A plijen je, naravno, Crna Gora i sve ono što je čini državom. Ili, što je činilo državom, jer već tri godine ova zemlja gubi svojstva državnosti. Gubi ih brzinom svjetlosti, i gubi ih uz otpor rijetkih. Rijetkih, koji od početka zidanja „srpskog sveta“ ne pristaju na kolonizaciju i poništenje. Poništenje svega onoga što jeste Crna Gora. Kolonizaciju svijesti i obesmišljavanje milenijumskog nasljeđa. Uz otpor rijetkih i podršku manje rijetkih. Ali, i ravnodušnost mnogih. Ravnodušnost onih kojima je svejedno hoće li se Crnom Gorom vladati iz Beograda i Moskve. Onih, kojima je svejedno da li će se Crna Gora ikad izliječiti od metastaziranog kancera velikosrpskog nacionalizma. Onih, čija je ravnodušnost zapanjujuća. Ravnodušnost koja pognute glave i na koljenima prihvata svo ludilo izvojevane slobode. Svo zlo koje generiše Beogradska patrijaršija i svo potiranje svega crnogorskog. Ali, ta i takva ravnodušnost prerasta u pobunu, u gerilu, onda kad treba braniti koeficijente. Revolucija! A do juče muk. Mrtva tišina. No, i to je valjda performans radnika u kulturi? Čast rijetkima, vaistinu rijetkima, koji su sve ovo vrijeme branili vrijednosti koje bi vladajuća beogradska posluga da zakopa duboko u zemlju, da od njih ne ostane ni trag. Čast rijetkima, koji su bili na ulici i onda kad se protestovalo protiv anticrnogorske histerije, protiv hegemonističkih projekata napisanih u Beogradu, protiv otimanja crnogorskih bogomolja i zatiranja svega onoga što čini kulturni i nacionalni identitet jedne zemlje, dok su ih baš neki radnici u kulturi nazivali mahačima zastavama i mrziteljima Srba?! Da, tako su neki radnici u kulturi govorili o protestima protiv povampirenog fašizma, isti oni radnici u kulturi koji danas protestuju zbog ličnog dohotka. Ne damo koeficijente, a Crnu Goru ko jebe?! Kao što rekoh, čast rijetkima, čija se pobuna ne rađa s izmjenama na platnoj listi!
Da je ova zemlja plijen, a ne navodni zatočenik kojeg treba osloboditi iz kazamata korupcije i kriminala, to znamo od početka litijaškog pohoda na Crnu Goru. To znamo bar mi koji smo, još uvijek, vlasnici zrna zdravog razuma. Već tri godine Crna Gora je u tamnici, a sanjala je, kažu, slobodu? Ideologija koju je Ura 2020. godine učinila vlašću do danas krčmi i kulturna i materijalna dobra zemlje na čiju zastavu, himnu i grb pljuje, u svakoj zgodnoj prilici. Da je u očima tzv. avgustovske većine sve tek plijen mogli smo se uvjeriti nebrojeno puta dosad. Najnoviji primjer komadanja kolača je podjela vlasti u Podgorici. Lomljenje slavskog kolača na ravne časti. Časti mi! Sva ona trabunjanja o borbi za neku bolju Crnu Goru odavno su ogoljena. Jedina borba u kojoj je srče do koljena je borba za institucije, za stolice, za apanaže i upravne odbore, za svoje parče slavljeničke torte. Konglomerat anticrnogorskih političkih partija rasparčao je Podgoricu na ravne časti. Časti mi! Da li ih je preporučilo kopanje groba Crnoj Gori, ili stajling, ne znam, ali Demokrate će upravljati Pogrebnim uslugama. I još kojekakvim preduzećima. U kojim će, kao i dosad, uposliti partijske vojnike. Toliko o časti, časti mi! Demokratski front će, između ostalog, preuzeti Đečiji savez i JU Kakaricka gora, ustanovu za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci. Dakle, nije prećerano očekivati da u nekoj bliskoj budućnosti Đečiji savez nazovemo Sveti Sava, recimo, a da se u JU Kakaricka gora iz procesa liječenja zavisnika odstrane medikamenti i uvede, recimo, lopata! Znate, tako su srpski popovi u manastiru Crna Reka liječili zavisnike. Lopatom. Do smrti.
U podjeli plijena svaka hijena mora biti zadovoljena. Mora se utoliti glad svih u čoporu. Pa su tako svi iz čopora, koji će u narednom periodu vladati Podgoricom, i dobili dio plijena. Uoči preuzimanja vlasti kao strvinari su obilazili zgradu Opštine, oblizujući se na skoru gozbu. I bi gozba. Neko će reći sloboda, ali samo onaj koji čeka ostatke s bogatog astala. Ostali će pohlepu i glad za vlašću nazvati pohlepom i glađu za vlašću. Ostali će prijetnje Gradskoj televiziji nazvati obećanjima da će Gradsku televiziju pretvoriti u propagandni punkt „srpskog sveta“. Bajke o lošim prethodnicima i blistavoj budućnosti ipak ostaju za one koji su umjesto Evrope izabrali Vučićevu Srbiju. Zapravo, koji su umjesto Evrope birali da budu pokrajina Vučićeve Srbije. Umjesto Ivana Vukovića birali su Oliveru Injac. Istu Oliveru Injac koja je učestvovala u helikopterskom desantu na Cetinje. Koja je, kao ministarka odbrane, naredila helikopterski desant na Cetinje. Koja je bila dio Vlade koja je na Crnogorce poslala horde uniformisanih batinaša, da Crnogorce guše suzavcima, da ih prebijaju palicama, i da u njih ispaljuju gumene metke i šok bombe. U bajke o slobodi vjeruju samo oni koji pripadaju čoporu vječito gladnih. Gladnih, koje je predavgustovska vlast decenijama hranila. Sve dok ih nije othranila. A onda su, siti i bijesni, nasrnuli na svoje hranitelje. Siti, koji su od Crne Gore načinili poligon za velikosrpski nacionalizam i svetosavlje. E, takva sudbina čeka i Podgoricu. Ako ne vjerujete sada, i ne vjerujete meni, sačekajte samo malo, budite strpljivi, i valjda ćete vjerovati svojim očima.
