“Decentralizacija socijalističke Jugoslavije, koja je počela krajem 1960-ih i dovršena usvajanjem Ustava 1974., omogućila je republikama autonomiju u međunarodnoj saradnji. Republike su dobile pravo da, u okviru jugoslovenske spoljne politike, ostvaraju interese u međunarodnim odnosima, a prije svega u ekonomskoj i kulturnoj saradnji. I Socijalistička Republika Crna Gora je iskoristila to pravo. U okviru te politike posebno su bili značajni odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD).
Prvi značajniji kontakt Crne Gore sa SAD-om u ovome periodu ostvaren je 1972. godine kada je, na zahtjev crnogorske Vlade, na Državnom univerzitetu Floride (Florida State University) u Talahasiju organizovan Odbor za koordiniranje aktivnosti institucija u SAD-u na planu saradnje sa Univerzitetom u Crnoj Gori. Odbor je Crnoj Gori pružio značajnu konsultantsku pomoć u formiranju Univerziteta „Veljko Vlahović“, koji je osnovan 1974. godine. Potom su dva univerziteta potpisala sporazum o saradnji 1975. Kroz Sporazum o zajmu između Vlade Jugoslavije i Agencije za međunarodni razvoj američke Vlade (USAID), koji je potpisan 1974. godine, dio novca je usmjeren za razvoj crnogorskog Univerziteta.
Prvi ugovor o zajedničkom crnogorsko-američkom ulaganju potpisan je 1973. godine sa američkim firmama „Buttes gas and oil Co.“ i „Chevron overseas petroleum INC“ iz Kalifornije na istraživanju nafte u crnogorskom podmorju. Iste godine su u Vašingtonu predstavnici EX-IM banke i predstavnici Željezare iz Nikšića i Investicione banke iz Titograda potpisali ugovor o zajmu od 34 miliona dolara za rekonstrukciju i modernizaciju Željezare. To je bio najveći kredit koji je do tada neka crnogorska kompanija dobila u inostranstvu. Krajem 70-ih „Bank of America“ je odobrila 50 miliona dolara kredita za završetak rekonstrukcije Željezare.
Cilj Crne Gore je bio da, na bazi dugoročnih sporazuma i ugovora, unaprijedi ekonomsku saradnju sa SAD-om. Prioriteti su bili povećanje izvoza na američko tržište i privlačenje američkih investicija i tehnologije. Za Crnu Goru su posebno bili značajni njeni iseljenici. Oni su formirali iseljeničke klubove. Isticao se klub „Lovćen“ u Detroitu, osnovan 1972. godine, i uglavnom je okupljao nacionalne Crnogorce. Najpoznatiji klub Albanaca iz Crne Gore zvao se „Besa“, osnovan u Detroitu 1973. godine. Klub je bio prepoznatljiv po patriotskom odnosu prema Crnoj Gori i Jugoslaviji. Iseljenici albanske nacionalnosti iz Crne Gore osnovali su klub „Montenegro“ u Los Anđelesu 1974. godine. Američko-crnogorsko-albansko udruženje osnovano je u Njujorku 1979. godine. Iseljenici iz Crne Gore koji su živjeli u Čikagu osnovali su udruženje „Boka“ 1979. godine.
Saradnju Crne Gore i SAD podstakla je obnova nakon zemljotresa koji je pogodio Crnu Goru 1979. godine. SAD su bile među prvim državama koje su Crnoj Gori uputile hitnu pomoć koja je iznosila 1,3 miliona dolara. Američki ambasador u Beogradu Lorens S. Iglberger je donirao 25.000 dolara pomoći i prvih dana nakon zemljotresa posjetio je Crnu Goru. Američki Kongres je odobrio 10 miliona dolara pomoći Crnoj Gori za izgradnju škola i bolnica. Ambasador Iglberger nije bio zadovoljan ovim iznosom i tažio je od američke Vlade da uputi veću pomoć. Senator Edvard Mur Kenedi je tokom rasprave u Kongresu predložio amandman da se pomoć Crnoj Gori poveća na 20 miliona dolara, ali je to odbijeno.
Iglberger je upozorio svoju Vladu da će izostanak značajnije američke pomoći uticati na kvarenje odnosa sa Jugoslavijom i da će ojačati snage koje žele bliže odnose sa SSSR-om. Američka Vlada se izgovorila nedostatkom sredstava pa je, uprkos energičnim apelima Iglbergera, pomoć ograničena na 10 miliona dolara.
