“Za početak, Čović vješto prećutkuje da je gradonačelnik Beograda bio kao član Socijalističke partije Srbije Slobodana Miloševića, a ne kao član DOS-a, što bi se moglo zaključiti iz njegove gradacije događaja. Takođe, kao “jednog od lidera DOS-a” i njegovog doprinosa se ne sjećaju ni oni koji su zaista bili lideri tog pokreta, a kamoli neko značajno mlađi i perspektivniji od njega, što i nije preveliki problem. Čitav stil reagovanja Nebojše Čovića Ćokija je očekivan.
Tekst prepun prljavštine i pokušaja omalovažavanja u kojem Ćoki, služeći se svima dostupnim informacijama, pokušava predstaviti sebe kao nekoga ko zna mnogo i ko je veoma uticajan, a zapravo je jedino tačno da je mnogo sujetan. Ipak, njegova spremnost da pristane čak i na to da ga sadašnji „držač povoca“ koristi kao lošu kopiju Aleksandra Vulina za takmičenje u pljuvanju u dalj, dosta slikovito odražava čovjeka kojem je potrebnije ljudsko sažaljenje nego polemika”, kazao je on.
Jer, ko bi sebi, dodaje u saopštenju, u ozbiljnim godinama i sa takvom „biografijom“ kakvom se Čović hvali, a drugi bi je se stidio, dozvolio da se javno ponižava za interese čovjeka koji o njemu misli ovo: “Blagoglagoljiv, lažljiv i iako ne glup, bolesno ambiciozan, toliko da ni približno ne može da odredi svoje stvarne mogućnosti i potencijale, ali i istinski beskrupulozan, jedan od retkih za koje sa sigurnošću možete da tvrdite da bi gazio preko leševa sve se umilno osmehujući.” (Aleksandar Vučić o Čoviću, u komentaru knjige “ Nebojša Čović – mafijaška pudlica”, V. Šešelj, 2002)
Čović je na veoma klizavom terenu kad pominje kerove i povoce, jer neodoljivo asociraju na nadimak „pudlica“, kreatori bi rekli uglavnom zbog karaktera. Inače, pudlica je rasa pasa koja laje i kevće isključivo da bi privukla pažnju, a na prvi povišen ton se povlači, dodaje.
Ima neke analogije sa ponašanjem Čovića za kojeg upućeni tvrde da je panično u ponoć nakon jedne košarkaške utakmice u Podgorici i incidenata koje je isprovocirao, zvao po Crnoj Gori prijatelje, ili bivše prijatelje, pravdajući se kako nije kriv i kako nije prvi započeo.
To je vrlo vjerovatno i jedini razlog zbog kojeg je Čović, sledećom prilikom izmislio „ratno stanje“ u Crnoj Gori, jer takva samoponiženja čak ni on ne može da priredi sebi dva puta, smatra Pešić.
“Isti ovakav odgovor bi mu sročio i bilo ko iz Beograda, Srbije, sa Kosova… jer je svuda jednako zapamćen po svojim poslovnim i političkim „podvizima“, svjedoci bi rekli – lopovlucima. Doduše, tamo bi ga ispratili znakovitom pjesmom – „krade se lova, k’o Čova sa Kosova“.
I to bi bilo uglavnom sve po čemu će Nebojša Čović ostati upamćen, uprkos pokušajima da prekreči svoju biografiju. Ostaje mu i nadimak „Ćoki“, kada, kako i pod kojim okolnostima ga je stekao zna on sam najbolje. A znamo i kako je javnost saznala za njega.
Na kraju, nikome sem Ćokiju ne bi vaspitanje i dostojanstvo dozvolili da u političku polemiku uvlači porodice, posebno ne preminule članove porodica. Na nesreću, čitava javnost se u više navrata uvjerila koliko Nebojša Čović poštuje mrtve, posebno mrtve prijatelje i saradnike. Ovo je bila još jedna prilika da dokaže svoju beskrupuloznost u borbi isključivo za svoj podanički položaj u bilo kojoj vlasti”, zaključuje u saopštenju.
