„Bio je to na kraju jako lijep odmor od svega“, konstatovao je Live Nanjikana, koji je od trećeg septembra bio izgubljen na pučini zajedno sa prijateljem Džuniorom Kolonijem.
Njihova je avantura počela trećeg septembra, kada su se motornim čamcem otisnuli sa najvećeg solomonskog ostrva Mono. Kako ističe Nanjikana, krenuli su sa džakom pomorandži u rukama, sa namjerom da otplove do 200 kilometara udaljenog grada Noro na ostrvu Nova Džordžija.
Iznenada je uslijedilo veliko nevrijeme, pa su saputnici riješili da ugase motor i uštede gorivo računajući da će oluja brzo proći. No, kiša je potrajala, a vjetar ih je potpuno skrenuo sa kursa, pri čemu ih je izdao i GPS. Umjesto južno, završili su – kako pretpostavljaju – gotovo 400 kilometara sjeverozapadno u odnosu na mjesto sa kojeg su isplovili.
„Nijesmo znali gdje smo“, opisuje Nanjikana, ističući kako su 29 dana opstali tako što su jeli kokose koje je nosila voda, umjereno raspolagali zalihom citrusa iz džaka i pili kišnicu.
Ipak, dok je njihovo skromno plovilo bilo u potpunosti prepušteno strujama, vremenom su gubili nadu. Tako je bilo sve do drugog oktobra, kada ih je voda izbacila nadomak nepoznatog ostrva.
„Bila je to potpuno druga država“, dodaje on.
Te večeri njihov je čamac uočio lokalni ribar. A bili su nadomak grada Pomio, koji se nalazi u Papui i Novoj Gvineji.
Odmah su podvrgnuti medicinskom tretmanu, a i dalje se nalaze u Pomiju, gdje se oporavljaju pod budnom pažnjom lokalnog stanovništva.
„Sada im je dobro i rekli bismo da su srećni sa nama“, kazao je za tamošnje medije lokalni stanovnik Džo Koleal.
Osim oporavka, razlog zbog kojeg Nanjikana i Koloni još neko vrijeme neće moći kući jeste i – ograničenje putovanja usljed koronavirusa. Ipak, vlasti Solomonskih Ostrva i Papue i Nove Gvineje najavile su kako bi u njihovom slučaju mogle napraviti izuzetak, pa su pregovori već u toku.
„Svih proteklih sedmica nijesmo imali pojma o tome šta se dešava na ostrvima ili bilo gdje drugo. Radujemo se povratku kući, premda je iza nas mjesec tokom kojeg smo počinuli od svega“, zaključuje Nanjikana.