Ipak, Iglberger se potrudio da SAD na drugi način pomognu Crnoj Gori. S obzirom na to da su finansije bile prioritet, prvo je ugovorena saradnja u ovoj oblasti. Predsjednik Izvršnog vijeća (Vlade) Crne Gore Momčilo Cemović i predsjednik Svjetske banke Robert Meknamara sastali su se na Svetom Stefanu u oktobru 1979. godine. Meknamara je bio državni sekretar za odbranu od 1961. do 1968. godine. Dogovoreno je da Međunarodna banka za obnovu i razvoj Crnoj Gori odobri 85 miliona dolara kredita za otklanjanje posljedica od zemljotresa i kreditni ugovor je ubrzo potpisan u Vašingtonu. Potom je EX-IM banka odobrila 90 miliona dolara kredita za sva preduzeća iz Crne Gore koja su uvozila američku opremu.
Univerzitetska, trgovinska, finansijska i humanitarna saradnja ukazala je na obostranu potrebu da se odnosi SAD i Crne Gore unaprijede. Zamjenik jugoslovenskog sekretara za inostrane poslove Milorad Pešić je 1979. ambasadoru Iglbergeru prenio želju crnogorske vlasti da njena delegacija posjeti SAD kako bi Crna Gora dobila veću pomoć iz SAD-a. Američka Vlada je to prihvatila, pa je Iglberger prenio zvanični poziv da delegacija Vlade Crne Gore posjeti SAD.
Predsjednik Republičkog komiteta za odnose sa inostranstvom Branko Lukovac i ambasador Iglberger su krajem februara 1980. razmotrili ciljeve, okvirni termin posjete i pripreme za odlazak delegacije. U sklopu priprema Iglberger je u aprilu 1980. boravio u Crnoj Gori. S njim je bio Džon E. Rajnhard, direktor Agencije SAD za komunikacije (United States Information Agency). Tada je otvoren Informativni centar SAD u Titogradu. To je bilo prvo zvanično strano predstavništvo u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata.
Predsjednik Vlade Momčilo Cemović je predvodio crnogorsku delegaciju koja je posjetila SAD od 21. do 30. maja 1980. Privredni dio delegacije predvodio je Omer Kurpejović, predsjednik Privredne komore Crne Gore. Većina članova delegacije su bili predstavnici crnogorskih preduzeća. To je bilo u skladu sa zvaničnom Platformom posjete koja je imala naglašen poslovni karakter.
Crnogorska delegacija se u Vašingtonu sastala sa državnim sekretarom za trgovinu Filipom M. Klacnikom. Crnogorski zvaničnici su predstavili listu proizvoda koje je privreda Crne Gore nudila za izvoz na američko tržište. Predali su posebnu publikaciju o Crnoj Gori i njenoj privredi. Pounudili su dogovor za zajednička ulaganja i dugoročnu proizvodnu saradnju. Klacnik je obećao da će učiniti sve da podstakne američke kompanije da rade sa partnerima iz Crne Gore.
Crnogorce je u Stejt Departmentu primio pomoćnik državnog sekretara Džordž Vest. Predsjednik Cemović je predstavio cilj posjete crnogorske delegacije i naglasio interes za stalnim i stabilnim razvojem odnosa sa SAD-om. Vest je istakao značaj nesvrstane Jugoslavije i riješenost SAD-a da se odnosi sa SFRJ unaprijede. U tom okviru je podržao programe saradnje Crne Gore sa SAD-om i ponudio je pomoć kako bi podstakao interes američkih poslovnih krugova za saradnju sa Crnom Gorom.
Predsjednik Spoljno-političkog odbora Predstavničkog doma u Kongresu Klement Dž. Zablocki i 10-ak kongresmena razgovarali su s crnogorskom delegacijom. Zablocki se dugo bavio Jugoslavijom, jer je bio član prve delegacije Kongresa koja je posjetila Jugoslaviju 1952. godine. Kongresmeni su istakli značaj politike koju je vodio predsjednik Tito i podržali su razvoj nezavisne i nesvrstane Jugoslavije.
Cemović je kongresmenima objasnio položaj Crne Gore u Jugoslaviji, kao i planove za njen razvoj koji su se oslanjali na razvijanje privredne saradnje sa SAD-om. Kongresmeni su podržali zajednička ulaganja u privredu SFRJ i Crne Gore, jer je to bio način da se unaprijede i ostali vidovi saradnje. Planove crnogorske delegacije su podržali i predstavnici finansijskih institucija američke Vlade: EX-IM banke, Korporacije za privatne investicije u inostranstvu (Overseas Private Investment Corporation – OPIC) i USAID-a.
