Napisala je pismo drugim Evropljanima "iz budućnosti", u kojem je opisala čitav spektar osjećanja kroz koja će ljudi vjerovatno prolaziti u narednim nedjeljama.
" Pišem vam iz Italije, što znači da vam pišem iz budućnosti. Mi se sada nalazimo tamo gdje ćete vi doći za nekoliko dana. Projekcije epidemije nas sve prikazuju prepletene u paralelnom plesu.
Mi se nalazimo nekoliko koraka ispred vas na putanji vremena, kao što je Vuhan bio nekoliko sedmica ispred nas.
Gledamo kako se vi ponašate isto kao što smo i mi.
Držite se istih argumenata kao što smo i mi sve do nedavno, negdje između onih koji kažu "pa to je samo grupa ljudi, čemu sav metež?" i onih koji su već shvatili.
Dok vas posmatramo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da su mnogi od vas, kad vam je rečeno da se zaključate u svoje domove, pominjali Orvela, a neki čak i Hobsa. Ali ubrzo ćete biti isuviše zauzeti za to.
Za početak, ješćete. Ješćete, ne samo zato što će to biti jedna od posljednjih stvari koje i dalje možete da radite.
Pronaći ćete desetine grupa na društvenim mrežama koje nude obilje savjeta kako da svoje slobodno vrijeme utrošite na produktivan način. Priključićete se svakoj od njih, a onda ih potpuno ignorisati nakon samo nekoliko dana.
Izvući ćete apokaliptičnu literaturu sa polica, ali ubrzo ćete otkriti da vam se baš i ne čita ništa od toga.
Ponovo ćete jesti. Nećete dobro spavati. Pitaćete se šta se to dešava sa demokratijom.
Imaćete neprekidan društven život na internetu– Mesendžer, Votsap, Skajp, Viber, Zum…
Vaša odrasla djeca će vam nedostajati više nego ikada ranije; momenat kad shvatite da nemate pojma kad ćete ih ponovo vidjeti ćete doživijeti kao da vas je neko udario šakom u grudi.
Stare zamjerke i hladan odnos sa nekim ljudima sad će vam se činiti nevažnim. Pozvaćete telefonom čak i one za koje ste se zakleli da nikada više nećete progovoriti s njima i pitaćete ih kako su.
Mnoge žene će dobiti batine u svom domu.
Pitaćete se - šta se dešava sa svima onima koji ne mogu ostati kod kuće jer nemaju kuću?
Osjećaćete se ranjivo kada krenete u prodavnicu i hodate svim onim praznim ulicama, naročito ako ste žena. Pitaćete se da li je to krah društva. Da li se zaista dešava tako brzo? Blokiraćete te misli i kad dođete kući ponovo ćete jesti.
Ugojićete se. Potražićete fitnes trenere na internetu.
Smijaćete se. Mnogo ćete se smijati. Ponosno ćete pokazivati silan humor koji ranije niste ni imali. Čak i oni koji su ranije sve shvatali smrtno ozbiljno će razmišljati o apsurdnosti života, svemira i svega.
Dogovaraćete se sa prijateljima i ljubavnicima da se nađete u redu za prodavnicu kako biste ih bar na kratko vidjeli uživo, dok se istovremeno pridržavate pravila fizičke udaljenosti.
Pobrojaćete sve one stvari koje vam nisu potrebne.
Pravi karakter ljudi oko vas sad će postati potpuno jasan. Za neke će se potvrditi ono što ste mislili, a neki će vas iznenaditi.
Intelektualci koji su bili sveprisutni po novinama će nestati, a njihova mišljenja će odjednom postati nevažna; neki će utočište potražiti u racionalizacijama kojima će toliko nedostajati empatija da će ljudi prestati da ih slušaju. Ljudi koje ste previđali će se zauzvrat pokazati kao ohrabrujući, velikodušni, pouzdani, pragmatični i pronicljivi.
Oni koji vas pozivaju da sav ovaj haos posmatrate kao priliku za obnovu planete će vam pomoći da stvari stavite u malo krupniju perspektivu. Istovremeno će vam biti i iritantni: divno je to što planeta može bolje da diše zbog smanjenih emisija CO2, ali kako ja da platim račune idućeg mjeseca?
Nećete moći da odlučite da li je rađanje tog novog svijeta više grandiozno ili očajno.
Sviraćete sa prozora i travnjaka. Kada ste vidjeli nas kako pjevamo operu sa balkona pomislili ste "ah, ti Italijani". Ali znamo da ćete i vi početi pjevati ohrabrujuće, vesele pjesme. I kad i vi odvrnete "I Will Survive" (Preživjeću) sa prozora gledaćemo vas i klimati glavom kao što su ljudi iz Vuhana, koji su pjevali sa prozora u februaru, gledali nas i klimali glavom.
Mnogi od vas će leći da spavaju zaklinjući se da je prva stvar koju će uraditi kad izađu iz izolacije biti ta da podnesu zahtjev za razvod.
Začeće se mnogo djece.
Vaša djeca će učiti školu preko Interneta. Užasno će vam smetati i nervirati vas i donosiće vam ogromnu radost.
Stariji ljudi će kršiti pravila kao podivljali tinejdžeri: moraćete se boriti s njima da im zabranite da idu napolje, da se ne zaraze i ne umru.
Pokušaćete da ne razmišljate o svim onim ljudima koji su umrli usamljeni na Intenzivnoj.
Željećete da ružinim laticama pospete korake svih medicinskih radnika.
Reći će vam da je društvo ujedinjeno u zajedničkom naporu, da ste svi u istom sosu. I to će i biti istina. Ovo iskustvo će zauvijek promijeniti način na koji se vidite kao pojedinačnog dijela veće grupe.
Ipak, velika je razlika među društvenim slojevima. Nije isto ako ste zaključani u kući sa lijepim dvorištem ili u pretrpanoj baraci. Niti je isto ako možete da nastavite da radite od kuće, ili prosto gledate kako vam nestaje posao. Taj sos iz koga pokušavate pobijediti epidemiju neće izgledati isto svima, niti će zapravo i biti isti za sve: nikada ni nije bio.
U nekom trenutku ćete shvatiti da je teško. Plašićete se. Djelićete svoje strahove sa bližnjima, ili ćete ih zadržati za sebe da ne opterećujete i njih.
Ponovo ćete jesti.
Mi smo u Italiji i evo šta znamo o vašoj budućnosti. Ali to je samo kratkoročno proricanje budućnosti. Nismo mi baš neki vidovnjaci.
Ako pažnju usmjerimo na udaljeniju budućnost, na budućnost koja je nepoznata i vama i nama, možemo vam reći samo ovo: kad se sve ovo završi, svijet više neće biti isti.
