„Predsjednik je Crnu Goru uvijek doživljavao, prije svega i iznad svega, kao antifašističku i smatrao je da niti u jednom dijelu himna ne treba da ima sadržaj koji ne slijedi antifašističku vertikalu kojoj će Crna Gora vječno pripadati“, kaže u saopštenju crnogorski predsjednik Filip Vujanović.
Da je Filip Vujanović običan građanin, ništa čudno ne bi bilo. Ne bi bio prvi Evropljanin kojem se ne dopada himna vlastite države.
Ali, predsjednik Filip Vujanović je ušao u istoriju. Prvi je predsjednik države u Evropi koji je ustvrdio da je dio himne njegove države – fašistički! Jer, da se ne lažemo, dvostruka negacija znači upravo potvrdu: kada predsjednik kaže da sadržaj ne slijedi antifašističku vertikalu, to znači da je – slijedi.
Polemišući sa poslanikom SDP-a Raškom Konjevićem, predsjednik Vujanović je poslao crnogorskoj javnosti nekoliko pogrešnih poruka.
Ćutanje nije zlato: Nakon što je usvojen u parlamentu, Zakon o državnim simbolima proglasio je lično – predsjednik Filip Vujanović. Prije četiri godine, na brojnim referendumskim mitinzima, predsjednik Vujanović je uzdignuta čela, s rukom na srcu, stajao dok su intonirane sve četiri strofe državne pjesme. Konačno, kada je prije dvije i po godine usvajan Ustav, predsjednik Vujanović je podržao i prijedlog himne.
Ako je ćutao svih ovih godina, što se dogodilo sa predsjednikom Vujanovićem: da li je tek sada spoznao da se Sekula Drljević, kontroverzna crnogorska istorijska ličnost, pred kraj života pridružio snagama Pavelićevih ustaša? Prosječan poznavalac istorije svjestan je da je Drljević za života prešao put od pobornika bezuslovnog ujedinjenja, do zagovornika crnogorske samostalnosti.
Istoričari se i danas spore – jesu li posljednje dvije strofe Drljevićeva kreacija, ili je znameniti predratni pravnik i pisac samo zapisao narodne stihove. Kako god da je, stihovi uvijek nadžive autora, kao što dobra umjetnost preživi autorova nedjela. Koji Njemac bi danas rušio Bundestag jer ga je projektovao Hitlerov bliski saradnik arhitekta Šper, da li se evropska filozofija odriče Hajdegera, vjeruje li neko da su djela Ezre Paunda bezvrijedna...
Ako Vujanoviću danas smeta nešto što mu je juče grijalo srce, onda je riječ o naknadnoj pameti: predsjednik sam priznaje – da mu ne moramo vjerovati u ono što danas govori! To nije poruka koju prvi čovjek države šalje narodu.
Nesporan sadržaj: Ako ima spora oko autorstva dva stiha, niko – bar do Vujanovićeve izjave – nije dovodio u sumnju sadržaj himne. Predsjednik, međutim, ne smatra „istorijskim i istinski utemeljenim cjelinu tekstualne sadržine ove himne“!
Ma, stvarno? Evo, recimo, posljednjeg stiha državne pjesme: „Rijeka će naših vala/ Uskačući u dva mora/ Glas nositi okeanu/ Da je vječna Crna Gora“.
Teško je u evropskim okvirima naći stihove himne koji tako uznesu slušaoca, stvaraju katarzu i koji glorifikuju državu – što treba da bude i suština svečane državne pjesme. Podrobnija analiza teksta himne ukazuje na još jedan važan kvalitet: iako je davno napisan, tekst državne pjesme je u apsolutnoj harmoniji sa suštinskom idejom moderne Crne Gore – državom građana. U četiri strofe crnogorske himne nema nacionalnog određenja, nema glorifikovanja jednog, crnogorskog naroda, samo dominira ideja o – vječnoj Crnoj Gori.
Dovodeći u sumnju, ne samo autora nego i sadržaj državne pjesme, predsjednik Vujanović kao da poručuje da je crnogorski patriotizam – društveno opasna ideja. Kako drugačije tumačiti Vujanovićevu opasku da su stihovi „istorijski i istinski neutemeljeni“?
Cijena novog savezništva: U saopštenju iz Vujanovićevog kabineta se napominje da je predsjednik „više puta javno saopštio da smatra primjerenim da se himna učini podobnom“. Možda je baš tako, premda se u javnosti stekao utisak da je oduvijek Vujanović vidio problem u obimu, nikada u sadržaju teksta.
Čudi, međutim, da su o Vujanovićevim dilemama više znali u opozicionoj Socijalističkoj narodnoj partiji nego njegovi dugogodišnji saveznici iz Socijaldemokratske partije. I to baš pred lokalne izbore 23. maja: je li to pokušaj da se - sada bez pratnje „teških suverenista“ iz SDP-a – na brzinu poradi na srpski orjentisanim glasačima?
Moguće je i da se sam Vujanović pokušava drugačije pozicionirati unutar svoje partije. Potpredsjednik DPS-a nikada nije skrivao naklonost prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Sada se pokazalo da je, iza zatvorenih vrata, stvarno i ozbiljno raspravljao sa liderom SNP-a Srđanom Milićem.
Problem je, međutim, ako svečana državna pjesma služi za potkusurivanje i političke kalkulacije. I to je najlošija poruka koju nam je, baš svima, poslao predsjednik države.
Fašizam i „fašizam“: Posebno poglavlje je predsjednikova briga da se, ni po koju cijenu, ne dozvoli da sjenka fašističkih ideja padne na crnogorsko tlo. Balkan je izmrcvaren, izranjavan teškom prošlošću i mora se priznati - jeste plemeniti cilj ugasiti svaku iskru mračnih ideja, poput fašizma ili nacionalsocijalizma.
U tom smislu, Vujanović – kao crnogorski predsjednik - ima političku i građansku obavezu da bude istrajan u borbi protiv ideologija mržnje, političkih projekata kojima se satanizuju druge nacije ili vjere.
Ali, može li predsjednik Vujanović graditi ideju antifašizma zajedno sa ljudima i strankama koji su podržavali ili dan-danas podržavaju osnove profašističke ideologije četništva? Vujanović nikada nije digao glas protiv srpskog mitropolita Amfilohija, čak i kada je ovaj javno propagirao šovinističke ideje ili kada je veličao četničku ideologiju. Kako se može graditi bolje društvo sa onima koji neće i ne žele da vide što je bilo u Vukovaru, Srebrenici, Sarajevu?
Crnogorski predsjednik mora da shvati kakvu poruku – nadajmo se, sasvim nesvjesno – šalje crnogorskim građanima: koketirajući sa onima koji ne priznaju sopstvenu državu, javno upozorava da ljubav prema domovini može biti shvaćena čak i kao - fašizam!
Draško Đuranović
