Mladi, lijepi i pametni su, taman kao i danas apostolska trojka, na vlast došli dominantno na talasu velikosrpskog nacionalizma koji se sada nudi, istina, umotan više u klero-pakovanju, ali je suština tog proizvoda naravno ista. Ulica je i tada i sada bila mjesto gdje se valja vlast - onda se navodno branila Jugoslavija i ugroženo srpstvo, kao što se sada litijama navodno branila crkva, svetinje i opet, neizostavno, ugroženo srpstvo. Ono što tada bješe koncept “Svi Srbi u jednoj državi” danas je ribrendirano kao njegova romansirana verzija pod nazivom “Srpski svet”.
Iako nijesu svi akteri ove reprize 1989. jednako svjesni uloge koju igraju to nimalo neće oslabiti ubojitost tih karika u lancu. Štaviše, koliko su nesvjesni epizodnosti svoje uloge pukog sredstva jednako tako i toliko su izgleda uvjereni u ispravnost istorijske misije navodne demokratizacije države. Ti i takvi, davno je potvrđeno, dok traje njihov minut slave djelaju sa najvećim entuzijazmom.
Na kraju, i taj momenat i sindrom zabluđelih saučesnika smo imali prije 30 godina, a kada su se osvijestili bilo je već kasno.
Naravno, ni svijet ni mnoge druge okolnosti nijesu iste danas kao prije tri decenije, a ni vitalnost, posebno militantna snaga velikodržavnog impulsa nije na istom nivou. Ipak, teško se oteti utisku da se samo nedozrelim i kulturno-obrazovno zapuštenim društvima iste stvari mogu desiti u samo 30 godina.
Faza 1 obračuna sa građanskom Crnom Gorom
Cilj, smisao i suština tekućeg političkog procesa u CG nema ama baš nikakve veze sa demokratijom, vladavinom prava ili sličnim temama prijeko potrebnim nepravdom izmučenom crnogorskom društvu. Riječ je o nečem potpuno drugom i drugačijem, a tiče se ambicije za dubinskom promjenom vrjednosne paradigme koja je inaugurisana otpočinjanjem borbe za crnogorsku samobitnost i nezavisnost, vesternizaciju i emancipaciju crnogorskog društva, koja je svoju kulminaciju doživjela 21. maja 2006.
Već sada je potpuno jasno da će u novom odnosu snaga stare klijentelističke prakse ostati, s tim što će jedne igrače samo zamijeniti - drugi. Kao što je još jasnije da je plan i program nešto sasvim drugo - da se kroz nekoliko faza (ovo je samo prva) Crna Gora stavi pod potpunu kontrolu SPC i da se pretvori u marionetsku i, od Beograda, zavisnu “srpsku državu”, nešto nalik na Republiku Srpsku.
Jer jedino takva - ponižena, inferiorna, nesvjesna same sebe i bez državnog i nacionalnog identiteta i dostojanstva, dakle, jedino takva bezlična Crna Gora, koju oni, zamislite te ironije, zovu tradicionalna Crna Gora, ima upotrebnu vrijednost za SPC i Vučićev i Vulinov "srpski svet".
Na kraju, beogradski stratezi to ni ne kriju - sve lijepo piše u njihovim dokumentima i politikama.
Kome sve to nije jasno, odnosno ko misli da vlast kojom orkestrima (a sve će više) Andrija Mandić, Milan Knežević, likovi poput Marka Milačića i sl, uz naravno dirigentsku palicu klera Srpske crkve koji i dalje slavi Mladića i Karadžića, vapi i izgore za emancipacijom i prosvjećenjem crnogorskog društva, ti i takvi su ili ekstremno naivni ili izuzetno pokvareni, odnosno temeljno lukrativno tj. profitno nastrojeni.
Novoj većini, njenim sponzorima i vanjskim mentorima naravno ne smeta korupcionaški imidž bivše vlasti, već upravo njena strateška državotvorna i vanjskopolitička usmjerenost. Dakle, smeta joj ono što je jedino i dobro bilo u toj vlasti, makar u zadnje vrijeme.
Nagradno pitanje od miliona dolara za građanske entuzijaste nove vlasti – Da li mislite da bi premijeru Krivokapiću, DF, SPC i ostalim domaćim akterima "srspkog sveta" smetao Đukanovićev autoritarni imidž kada bi kojim slučajem isti on došao na pozicije vjernosti i odanosti Beogradu i SPC? Da li se iko sa tri minuta godišnjeg praćenja crnogorske politike premišlja oko odgovora na ovo “teško” pitanje.
Zdravko Krivokapić je sam priznao da su ga litije uvele u politiku tj. misija podrške SPC – dakle vjera i dogma, a ne nikakav senzibilitet za demokratiju, antikorupciju ili bolji standard građana. Kao što je isti on nedavno izjavio da su morali zadržati vanjskopolitički kurs jer ne bi imali podršku zapadnih ambasada. Prevedeno, ne bih ja, nego sam morao da bih se dokopao vlasti, a kad sazru prilike vidjećemo…
Toliko o kredibilitetu, uvjerenjima, a posebno namjerama naših oslobodilaca.
