Nije Pero Giljen branio uspješno samo vrata FK Sutjeska, već istovremeno branio i otvaraogospodskaetičko - estetska, ljudska i časna vrata grada Nikšića. I jedna i druga, profesionalno i moralno, branio je i odbranio časno i pošteno, onako kako se upisuje u istoriju nezaboravnih fudbalskih imena i grada Nikšića i Crne Gore. A u taj istorijski vječni hroničarski niz odlaze samo legende.
A Pero je status gradske legende stekao vrlo rano. I nije on žurio ka legendi, već ona prema njemu, zbirajući u nikšićko sazvježđe svoje najbolje sinove, baš onakve kakav je Pero bio. Uostalom, malo li je biti Princ Nikšića, kome bijahu otvorena mnoga fudbalska vrata, ali je on svoja vječna, životni i mirni Porto, koji ga je kao tadašnji šampion Evrope želio vidjeti u svojim redovima, našao, umjesto u Portugalu, Belgiji, Austriji, u svom fudbalskom i životnom smislu u gradu Nikšiću.
Svoj sportski mirni porto živio je tu pored Bistrice, pored jedne luke, Dragove, na način da svako naknadno sjećanje na gol Sutjeske ne postoji bez Pera, tog ikoničkog amblema vremeplova kluba i njegovih navijača.
Pero Giljen, i Princ i Vitez i Čovjek i Drug. Čovjek od kulture, građanskog manirizma i lokalnog patriotizma i naravno nesebičnog solidarizma kojim je pronosio energiju svijeta kao mirne ljudske luke. Ostaju nostalgična sjećanja kojima putujemo u susret, uvijek kada nam aktuelna stvarnost postaje brižna, nerazumljiva i za emociju previše škrta.
No, da li možete i možemo brzo sebi odgovoriti, ima li danas tu među nama nekog sličnog Peru Giljanu? Ne morate žuriti sa odgovorom. Vrijeme koje je iznjedrilo Pera više ne postoji. Za njim ostajemo u prustovskom traganju. Pa ko spozna ili ne te vječite tajne vremena, i nas prolaznih u njemu. I naravno, rijetkih koji ostaju mjera svog vremena.
3Dok bude kulture sjećanja, dok bude istine i ljudi, o Peru će se zboriti. Zboritizbog njega i zbog našeg kolektivnog sjećanja. I da, ako jednog dana bude potrebnoanatomsko - antropološko rekonstruisanje golmanskog lika iz osamdesetih godina prošlog vijeka, on bi Peru ličio.
A kako drugo već na Princa sa Bistrice, nikšićkog Princa po kojem se sportska i građanska aristokratija uzvišenog dostojanstva kazuje. Znaju to njegovi savremenici i zato, ne bez razloga, ti veliki fudbalski centri bivše SFRJ željeli su, pošto poto, imati Pera na svom golu. No, čovjek karaktera i odluke, odlučio je da svo svoje golmansko i ljudsko biće podari svom Nikšiću.
Konačno, sjećanjem na našeg dragog Pera, mi ispisujemo najljepše stranicenikšićke, crnogorske i jugoslovenske fudbalske čitanke, koja ostaje trajna lektira jednog velikog i dragog vremena.
