Možda bi Crna Gora, u pregovorima sa Evropskom unijom, trebalo da zatraži otvaranje još jednog poglavlja – Poglavlja 36: Negiranje genocida, veličanje ratnih zločinaca i institucionalna tolerancija prema istorijskom revizionizmu. To bi bilo poglavlje sa posebnim pravilima za javne funkcionere koji pravosnažno osuđene ratne zločince predstavljaju kao heroje, procedurama za slučajeve u kojima se ponovo ponižavaju žrtve i mehanizmima za utvrđivanje koliko je vremena potrebno institucijama da reaguju kada zakon dođe u sukob sa političkim interesima.
Možda bi trebalo predvidjeti i poseban protokol za situacije u kojima političari osporavaju istorijske činjenice, dok institucije odmjeravaju političke posljedice primjene zakona. Ironija je u tome što bi nam za takvo poglavlje možda zaista bila potrebna posebna evropska procedura, jer očigledno još nijesmo savladali ni osnovnu lekciju civilizacijskog minimuma: pravosnažno osuđeni ratni zločinci nijesu heroji, već ljudi čija su djela međunarodni sudovi utvrdili i osudili.
10A tu lekciju ne bi trebalo da polažemo iznova svaki put kada neki političar odluči da relativizuje genocid ili veliča ratnog zločinca. Uostalom, najmanje je važno da li je riječ o Milanu Kneževiću, Dariju Vranešu, Vladislavu Dajkoviću ili nekom drugom. Mnogo je važnije ono što takva retorika govori o društvu u kojem je postala prihvatljiva. Problem nije samo u pojedincima. Problem je u normalizaciji njihovih poruka i političke agende koju promovišu.
Ne treba nikoga da ubjeđujemo da li se genocid u Srebrenici dogodio. To nije pitanje političkog ukusa, nacionalnog opredjeljenja ili slobodnog tumačenja istorije. Genocid u Srebrenici utvrđen je pravosnažnim presudama međunarodnih sudova. Prihvatanje te činjenice nije ustupak bilo kojem narodu, političkoj partiji ili međunarodnoj zajednici. To je civilizacijsko mjerilo, minimum ispod kojeg nijedno ozbiljno društvo ne bi smjelo da ide.
Ipak, Crna Gora se i dalje suočava sa političkim porukama koje relativizuju zločine, osporavaju smisao kulture sjećanja ili pravosnažno osuđene ratne zločince predstavljaju kao nacionalne heroje. Posebno zabrinjava što takve poruke ne dolaze samo sa društvenih margina, već i od ljudi koji obavljaju najviše državne i lokalne funkcije.
Od Andrije Mandića, Milana Kneževića, Vladislava Dajkovića, Darija Vraneša i drugih javnih funkcionera ne može se očekivati da imaju identične političke stavove, niti da se odreknu svog nacionalnog ili kulturnog identiteta. Ali može se zahtijevati da preuzmu odgovornost za javne poruke koje šalju, naročito kada govore sa pozicija vlasti i političkog uticaja. Javna funkcija nije dozvola za relativizaciju zločina, niti politička zaštita može biti opravdanje za izostanak odgovornosti.
Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić uputio je saučešće porodici Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine. Taj postupak izazvao je reakcije organizacija za ljudska prava i otvorio pitanje političke odgovornosti čovjeka koji predvodi najviši zakonodavni dom u državi.
Ovdje nije suština u tome da li neko ima pravo da izrazi saučešće porodici preminulog čovjeka. Suština je u političkom kontekstu, javnoj funkciji i činjenici da je riječ o osobi čija je krivična odgovornost za najteže međunarodne zločine utvrđena pravosnažnom presudom. Predsjednik Skupštine predstavlja instituciju svih građana, uključujući i one čije su porodice preživjele ratne zločine i za koje Srebrenica nije apstraktna politička tema, već bolna porodična i ljudska stvarnost.
Od čovjeka koji predvodi zakonodavni dom države koja je usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici očekuje se dosljednost u poštovanju te odluke i dostojanstva žrtava. Funkcija predsjednika Skupštine nije privatna pozornica za slanje političkih signala koji se mogu protumačiti kao relativizacija sudski utvrđenih zločina.
