Slobodan Peković (ranije Ćurčić) danas je u završnim riječima pred Višim sudom negirao da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva u junu i septembru 1992. godine na području Foče u Bosni i Hercegovini.
“Časni sude, savjest mi je čista. Nisam ubio. Nisam silovao. Žao mi je tih ljudi što im se to dešavalo. To bi bilo sve”, kazao je on.
Sa druge strane, specijalna tužiteljka Tanja Čolan Deretić zatražila je da se Peković oglasi krivim i kazni po zakonu dok je punomoćnik jedne od žrtava silovanja tražio da optuženog da na ime nematerijalne štete isplati njegovoj branjenici 100.000 eura.
Presuda će biti izrečena 21. jula.
Tužiteljka Tanja Čolan Deretić u završnoj riječi ocijenila je da su u postupku protiv Pekovića svi elementi krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva nedvosmisleno dokazani.
“Iskazima očevidaca, svjedoka i oštećenih potvrđeno je da je Peković ubio Muja i Eminu Šabanović 8. juna 1992. u selu Hum, kao i da je u septembru iste godine silovao žrtvu A1”, navela je tužiteljka, ističući da je odbrana Pekovića, da se u vrijeme ubistava nalazio u Plužinama, opovrgnuta iskazima više svjedoka koji su ga prepoznali među vojnicima.
Advokat Dalibor Tomović, punomoćnik oštećene A1, naglasio je da je žrtva više puta jasno opisala Pekovića kao jednog od silovatelja, a njene navode potvrdila je i svjedokinja A2.
“Svjedokinja A1 je doživjela teško seksualno nasilje i psihičke torture. Bila je zdrava prije rata, a danas ima status žrtve rata. Odbrana pokušava da unese sumnju u njen identitetizirani iskaz, iako je on utemeljen i precizan”, istakao je Tomović.
On je postavio imovinsko-pravni zahtjev, zatraživši od suda da obaveže okrivljenog da oštećenoj na ime nematerijalne štete isplati iznos od 100.000 eura sa zakonskom kamatom.
S druge strane, advokatica po službenoj dužnosti Mirjana Camović izložila je iscrpnu završnu riječ, u kojoj je zatražila oslobađajuću presudu, pozivajući se na načelo in dubio pro reo – u sumnji u korist optuženog.
“Peković je od početka negirao krivicu. Dokazi jasno pokazuju da se u kritično vrijeme nalazio u Plužinama i imao fizički sukob sa Gojković Obrenom, što potvrđuju svjedoci i medicinska dokumentacija”, rekla je Camović.
Ona je navela da fizički opis osobe koju svjedoci identifikuju kao Slobodana Ćurčića – duga plava kosa, svijetle oči, visoka figura – ne odgovara izgledu njenog branjenika, što je potvrđeno i nalazom sudskog vještaka.
Odbrana optuženog je poseban akcentac stavila na navodne protivrečnosti u izjavama svjedoka A1 i A2.
On je podsjetila da je A1 navela da je ime „Slobodan Ćurčić“ čula u hali „Partizan“, dok A2 izričito tvrdi da nisu mogli razgovarati tokom zatočeništva, već da je ime prenijela tek kasnije, na teritoriji pod kontrolom Armije BiH.
“Svjedok A2 nije vidjela ko je silovao oštećenu A1. Njihovi opisi prostorije u kojoj je došlo do zločina se razlikuju. To otvara prostor za ozbiljnu sumnju u vjerodostojnost njihovih svjedočenja”, ocijenila je Camović.
Dodala je i da se ime optuženog ne pominje u izrekama presuda ni Suda BiH protiv Jaska Gazdića, ni u presudi Međunarodnog suda u predmetima protiv Dragoljuba Kunarca i drugih, čime se odbacuje svaka mogućnost postojanja formalne pravne veze s ranije osuđenim za ratne zločine.
Advokatica Camović je podsjetila da prema članu 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima, svaka presuda mora biti zasnovana na dokazima koji potvrđuju krivicu „van razumne sumnje“.
“Izvjesnost činjenica je uslov za osuđujuću presudu. Ako postoji bilo kakva sumnja, mora se presuditi u korist optuženog”, naglasila je, citirajući prakse Evropskog suda za ljudska prava.
Prema navodima optužnice, Peković je 8. juna 1992. godine u vojnom napadu na selo Hum, koje pripada Opštini Foča, ubio Muja i Eminu Šabanović. Nakon što je, piše u optužnici, Emina Šabanović kazala da nema oružja u kući, Peković je nekoliko puta udario po glavi drvenom drškom od lopate, a zatim uhvatio za kosu i odvukao do kuće Muja Šabanovića gdje ih je oboje ubio, pucajući na njih iz automatskog oružja. Njihova tijela su izgorjela u požaru kuće Muja Šabanovića koju je, prema optužnicu, zapalio Peković. Peković je, navodi se u tom aktu, takođe i početkom septembra 1992. godine silovao ženu koja je dobila status zaštićenog svjedoka. Dodaje se da je s još nekoliko uniformisanih lica, iz sportske dvorane ‘Partizan’ u Foči, u navodnoj namjeri da ih spasi, izveo zaštićenog svjedoka - oštećenu s maloljetnom ćerkom i još dvije osobe i njihovo petoro djece i odveo u stan koji se nalazio u blizini tadašnje SJB u Foči, u kojem se nalazila grupa vojnika. Uz prijetnju, Peković i drugi muškarac su silovali zaštićenu svjedokinju, nakon čega su je izveli iz te sobe.
