Ta tema – koja, kao ni bilo koja druga tema pod kapom nebeskom, nije nova, niti originalna – zaslužuje literarnu obradu.
To bi, svakako, ako i kada se odvažim da napišem sjećanja o ovoj braći, bilo kompleksno i teško štivo, bez obzira na mnoge zgode i šaljive momente.
(Recimo, kada vozim brata na Barutanu, đe mu je bilo “zborno mjesto” za odlazak u taj sramotni rat 1992 i molim ga, bezuspješno, da ne ide, do posljednjeg trenutka ga molim. I on ni da čuje, zalupi vrata, na izlasku, i ode da “brani Jugoslaviju, jer Jugoslaviju treba uništiti”!)
Ali, za to treba ozbiljnog literarnog dara, jer je i tema ozbiljna. Tiče se ona nekih univerzalnih problema i situacija, možda ne smrtonosno dramatičnih kao ono između Kaina i Avelja, ili između Romula i Rema (da se sjetimo i Rima, iz kojeg Ti ovo pišem). Ili starijeg brata Đorđa i mlađeg brata Aleksandra (Karađorđevića), što je jedna vrlo ružna storija. Ili, da pomenem i jednu od najtragičnijih – onu između Svetozara Vukmanovića Tempa i njegovog brata Luke.
Ima i druge braće (da me ne shvatiš pogrešno što imenom pominjem ovu čuvenu, mitološku i istorijsku braću), koji su mnogo sličniji ovoj dvojici povodom kojih pišem – koji i sami, sasvim neoriginalno, liče na raznovrsne (ponekad i banalne) priče o braći što se dijele ili se svađaju ili su u nezboru i sukobu zbog raznih važnih ili manje važnih stvari, od ideologije do toga kuda ide međa ili čija je žena u pravu …
Ne.
Nije ovdje o mlađem bratu riječ, već o ljudima koji (mi) to pominju. I zašto to rade. Za tu priču nam nije potreban dar za lijepu književnost! Može to i tupim krajem śekire!
Dakle, prvi put sam čuo pominjanje brata mi – kao indirektni, implicitni, “lukavo”-primitivni prigovor, kao tobožnje čuđenje i “naivno” pitanje – u Građanskom odboru za mir, 1991/92. Crnogorski mirovni pokret, o kojem se malo zna, suočio se sa ogromnim pritiskom da bude ućutkan. Bilo je tu raznih stvari …. “A ti imaš onog brata?”
Ponovilo se to, nešto kasnije, u Liberalnom savezu. Jeste, i tamo. I to kada je počelo moj, prvo potmuli, a onda i otvoreni sukob i neslaganje sa “nespornim i jedinim” liderom.
“A tebi ono brat bješe …” počinjale su te polu-zlobne priče, kao suštinski i posljednji dokaz, u interpretaciji tih pripadnika kamarile Lidera, da sam (naravno!) sumnjiv i moguće/vjerovatno/sigurno izdajnik. Jer, pobogu, što bi neko oponirao lideru, čak i kada lider očigledno i definitivno – nije u pravu?
Dobro pamtim te ljude – i sada bih Ti mogao reći imena … Dva, tri – ne više – da budem iskren. Neki od njih su mi se, kasnije, kada su greške i gluposti pomenutog lidera – nažalost i na nesreću – upropastile LSCG, izvinili. Čak i iskreno.
Samo u početku sam imao nelagodu što da im odgovorim – tj, preciznije, da li da im odgovorim. Poslije sam shvatio da tu odgovora nema, jer to nije pitanje. Nisam ih ostavljao bez reakcije, priznajem.
Napade s druge strane “političkog spektruma” da ne nabrajam. Njihova je logika bila izvorno … primitivna. Pa sam se šalio da ne znam da li time oni kude mog brata zbog mene ili hvale mene zbog njega! Jer, jedno od toga su činili, logično & neizbježno!
Za pominjanja u koncernu “Vijesti”, i davno i nedavno, ne vrijedi tražiti razloga. I tamo ekstremni stavovi mlađeg brata treba da proizvedu utisak o ekstremnom nacionalizmu starijeg. Savršen slučaj za mantru srpske crkve i njenih popova: da se lijepo izmirimo, pa da zajedno završimo posao koji mi “sami” (Srbi) nismo mogli! “Nacionalno pomirenje za početnike” i, pardon, četnike.
Poslije mi se desilo da na bratu “insistira” jedan iz zajednice inostranih predstavnika (nevladinog sektora) na službi u Crnoj Gori u vrijeme koje je prethodilo refefendumu o nezavisnosti. On je stalno imao naglašenu želju da šalje novinarske ekipe da, pošto obave razgovor sa ministrom inostranih poslova, odmah idu kod ministrovog mlađeg brata, inače građanina/glasača po funkciji. Jer se, eto, braća nisu slagala ni da li Crna Gora treba i može da bude nezavisna. Pa da se to napomene, “kako se braća dijele”! I da će Crna Gora da se rascijepa i zapali zbog toga.
Za tog pripadnika međunarodne NVO birokratije mi je bilo dovoljno da mu kažem da znam zašto to čini, pa smo se, uz manje ili više ugodne razmjene mišljenja složili da bude – kako ja kažem. “Ti misliš da sam ja neki špijon”, govorio mi je taj interesantni lik, na jednom od naših jezika. Ne mislim, rekoh, odalji bože.