A kada je riječ o Mandiću, teško je zanemariti i njegovu političku prošlost. Njegova današnja evropska retorika ne može automatski izbrisati ranije političke stavove i djelovanje. Zato je naivno svaku promjenu političkog jezika unaprijed tumačiti kao suštinski raskid sa prošlošću. Evropska orijentacija ne dokazuje se izjavama i funkcijama, već dosljednim odnosom prema vrijednostima na kojima počiva evropski poredak. U suprotnom, evropske integracije postaju samo politički dekor, a ne proces stvarne demokratske promjene.
Ni slučaj Milana Kneževića ne može se posmatrati kao bezazlena provokacija. Lider Demokratske narodne partije objavio je fotografiju posvećenu Ratku Mladiću uz poruku: „Slava je vječna, a patnja kratka. Svaka srpska kuća ima jednog Ratka“. Poruka koja, složićemo se, šalje jedan veoma opasan signal ka svima onima koji ne dijele ove „vrijednosti“, da moraju eventualno da strijepe i budu oprezni da se neki „novi Ratko“ ne desi.
Ono što je bitno jeste da se žrtve i njihova stradanja ne smiju koristiti kao sredstvo za političke obračune niti pretvarati u javni spektakl. Prikazivanje unakaženih tijela ubijenih ljudi, bez prethodnog upozorenja i u terminu kada skupštinski prenos mogu pratiti i djeca, predstavlja krajnje neodgovoran čin kojim se dodatno povređuju dostojanstvo stradalih i osjećanja njihovih porodica. Takav odnos prema ljudskoj patnji ne može se opravdati političkim ciljevima niti pravom na javno izlaganje sadržaja. On je u suprotnosti sa temeljnim načelima etike, odgovornog javnog djelovanja i poštovanja prema žrtvama. Vjerujem da je Knežević sam svjestan toga, posebno i istine Jovana Tintora o ubistvu srpskog svata, što je i sam Knežević veoma manipulativno iskoristio, opet ne služeći se istinom. Ali, i od njega smo navikli.
Kada se svemu navedenom pridruži selektivno predstavljanje istorijskih događaja i korišćenje pojedinih svjedočenja za političke obračune, dobija se obrazac u kojem istina postaje manje važna od poruke koja treba da mobiliše birače. Kneževićeve izjave zato ne treba posmatrati samo kroz pitanje mogućeg kršenja zakona, već i kroz njihovu političku i društvenu težinu. Navikavanje javnosti na ovakvu retoriku ne čini je manje opasnom.
Politička odgovornost, uostalom, ne iscrpljuje se u pitanju da li će tužilaštvo utvrditi postojanje krivičnog djela. Ona podrazumijeva i pitanje kakve vrijednosti javni funkcioner promoviše, kakav odnos gradi prema žrtvama i kakvu poruku šalje mladim ljudima. Kada se osoba pravosnažno osuđena za genocid predstavlja kao uzor, istorijska činjenica ustupa mjesto političkom mitu, a patnja žrtava postaje smetnja narativu koji se želi nametnuti.
Posebno je opasno kada se zločini nad jednim narodom koriste kao opravdanje za slavljenje zločina nad drugim. Stradanje Srba u Jasenovcu i drugim mjestima nije manje vrijedno zbog Srebrenice, niti je genocid u Srebrenici manje stvaran zbog zločina počinjenih nad Srbima. Žrtve se ne takmiče, a njihova patnja ne može služiti kao moralni kredit za opravdavanje tuđih zločina. Svaka žrtva zaslužuje istinu, pijetet i pravdu, bez obzira na nacionalnost.
Sjećanje na genocid nije napad na Srbe, kao što ni suočavanje sa zločinima počinjenim u ime drugih naroda nije napad na te narode. Izjednačavanje kritike zločina sa napadom na čitavu etničku zajednicu služi tome da se odgovornost pojedinaca i političkih struktura pretvori u kolektivnu odbranu nacionalnog identiteta. Tako se stvara atmosfera u kojoj se insistiranje na činjenicama predstavlja kao neprijateljstvo, a zahtjev za odgovornošću kao pokušaj ponižavanja.
Najpotresniji primjer dolazi iz Pljevalja. Predsjednik Opštine Dario Vraneš prisustvovao je sahrani Ratka Mladića, a potom je u javnim izjavama i iskazu datom policiji ponovio da ga smatra „besmrtnim srpskim junakom“ i izrazio ponos zbog prisustva sahrani. U istom kontekstu, događaje u Srebrenici i okolini predstavio je kao spasavanje srpskog naroda od novog Jasenovca.
