Pjesnik Marko Milošević sa 19 godina došao je iz Jagodine u Beograd i "ponio sa sobom dušu". Od 2020. do danas, objavio je tri zbirke pjesama u ediciji Poezija života: „Kroz život dušom“, „Pobeda sebe“ i „Zahvalan”.
Kaže da osjeća potrebu da stihovima opet proživi svoju prošlost, preživi sadašnjost, dočeka budućnost, ali i ostane kad svi trenutno živi odu.
Na nesvakidašnji način svoje pjesme izmješta izvan korica knjiga i daruje im život kroz glumačke interpretacije. Tako je zaživio i originalni, kreativni projekat na društvenim mrežama, pa Miloševićevu Poeziju života najšira publika može čuti u nadahnutom kazivanju velikih imena ex-Yu glumišta, poput: Gorana Bogdana, Izudina Bajrovića, Nataše Ninković, Danice Maksimović, Borisa Isakovića, Tihomira Stanića, Vanje Ejdus…a među njima, naravno, i crnogorskih glumica i glumaca Dubravke Drakić, Ivane Mrvaljević, Omara Bajramspahića, Dušana Kovačevića i drugih…
Kako spoj poezije i glumačkog zanata izgleda uživo, publika u Tivtu biće u prilici da vidi već u srijedu, 29. juna, od 21:30 sati u okviru Miloševićeve poetske večeri naslovljene "Poezija u Bući”.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Kontakt s prirodom. Da zagrlim drvo, trčim po travi, družim sa ostalom djecom i budem bezbrižan.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- To što sam prestao da budem naivno dijete. Ne bih se vratio nikad unazad. Čak ni u tridesete ili dvadesete.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Košarka. Bio sam talentovan, volio sam košarku, ali zbog povrede je košarka ostala samo moja velika ljubav.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Veoma često imam problem da završim nešto što sam započeo. Sve odradim savršeno, ali kad treba da se finalizira tu se borim sam sa sobom…
Što najviše cijenite kod drugih?
- Iskrenost i nesebičluk.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Zvala bi se, i zove se, “Pobjeda sebe”. Pošto je i gluma moja velika ljubav, onda bih glumio sebe.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Pjesnik sa dušom. Iskren, pošten. Čovjek.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Velika pljeskavica u kojoj je smućkano sve - i dobro i loše.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Volio bih da imam moć da se vratim u prošlost i malo tamo živim bez telefona, sa poezijom u kafanama, sa glumcima i pjesnicima…
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Ne bih se mijenjao ni sa kim. Ovo su moji dani i nemam ja prava ništa tu da mijenjam.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Isto što i ponedjeljkom. Najviše mrzim nedjelju, pa se trudim da budem što angažovaniji kako bi što prije pošla.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Uvijek “Plač bez suza”, Nataše Vladetić iz 1974. godine, mnogo prije nego što sam rođen.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Knjiga “Blank” Feđe Štukana, a predstava “Uspavanaka za Aleksiju Rajičić”, moje draga Vanje Ejdus.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Na Galapagos. Tamo nisam bio.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Najmanje volim avion, a mnogo puta sam letio.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Svima sve ispričam odmah. To me često puno košta.
Čemu se uvijek obradujete?
- Kokicama, gdje god, na ulici ili u kući…
Da li za nečim žalite?
- Žalim što nijesam zbirke objavio ranije, onda bih imao više vremena za više zbirki. Ali dobro, sad ću da nagazim.
Bez čega ne možete?
- Bez porodice. I ljudi oko sebe. Ne mogu da budem sam.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Izvinjavam se često. Nemam problem s tim. Svi smo smrtnici i grešnici, a put ka oprostu je izvinjenje.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Samo jednu - da sve ostale pretvori u zlatne, pa da svi mogu da imaju svoje zlatne ribice i da im se ispunjavaju želje.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Možda to što sam pobijedio sebe ili makar mislim da jesam. Prije dvije godine zaista sam to uspio.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Svaki dan živim kao da mi je ostalo još tri mjeseca života, tako da ne bi bilo nikakve razlike.
Kako biste voljeli da umrete?
- Volio bih da iz ovog života odem za vrijeme sna, a ne bih volio nikad da umrem. Zato i pišem - da ostavim, da ostane, da ne umre baš sve moje.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Čovjek koji je bio. Čovjek treba da bude zahvalan i onda će mu se i bog zahvaliti.