“Pomirenje” kao legitimacija Srpskog sveta, a crnogorska kapitulacija
Posebnu pažnju u diskursu aktera nove vlasti predstavlja jedna magična riječ – pomirenje. Istorija je puna primjera da su se najveće prevare i manipulacije izmučenog i lakovjernog puka prekrivale riječima i porukama koje u vanpolitičkom i vansocijalno-istorijskom kontekstu djeluju uzvišeno, plemenito, superiorno… I, uvijek se iza takvih manipulacija krije ili beskrajno loša namjera ili beskrajno neznanje, ili kombinacija jednog i drugog, čega ne fali kada su naši apostoli u pitanju.
Pomirenje u apostolskoj izvedbi znači da nekako amalgamišemo i fašizam i antifašizam, i teokratiju i sekularizam, i etničko - jednovjerski koncept i viziju građanskog multietničkog društva, i da malo revidiramo istoriju, pa i da još progatamo ko je stvarno pobijedio u Drugom svjetskom ratu, i dakako da progledamo kroz prste zločinačkoj četničkoj ideologiji krvi i tla, i da zaboravimo na devedesete i predvodničku ulogu klera SPC u velikom zločinu rata koji je odnio 100.000 života, a više miliona raselio, i … spisak je podugačak…
Pomiritelji hoće “pomirenje” na negaciji ili problematizovanju očiglednog, istorijski i civilizacijski odavno potvrđenog, hoće “pomirenje” kako bi se dao legitimitet jednoj zločinačkoj ideologiji koja je poražena i 1945. i 1995, a koja je, zamislite paradoksa, najviše koštala i žrtava i mnogo čega drugog upravo narod kojega navodno zastupaju.
A, kada se toj i takvoj ideologiji da pomiritetljski legitimitet onda što još stoji na putu da se, balaševićevski rečeno, okrene još jedan krug. Naravno, pakla.
Ilustracije radi, može li neko da zamisli kako bi se, recimo, u Njemačkoj proveli oni koji bi pohrlili da pomire npr. Geringa i Branta, ili SS divizije i njemačku demokratiju, i da li bi možda za takve bio rezervisan neki besplatni ležaj u njemačkom zdravstvenom sistemu.
Ali, tako to izgleda kad se plitki ili maliciozni um dohvati velike teme i još poželi da na mala vrata uđe u istoriju kao veliki pomiritelj.
Reafirmacija državotvorne politike
Opisano stanje je teška i sumorna stvarnost koja je nastala kao rezultanta više uzroka. S jedne strane - jedne loše i dekadentne vlasti koja je umjesto širenja državotvorne ideje politikom nepravde, klijentelizma i partijske svemoći urušavala vrjednosnu superiornost tog emancipatorskog koncepta, do te mjere da je izgubljena čak i naklonost partnerskih medjunarodnih adresa. S druge strane – velikosrpskog sentimenta hranjenog unutrašnjim devijacijama, a posebno generisanog izvana i kroz djelovanje SPC, koji je decenijama stajao kao Damoklov mač nad Crnom Gorom i čekao povoljan trenutak.
Pored jasnog definisanja dijagnoze stanja potrebna je i primjerena terapija, a ona se mora ogledati u nizu dobro promišljenih odluka i postupaka sa krajnjim ciljem reafirmacije državotvorne politike.
Sa starim praksama, kompromitovanim akterima, sa svođenjem problema na jednodimenzionalni i površni, da ne kažem folkloristički pristup, i tvrdoglavim odbijanjem da svako uvidi svoj dio grešaka teško ćemo se kao društvo odbraniti od trenda koji uzima maha i koji je, ponavljam, izvana koordiniran, generisan i orkestriran.
I što god, često opravdano, kritički mislili o odnosu djelova međunarodne zajednice, u ovom procesu biće od ogromne važnosti razumijevanje i podrška naših partnera. Na tom planu, u posljednje vrijeme ima dosta pozitivnih signala, a nikada ne smijemo zaboraviti da je Crna Gore sve svoje strateške državne pobjede izvojevala u saradnji sa zapadnim saveznicima.
Na kraju, nije nam ni 1918. bilo dovoljno što smo imali i istinu i pravdu na svojoj strani, nego smo “pravednički” nestali.
To što neke puteve moramo ponovo preći, u najvećoj mjeri krivi smo sami. Vjerujem da će kao i svako ko je velik - a Crna Gora je kroz svoj milenijum trajanja dokazala da jeste i besmrtna i velika - svoju veličinu ali i mudrost pokazati onda kada je najteže.
(Autor je generalni sekretar SDP-a)