Da sve bude još uznemirujuće, Vraneš je izjavio da bi, čak i kada bi se poklopila sa sahranom njegove rođene majke, sahranu pomjerio kako bi prisustvovao sahrani Ratka Mladića. Takva izjava ne govori samo o odnosu prema jednoj istorijskoj ličnosti. Ona pokazuje do koje mjere se političko i nacionalno simboličko veličanje može postaviti iznad elementarnih ljudskih i moralnih mjerila.
Ovdje se otvara pitanje koje prevazilazi političku pripadnost: može li čovjek koji vodi multietničku opštinu istovremeno promovisati narativ koji duboko povređuje dio građana kojima upravlja?
Odgovor, nažalost, već gledamo u praksi. Pljevlja su grad čiji građani imaju mnogo neposrednijih problema od političkog nadmetanja oko ratnih zločinaca – od ekonomskog položaja i odlaska stanovništva do pitanja kvaliteta života i budućnosti mladih. Umjesto da funkcija predsjednika opštine bude usmjerena na rješavanje tih problema i izgradnju povjerenja među građanima, javni prostor ponovo se opterećuje porukama koje produbljuju podjele.
Među građanima koje Vraneš predstavlja nalaze se i Bošnjaci, porodice koje nose bol zbog zločina devedesetih i ljudi koji očekuju da ih institucije neće dodatno povređivati porukama kojima se veliča pravosnažno osuđeni ratni zločinac. Njihovo dostojanstvo ne može biti manje važno od političkih uvjerenja predsjednika opštine.
Od lokalnog ili bilo kojeg drugog funkcionera ne traži se da se odrekne svog identiteta, vjere ili nacionalne pripadnosti. Traži se da razumije granicu između ličnog uvjerenja i javne odgovornosti, između prava na slobodu izražavanja i obaveze da se poštuje dostojanstvo svih građana. Niko ne mora da bira između sjećanja na srpske žrtve i poštovanja bošnjačkih žrtava. Upravo je u tome test zrelosti jednog društva.
Zato se ne može prihvatiti da se svaka kritika ovakvih postupaka odbacuje kao napad na srpski narod. Srpski narod nije isto što i Ratko Mladić, kao što nijedan narod nije isto što i zločinci koji su djelovali u njegovo ime. Pokušaj da se osuda ratnog zločinca predstavi kao osuda čitavog naroda nije odbrana nacionalnog dostojanstva. To je način da se izbjegne suočavanje sa činjenicama i odgovornošću.
Najveća opasnost nije samo u tome što se ratni zločinci veličaju. Opasnost je u tome što se takva praksa normalizuje, dok se oni koji insistiraju na istini proglašavaju neprijateljima.
Kada se takve poruke ponavljaju sa političkih govornica, na društvenim mrežama i sa pozicija javne vlasti, one postepeno pomjeraju granice onoga što društvo smatra prihvatljivim. Mladima se šalje poruka da pravosnažna presuda može biti manje važna od nacionalnog mita, da se žrtve mogu ignorisati ako ne odgovaraju političkom narativu i da je dovoljno nekoga proglasiti herojem kako bi se izbjeglo suočavanje sa onim što je učinio.
To je poraz obrazovanja, kulture sjećanja i institucija. Društvo ne postaje demokratsko samo zato što održava izbore i mijenja vlade. Demokratska zrelost mjeri se i spremnošću da se poštuju sudske presude, zaštite manjine i prihvati istina koja nije uvijek prijatna za dominantnu političku priču.
Crna Gora je usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Njene institucije zato ne mogu ostati nijeme pred pojavama koje dovode u pitanje smisao takve odluke. To ne znači da tužilaštvo treba da presuđuje pod pritiskom javnosti, već da svaku prijavu razmotri profesionalno, nepristrasno i bez selektivne primjene zakona. Ako zakon važi za građanina bez funkcije, mora važiti i za predsjednika opštine, poslanika ili predsjednika parlamenta.
Ne treba da ubjeđujemo one koji negiraju genocid da prihvate ono što su međunarodni sudovi već utvrdili. Ali imamo pravo i obavezu da zahtijevamo da institucije rade svoj posao.
To su dvije različite stvari koje se u javnom prostoru često namjerno miješaju. Prva se odnosi na istorijske činjenice i pravosnažne presude. Druga se tiče postupanja države prema konkretnim izjavama, postupcima i mogućim kršenjima zakona.