Poslije sam za nacionalnu pripadnost mog brata saznao i od tadašnjeg srpskog predsjednika Tadića. Već je bio prošao refefendum i Tadić Junior se teškom mukom morao navikavati na novu situaciju (o tome kako nije želio da ga, prilikom prve posjete Crnoj Gori, dočekam na aerodromu, kako običaji i diplomatska pravila nalažu – drugom prilikom). Stvari su došle “do usijanja” – bar po shvatanju srpske diplomatije i Predsjednika – u septembru 2008, neposredno pred naše priznanje Kosova.
Uzalud se tada Boris Tadić (praćen ministrom spoljnjim Vukom Jeremićem i dvojicom prvih ljudi srpske UDBE) upinjao da ostavi utisak na crnogorsku delegaciju na “bilaterali” prilikom redovnog godišnjeg zasijedanja Generalne skupštine OUN, u Njujorku. Pa je tu još bilo, s moje strane, komentara i “razmjene mišljenja” u kojima srpski šef države nije najbolje prošao … I, onda, sljedećeg dana, slučajno se sretnemo, i Tadić, valjda osokoljen, u međuvremenu, novim saznanjima kaže, citiram: “Mićo, pa ja nisam znao da ti imaš brata Srbina. Pa ti si iz srpske porodice! Ti si, Mićo, jedan dobar Srbin!” I zagrli me Boris Ljubov (tj. Ljubin) Tadić.
Zagrlim i ja njega i kažem: “Problem je, Borise, što si ti jedan loš Crnogorac!”
U posljedne vrijeme, ima tome već dvije godine, brata mi spominju razni – tj. “komada jedan”. I tu je bitna logika, a vjerovatno i motivacija tog učestalog pominjanja, odnosno “lukavog“ spočitavanja. Bilo je puno obećanja da “neće više” i da shvata da je to prizemno i nevaspitano, ali je, recimo to tako, sociološko-politički nerv nadjačao ta obećanja.
Ne bih, dakle, poštovani čitaoče – kada smo došli do samog kraja – o motivaciji tog građanina, jer je nezahvalno i, zapravo, ružno nagađati. Čovjek može da pogriješi i da se ogriješi. Namjera ne mora da bude loša. I ta se vjera može odglumiti. Razni judi imaju razne motive, od banalnih i umišljenih, do političkih i sračunatih. Uz to – ono što je jednom nevaspitano i malograđanski – za drugoga ne mora biti slučaj. Racimo da je ta razlika legitimna.
Logika je ono što je tu problem.
Jer, primjer da je jedan brat Crnogorac, a drugi Srbin, ili obrnuto, ne govori ništa (iako primjera ima puno, tj. bol, kako se to kaže u našem kraju), – ali baš ništa – o suštinskoj Razlici i Problemu sadašnje Crne Gore.
Dakle, da do kraja razbistrimo i razmrsimo taj, u suštini, jednostavni čvor: nije i ne može biti problem što se moj (ili bilo čiji drugi) brat, sestra, itd. izjašnjavaju kao Srbi. Tj. što smo ja i mnozina druge braće i sestara, građanki i građana – Crnogorci. Niti je to suštinska razlika.
Problem je nacionalizam i ksenofobija, najružniji nacional-šovinizam, mržnja prema drugim narodima i religijama, pravdanje i veličanje ratnih zločina i ratnih zločinaca. Problem su – i to teški – nesuvisle i sramotne uvrede za Crnu Goru kao zemlju, kulturu, istoriju i državu; uvrede i psovke prema Crnogorcima, Albancima, Bošnjacima, Hrvatima, prena muslimanima i katolicima i prema onima koji su pravoslavni, ali nisu Srbi. Ateiste da ne pominjemo. Problem je – veliki problem i teška sramota – slaviti rusku agresiju na Ukrajinu i sprdati se ogromnoj patnji i tragediji ukrajinskog naroda, koji je “lažan” baš kao i Crnogorci, takođe.
E to je ta razlika. O tome je ovdje riječ, s braćom ili bez njih u porodicama, u kući i van kuće.
Primjer dva brata ima još jedan sloj, koji posebno smeta: oni su, eto, zato što za sebe reču da su iz jedne, odnosno iz druge nacije, “ekstremi, koje treba “miriti”. Time taj pomiritelj “da se Vlasi ne sjete”) trpa sebe u tobožnji “pomiriteljski centar”, To je providna rabota, jer to nije pomirenje.
To se uklapa (svjesno ili ne, drugo je pitanje) i u narativ novih vlasti u Crnoj Gori. “Ja sam Crnogorac” je novi oblik nasilnog ektremizma. Sve lažni patriote, kažu.
S druge strane, negiranje genocida, na primjer, je postala nacionalna osobina. Da se razumijemo: ne kažem to ja, to tvrde srpski političari. “Svi Srbi misle isto!”, umije da izjavi jedan od prvaka Nove srpske demokratije. Što Srbe (tj. osjećaj “srpstva”) u Crnoj Gori poistovjećuje i srozava na – politički stav.
Nemamo se, dakle, što miriti sa fašističkim idejama, sa mržnjom prema svima koji nisu Srbi, sa slavljenjem kolaboracionista i kvislinga, starih i novih. Nema tu pomirenja, niti ga smije biti. Niti će ga biti – jer ne treba da ga bude.
Razlke u odnosu na takva ružna i sramotna stanovišta, na zločinačke ideologije i mržnju kojoj nema lijeka moraju da ostanu.
S braćom i bez braće.
