– Posebno je teško penzionerima u udaljenim selima Kozice, Mataruge, Bobovo, Bukovica i Poblaća. Svi oni imaju niske penzije, jer su radili u prilično lošim preduzećima koja su prva i ugašena – kaže predsjednica Udruženja penzionera "Sloga" Stoja Čabarkapa.
Među njima je veliki broj nekadašnjih radnika Rudnika "Šuplja stijena", preduzeća koje je prvo otišlo u stečaj i koje je prvo zatvoreno. Prema njenim riječima, 1987. godine prilikom zatvaranja Rudnika bez posla su ostala 444 radnika. Mnogi od njih su po nekoliko godina bili na evidenciji nezaposlenih, a potom su penzionisani.
– Danas ti rudari i udovice nekadašnjih zaposlenih u Rudniku primaju gotovo najniže penzije u državi. Penzioneri u naseljima Gradac i Šula jedva krpe kraj s krajem – kaže Čabarkapa i navodi primjere i radnika nekadašnjeg Šumarstva koji imaju još niže penzije.
Nekadašnji radnici Šumarstva najčešće žive u Bobovu, Bukovici ili Poblaću i sasvim je sigurno da od penzija nikada i nijesu mogli da žive, a ista situacija je i dan-danas.
– Penzionere sa seoskog područja nerijetko u gradu sretnem u različitim cipelama jer nemaju novca da kupe obuću. Dođu u Pljevlja da podignu penziju, kupe namirnice ili obave ljekarski pregled. Spare različite nepocijepane cipele kako bi došli do grada. Velika je tuga gledati ih u takvoj situaciji – kazala je Čabarkapa.
Na području pljevaljske opštine živi oko šest i po hiljada penzionera. Većina ih je u gradu, ali i značajan broj na seoskom području. Mnogi su nakon penzionisanja, usled niskih penzija, prešli da žive u selo, jer su tamo imali kuću i pritom su se bavili poljoprivrednom proizvodnjom.
Ostali i bez prihoda sa imanja
U vrijeme kada su otišli u penziju kako bi sebi obezbijedili dodatna finansijska sredstva mogli su da se bave poljoprivredom, stočarstvom, berbom pečuraka i ljekovitog bilja. Međutim, danas im je mnogo teže nego penzionerima u gradu. Ne mogu više da privrijeđuju i ostali su bez prihoda sa svojih imanja. Isuviše su udaljeni od grada i ljekarske pomoći, a za svaki dolazak moraju da plate taksi jer po selima uglavnom nema organizovanog prevoza – kaže Čabarkapa i poručuje da je situacija izuzetno teška jer jedva da imaju novca za osnovne namirnice i lijekove.
Pojašnjava i da penzioneri u selu gotovo i nemaju nikakvu mogućnost da se organizuju i bore za prava koja im pripadaju.
– Oni su najčešće usamljeni ljudi, djeca su im davno odselila u Pljevlja ili u drugu sredinu. Niko ništa ne preduzima da situaciju promjeni nabolje a veliki broj naših građana, predstavnika lokalne i državne vlasti, ne znaju kako žive penzioneri u selima – kazala je Čabarkapa.