Predstavnici američke Vlade, Kongresa i državnih finansijskih institucija su o boravku crnogorske delegacije obavijestili američku poslovnu zajednicu i tako su crnogorskim privrednicima otvorili vrata mnogih značajnih američkih kompanija u: Detroitu, Čikagu i Njujorku. Za saradnju sa „Obod“-om posebno je bio zainteresovan „General Electric“. „Ford“ je bio zainteresovan da iz Crne Gore uvozi čelične komponente i za kooperaciju u proizvodnji terenskih vozila. Predstavnici kompanije „Hyatt“ su predložili „Montenegroturistu“ izgradnju dva hotela. I kompanija „Intercontinental“ je razmatrala izgradnju jednog hotela u Titogradu.
Kompanija „Bangor Punta“ je ponudila zajedničko ulaganje u izgradnji jedrilica i jahti na području Boke Kotorske. Nekoliko američkih brodarskih prevoznika i lučkih kompanija je razmatralo ponudu da Luka Bar prima generalne terete i kontejnere iz SAD za jugoslovensko i susjedna tržišta i da se ova luka koristi za odvoz robe u SAD sa istog područja. Partnerstvo u ovim poslovima je tražilo najveće špeditersko preduzeće u Crnoj Gori „Zeta-trans“. Crnogorska delegacija se susrela sa predstavnicima međunarodnog bankarskog sektora i nekoliko vodećih američkih banaka. Predsjednika Cemovića je primio Dejvid Rokfeler, predsjednik „The Chase Manhattan Bank“.
U Detroitu, Čikagu i Njujorku crnogorska delegacija se susrela sa brojnim iseljenicima iz Crne Gore. To je bio prvi put da su zvanični predstavnici Crne Gore posjetili društva svojih iseljenika u SAD. Tokom boravka u Njujorku crnogorska delegacija je posjetila i UN, jer je UNDP nakon zemljotresa finansirao 4 projekta u Crnoj Gori. Delegaciju je primio generalni sekretar UN-a Kurt Valdhajm. On je predsjedniku Cemoviću obećao dalje učešće UN-a u sanaciji štete od zemljotresa, a naročito u obnovi i zaštiti kulturno-istorijskih spomenika.
Posjeta crnogorske delegacija SAD-u je bila uspješna jer je zainteresovala američke kompanije i banke za saradnju. Crnogorska Vlada je sredinom juna 1980. godine izradila program realizacije ovih dogovora. Predstavnici nekoliko američkih kompanija su do kraja 1980. posjetili Crnu Goru kako bi ispitali mogućnosti saradnje i realizacije dogovora. Iz Crne Gore je prvi reagovao nikšićki „Montenegroexport“ („Montex“). Postao je zastupnik američkog hemijskog giganta „Union Carbide“ za sovjetsko tržište. „Industrijaimport“ iz Titograda je sa firmom „Intertronic“ iz Čikaga dogovorila konkretnu saradnju. Investiciona banka iz Titograda otvorila je predstavništvo u Njujorku 1981. godine.
Predstavnici „Obod“-a su s američkim partnerima potpisali ugovor o izvozu 35.000 frižidera u Njujorku decembra 1981. godine. Vrijednost posla je procijenjena na oko 4 miliona dolara.
Posjetom crnogorske delegacije SAD-u i otvaranjem američkog Informativnog centra u Titogradu 1980. godine uspostavljena je zvanična saradnja između SAD i Crne Gore. Mora se naglasiti da je to bio rezultat odličnih odnosa SFRJ i SAD-a u vrijeme administracije predsjednika Kartera. Prilikom susreta predsjednika Tita i Kartera u Vašingtonu početkom marta 1978., Karter je Tita nazvao simbolom težnji za slobodu i nezavisnost u Istočnoj Evropi i istinskim prijateljom SAD-a. Državni sekretar Sajrus Vens je tada naveo da su ciljevi SAD-a: čvrsta podrška nezavisnosti i teritorijalnom integritetu Jugoslavije, uvažavanje Tita i Jugoslavije kao lidera Pokreta nesvrstanih i jačanje bilateralnih odnosa u svim oblastima. Prema zapažanju ambasadora Iglbergera, to je bio period najboljih jugoslovensko-američkih odnosa od Drugog svjetskog rata.
