju otpora sili.
Ostajući, za kraj, u sferi tradicije koju ljubomorno grle današnji pokajnici, moram reći da me njihova izvinjenja za to što su vjerovali, pa bili izigrani, kao i uvjeravanja da su iz tog razloga hrabro ćutali, relativizovali, ili podržavali tadašnje nadolazeće zlo i prodavali ga građanima kao neophodni demokratski iskorak neodoljivo podsjeća na onu babu-vješticu iz Gorskog vijenca.
Možda je zdravije i korisnije nevjerovati pokajnicima koji smatraju da je dovoljno reći da im je žao što su ranije bili avetinje. Možda je korisnije prihvatiti činjenicu da u našem društvu ovakav sloj “naivnika” nije ni tanak, ni beznačajan.
