Komunistička vlast suočila se prošle godine sa nezapamćenim protestima, a građani sve transparentnije optužuju jednopartijski sistem za brojne nedaće sa kojima su suočeni. “Unučad revolucije”, odnosno mlađi naraštaji, traže sve veće slobode i demokratiju zapadnog tipa.
Novije razdoblje donijelo je ekspanziju mobilnog interneta, a time i eksploziju društvenih medija, što je u direktnoj konfrontaciji sa načelima države koja decenijama kontroliše sve aspekte javnog života, a ne trpi naročito bilo kakav oblik neposlušnosti.
Za razliku od roditelja, djedova i baba, nova generacija nije impresionirana učincima “fidelizma”, pa čak ni blagodetima socijalne države, koja i dalje uspijeva da osigura dobar obrazovni i zdravstveni sistem.
Naime, mladi danas uglavnom vide domovinu koja je materijalno osiromašena, sa zastarjelim sistemom vladanja i ograničenim prostorom za slobodnu raspravu i konkurenciju.
“Moja je generacija dovoljno bliska sa djedovima i babama da može shvatiti istoriju, ali dovoljno daleko da ne želi zaglaviti u toj istoriji, već gleda budućnost”, ističe 35-godišnji fotograf Raul Prado iz Havane.
“DOLJE DIKTATURA”
Mladi Kubanci, među kojima su mnogi visokoobrazovani, sve više počinju odbacivati i poluvjekovnu tradiciju prkosa prema Sjedinjenim Američkim Državama, a mnogi se otvoreno nadaju poboljšanju veza i ukidanju sankcija kojima Amerikanci guše Kubu od 1962. godine.
Prije pet godina, Kubanci su se u dugim kolonama opraštali od Fidela Kastra. Njegov je grob prevožen od Havane do Santjaga, a uz put je bio formiran red građana dug 900 kilometara. No, današnja je slika nešto drugačija.
Manji protesti nadovezali su se na velike julske demonstracije, koje su do tada bile nezamislive za Kubu. Hiljade ljudi izašle su na ulice velikih gradova, uzvikujući “dolje diktatura” i “hoćemo slobodu”.
Uhapšeno je više od 1.200 ljudi, stotine su i danas iza rešetaka, a tužilaštvo za njih traži kazne i do 30 godina. Eksplozija nezadovoljstva dešava se u doba najveće ekonomske krize u posljednjih 30 godina, koju otežavau sankcije i pandemija, koja je jako pogodila turizam, inače ključnu granu privrede. Država je suočena sa hroničnim nestašicama struje, hrane i ljekova.
U julu je vlada najavila monetarnu reform, koja je donijela osjetan rast plata, ali je istovremeno povećala i inflaciju.
“Proteklih pet godina bile su najteže za privredu”, kaže kubanski ekonomista Pavel Vidal, ističući pad BDP-a od 11 odsto, najveći još od 1993. godine.
ISELJENIČKA GENERACIJA
Nacionalni junak mnogih Kubanaca i dugogodišnji vođa Fidel Kastro razbolio se 2006. godine, kada je vlast prepustio mlađem bratu Raulu, takođe revolucionaru. Potom je 2018. godine Raul Kastro predao vlast Migelu Dijaz-Kanelju, a ove godine odrekao se i vođstva nad Komunističkom partijom.
Ipak, oko 85 odsto privrede i dalje je u rukama jednopartijske države, uprkos tome što je nedavno dopušteno osnivanje privatnih preduzeća.
“Prije ili kasnije, vlast će morati shvatiti da veliki dio stanovništva više ne dijeli ideje Komunističke partije. Moraće da pristanu na političko otvaranje ka inostranstvu”, ocjenjuje Vidal.
Raul Prado ističe kako mlađi Kubanci nemaju puno izbora i da sve više napuštaju domovinu, birajući SAD.
“S obzirom na to da ne mogu pronaći prostor za političko djelovanje u svojoj državi i da u njoj ne vide budućnost, uskoro će to biti iseljenička generacija”, zaključuje Prado govoreći o vršnjacima.