O istorijskim činjenicama ne treba iznova pregovarati sa političarima koji bi da ih prilagode sopstvenim potrebama. Ali treba postavljati pitanja onima koji danas insistiraju na osudi negiranja genocida, a ranije su poručivali da Srebrenica ne treba da bude kamen spoticanja. Dosljednost u odnosu prema žrtvama ne može zavisiti od toga ko je trenutno politički saveznik, a ko protivnik.
Tužilaštvo mora profesionalno ispitati svaku prijavu, policija postupati u okviru svojih nadležnosti, a sudovi odlučivati na osnovu dokaza i zakona. Bez političkih privilegija, bez selektivne pravde i bez obzira na to da li je prijavljeno lice običan građanin ili funkcioner sa najvećom političkom moći. Ni javna osuda ne može zamijeniti zakonit postupak, ali ni politička funkcija ne smije biti štit od odgovornosti.
Zato Crnoj Gori možda nije potrebno Poglavlje 36. Potrebno joj je da konačno počne da primjenjuje ono što već zna, priznaje i zakonski uređuje. Evropski put ne može biti zamjena za suočavanje sa prošlošću, a evropske integracije ne mogu služiti kao dekor iza kojeg se i dalje tolerišu poruke koje vrijeđaju žrtve i relativizuju pravosnažno utvrđene zločine.
Niko ne traži kolektivnu krivicu. Traži se individualna odgovornost. Niko ne traži zabranu rasprave o prošlosti. Traži se da se rasprava ne koristi za poricanje pravosnažnih presuda i ponižavanje žrtava. I niko ne traži od bilo kojeg naroda da se odrekne svojih žrtava. Traži se samo da prestane da tuđe žrtve doživljava kao prijetnju sopstvenom identitetu.
Jer ako političari mogu da veličaju osuđene ratne zločince, a da se istovremeno predstavljaju kao zaštitnici budućnosti, onda se moramo zapitati kakvu budućnost nude. Ako je cijena političke lojalnosti ćutanje o zločinu, onda takva lojalnost nije patriotizam, već odustajanje od osnovnih moralnih principa.
Istina o Srebrenici ne zavisi od toga ko je trenutno na vlasti u Podgorici, ko vodi Pljevlja ili ko ima najglasniju političku tribinu. Ne zavisi ni od toga koliko će puta neko ponoviti riječ „heroj“. Sudske presude, dokumentovana stradanja i svjedočenja preživjelih ne nestaju zato što su politički nepoželjni. Istina ne postaje manje istinita zato što nekome politički ne odgovara.
Ratni zločinci nijesu heroji zato što ih političari tako nazivaju. A žrtve ne prestaju da budu žrtve zato što njihova patnja ne odgovara nečijoj političkoj računici.
Crna Gora mora odlučiti hoće li graditi društvo u kojem se prošlost koristi za nove podjele ili društvo u kojem se o njoj govori bez straha, nacionalnih kalkulacija i ponižavanja stradalih. To nije izbor između Srba i Bošnjaka, niti između jedne i druge političke opcije. To je izbor između odgovornosti i revizionizma, između poštovanja ljudskog dostojanstva i normalizacije nepravde.
Taj izbor ne počinje od građana koji se bore da prežive svakodnevicu. Počinje od onih koji imaju najveću moć da oblikuju javni govor. Upravo zato postupci i izjave Andrije Mandića, Milana Kneževića, Vladislava Dajkovića i Darija Vraneša moraju biti predmet ozbiljnog javnog preispitivanja, uz jasno razlikovanje političke odgovornosti od eventualne krivične odgovornosti koju mogu utvrditi samo nadležni organi.
Državi koja ne umije jasno da razlikuje žrtvu od zločinca ne pomažu ni evropska zastava, ni deklarativna posvećenost evropskim vrijednostima, ni političke parole o napretku.
Crnoj Gori ne treba posebno poglavlje da bi razumjela da je genocid u Srebrenici istorijska i sudski utvrđena činjenica. Potrebne su joj institucije koje neće birati koga će procesuirati, zakoni koji neće važiti samo za one bez političke zaštite i društvo koje neće čekati instrukcije iz Brisela da bi pokazalo elementarno poštovanje prema žrtvama.
Poglavlje 36, dakle, može ostati ironija. Ali odgovornost institucija ne smije biti.
