Ceremonija obnove autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i izbora Antonija Abramovića za njenog poglavara obavljena je ispred Dvora Kralja Nikole, na Cetinju.
I danas, 27 godina kasnije, vjernici Crnogorske pravoslavne crkve svoje duhovne potrebe, koje im garantuje Ustav Crne Gore i Evropska povelja o ljudskim pravima,ne mogu da zadovoljavaju u hramovima koje su gradili njihovi preci. Te crkve i manastire, koji su kulturna baština Crne Gore i svjedočanstvo istorijskog trajanja Crnogoraca koristi Srpska pravoslavna crkva, sa sjedištem u Beogradu.
Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji treba da ispravi tu istorijsku nepravdu nije ni počeo da se primjenjuje, a nova parlamentarna većina najavila je njegovo ukidanje ili promjenu koja će obesmisliti njegovo donošenje.
Štaviše, zahvaljujući moćnoj propagandi Beograda i SPC, domaćoj i međunarodnoj javnosti taj zakon krivo je interpretiran kao otimanje crkvene imovine iprogon hrišćana!
Kao da vjernici Crnogorske pravoslavne crkve nijesu hrišćani?
Vjernike CPC, po svoj prilici, očekuje nastavak borbe da u svoj državi i pred svijetom dokažu kako i oni, kao hrišćani i Crnogorci, imaju prava na zadovoljavanje duhovnih potreba i obrede u vjerskim objektima, a ne pod vedrim nebom. I da njihova lojalnost svojoj, a ne tuđoj državi nije grijeh, nego jedini prihvatljiv izbor.
Uprkos onima koji im to pravo ne priznaju čitav vijek i, pogotovo, uprkos onima koji su ne tako davno SPC u Crnoj Gori smatrali "okupatorskom" a danas su njeni glavni promoteri kao faktora pomirenja i napretka crnogorskog društva, pokazujući kontinuitet bijede konvertitstva na ovim prostorima, ne treba sumnjati da Crnogorska pravoslavna crkva ima snage i istrajnosti da ostvari svoja istorijska prava i dohvati kosmičku pravdu.
Pogledajte kako je to bilo na Lučindan 1993.
