Vesna Pejović, koja je u tragediji na Medovini izgubila kćerku i dva unuka, uputila je pismo javnosti.
Pismo Pejović prenosimo integralno:
“Obraćam se javnosti više nemam strpljenja za tišinu koju ne mogu da trpim. Pored toga želim da upoznam crnogorsku javnost, da odgovornost za trosatnu blokadu puta Cetinje Podgorica snose isključivo institucije države. Svojom neodgovornošću, zataškavanjem istine i pokušajima da dva masovna zločina ne Cetinju bače u zaborav.
Godinama tražim istinu, pravdu i makar jedno pošteno lice u institucijama ove države. Od tog dana država me ne samo napuštila, nego me je i ponizila i izdala. Godinama se obraćam institucijama koje se nazivaju ‘nadležne’, ali nijedna vrata na koja sam pokucala nijesu bila vrata pravde, već vrata obmane.
Ne tražim ništa što mi ne pripada: istinu o smrti svoje đece i odgovornost onih koji su to morali da spriječe, a nijesu. Kao što nijesu spriječili masakr 1. januara ove godine. Umjesto toga, institucije su me dočekale kao teret, kao problem koji treba sakriti ili skloniti, a ne kao majku koja traži pravdu.
Ovo je moj glas i moje upozorenje: neću stati I neću se povući. Neću pristati da moja porodica bude žrtva nečijeg prikrivanja, političkih kalkulacija i manipulacija. Slomili ste mi đecu, ali mene nijeste. Ja ću istinu tražiti dok dišem, a oni koji danas misle da me mogu prevariti, zastrašiti ili ućutkati, neka znaju da im to neće proći.
Ljudi koji stoje na Kruševom ždrijelu ne stoje tamo samo zbog mene I zbog moje đece, već zbog svih stradalih u Medovini i 1. januara na Cetinje. To su ljudi koji vide nepravdu, koji ne pristaju na ćutanje i koji su smogli snage da se zajedno sa mnom suprotstave sistemu koji godinama ćuti, a poslednju godinu i ignoriše. Njihova podrška je dokaz da se istina ne može ugušiti, ma koliko je vlast pokušavala potisnuti.
Neka bude potpuno jasno: ti ljudi nijesu ničiji, nijesu izmanipulisani, nijesu vođeni interesom. Valjda su oni savjest ovog naroda. Oni stoje tamo jer ne žele da cetinjski zločini budu gurnuti pod tepih, niti da iko ikada više prođe kroz ono kroz šta sam ja prošla.
Ne ponovilo se nikad više.
I zato poručujem premijeru Spajiću, institucijama i svima koji misle da će me umoriti ili natjerati da odustanem, neću stati. Sve što tražim jeste istina, odgovornost i pravda. Moram naglasiti i to, da je najveće razočaranje za mene lično bio je premijer Milojko Spajić. Čovjek koji bi morao biti prvi da reaguje, prvi da pokaže brigu, prvi da se bori za istinu. Primio me, rekao svoje, obećao… i zatim nestao. To nije ni liderstvo ni odgovornost, to je bijeg. I neka to čuje cijela država.
I nakon svega izrečenog i obećanog, ne preostaje mi ništa drugo, zajedno sa ljudima od kojih imam podršku u svojim zahtjevima, osim da javno najavimo radikalniji pristup našeg protesta na Kruševom ždrijelu.”
