Predsjednik Upravnog odbora Udruženja iseljenika iz Crne Gore u Turskoj, Adil Ozuzun (Kriještorac) poručio je da je proslava 7. oktobra kao dana Vojske zajedničko rješenje.
"Neka namjera gospodina Bečića i gospodina Krapovića da se očuva sjećanje na istorijske pobjede ne ostane bez odgovora. Ali neka se ne zanemare ni diplomatske zabrinutosti gospodina Fejzića. Zajedničko rješenje postoji: Sačuvajmo 7. oktobar kao zvanični datum Dana Vojske Crne Gore! Pobjedu kod Tuđemila iz 1042. godine nad Vizantijskim carstvom i pobjedu na Vučjem dolu od 28. jula 1876. godine nad Osmanskim carstvom obilježavajmo zajedno, svake godine 7. oktobra, u okviru zvanične proslave Dana Vojske Crne Gore", istakao je Ozuzun.
Ističe da se 28. jula i dalje mogu organizovati posebne svečanosti i ceremonije povodom godišnjice pobjede na Vučjem dolu.
"Naš prijedlog nije da se ograniči obilježavanje istorijskih pobjeda, već da se sačuva postojeći zvanični datum Dana Vojske Crne Gore, bez njegove promjene. Tako će obje istorijske pobjede dobiti poštovanje koje zaslužuju, a izbjeći ćemo nepotrebne rasprave o promjeni datuma. Dvije istorijske pobjede, jedan zvanični Dan Vojske – 7. oktobar", nakazo je Ozuzun.
Sa posebnom pažnjom, kako kaže prati, predlog da se Dan Vojske Crne Gore pomjeri sa 7. oktobra na 28. jul, kao i javnu raspravu koja se tim povodom razvila.
"Razmatrajući diplomatske zabrinutosti reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata Fejzića, istorijske argumente ministra odbrane Dragana Krapovića i stavove Demokrata, smatram da se ova rasprava ne odnosi samo na jednu bitku iz prošlosti. Ovdje je riječ o tome kako jedna država čuva svoje istorijsko pamćenje, oko kojih se simbola okuplja i kakvo zajedničko nasljeđe želi da ostavi budućim generacijama", kaže Ozuzun.
Kao predstavnik istorijske dijaspore crnogorskog porijekla koja živi u Turskoj, ovom pitanju, isitče, pristupa sa posebnom osjetljivošću.
"Korijeni naših porodica vezani su za crnogorske planine, sela i gradove, dok je naša sadašnjost vezana za život koji smo izgradili u Turskoj. Mi smo potomci lokalnog stanovništva koje je tokom vjekova živjelo pod različitim državnim upravama i prolazilo kroz vjerske, kulturne i političke promjene. Mijenjale su se države. Mijenjale su se granice. Smjenjivale su se vlasti. Društveni odnosi i vjerske pripadnosti prolazili su kroz istorijske promjene. Ipak, uprkos svemu tome, istorijske i kulturne veze ljudi sa njihovim zavičajem nastavile su da žive. Zato danas ne govorimo kao predstavnici bilo koje vojske koja je nekada ratovala na ovim prostorima, već kao ljudi koji čuvaju zajedničku istoriju tog podneblja i porodično pamćenje koje se prenosi generacijama", kaže Ozuzun.
Njihov cilj nije da, kako kažu, biraju strane u ratovima prošlosti, već da iz svih istorijskih iskustava izvuku pouke i sačuvaju mir budućnosti.
"Upravo zbog toga vjerujem da odluke o istorijskim simbolima Crne Gore ne treba donositi pod uticajem trenutnih političkih emocija, već uz dugoročnu državničku odgovornost. Jer država nije zajednički dom samo onih koji danas žive u njoj, već i generacija koje tek dolaze. Dan Vojske Crne Gore trenutno se obilježava 7. oktobra, u znak sjećanja na pobjedu nad vizantijskim snagama kod Tuđemila 1042. godine. Taj datum predstavlja jedan od važnih simbola ranog političkog postojanja Duklje i crnogorske državne tradicije. Sada se predlaže da nova istorijska osnova Dana Vojske bude pobjeda nad osmanskim snagama na Vučjem dolu, ostvarena 28. jula 1876. godine", ističe Ozuzun.
Nesumnjivo je, dodaje, da Bitka na Vučjem dolu zauzima izuzetno značajno mjesto u vojnoj istoriji Crne Gore.
"Ta pobjeda predstavlja jednu od važnih prekretnica u borbi za nezavisnost tokom 19. vijeka. Sasvim je prirodno da građani Crne Gore budu ponosni na taj istorijski uspjeh. Pravo svakog naroda i države jeste da pamti svoju borbu za slobodu i da to nasljeđe prenosi budućim generacijama. Međutim, ovdje se nameće jedno jednostavno pitanje: Da li je zaista neophodno mijenjati datum državnog vojnog praznika da bismo snažnije obilježavali još jednu istorijsku pobjedu?", pita Ozuzun.
Pobjeda nad vizantijskim snagama 1042. godine dio je, ističe, istorije Crne Gore.
"Pobjeda nad osmanskim snagama 1876. godine takođe je dio te iste istorije. Ta dva događaja nijesu međusobno suprotstavljena istorijska sjećanja. Dogodila su se u različitim epohama, pod različitim političkim okolnostima i u različitim vojnim uslovima. Da bismo odali počast jednoj pobjedi, ne moramo drugu potiskivati u drugi plan. Istorijska veličina jedne države ne mjeri se brojem stranica koje iz svoje prošlosti izabere, već zrelošću sa kojom je sposobna da pročita cijelu svoju istoriju. Dana 28. jula 1876. godine, na Vučjem dolu sukobile su se snage Osmanskog carstva sa vojskom Knjaževine Crne Gore i hercegovačkim ustanicima. Na čelu crnogorske strane, u političkom i vojnom smislu, nalazio se knjaz Nikola I Petrović-Njegoš. Na osmanskoj strani glavnokomandujući na hercegovačkom frontu bio je Ahmed Muhtar-paša. Među visokim osmanskim komandantima nalazili su se i Osman-paša i Selim-paša", kaže Ozuzun.
Bitka je, ističe, predstavljala dio širih političkih i vojnih sukoba na Balkanu, koji su se intenzivirali nakon ustanka u Hercegovini 1875. godine.
"Crnogorske snage i hercegovački ustanici ostvarili su značajnu vojnu pobjedu. Osmanske snage pretrpjele su poraz. Selim-paša je poginuo u bici. Osman-paša je zarobljen i odveden na Cetinje. Ahmed Muhtar-paša povukao je svoje snage. To su istorijski događaji. Međutim, vojna istorija ne završava se samim ishodom bitke. Potrebno je istraživati zbog čega je jedna strana pobijedila, zbog čega je druga poražena, kakve su odluke donosili komandanti i kakve su političke posljedice uslijedile nakon sukoba. Jer istorija nije samo priča pobjednika. Ona podrazumijeva i razumijevanje uzroka poraza, ljudskih sudbina i posljedica ratova", kaže Ozuzun.
Ako se, kako kaže, danas Bitka na Vučjem dolu ponovo razmatra kao jedan od najvažnijih vojnih simbola Crne Gore, onda je važno da se taj događaj prouči iz svih uglova.
"Pored uspjeha crnogorskih snaga, vojnoistorijsku pažnju zaslužuju i odluke osmanske komande. Kada bismo danas, na osnovu istorijskih dokumenata, mogli da postavimo pitanja Ahmed Muhtar-paši, ona bi glasila: Koji je bio osnovni operativni cilj osmanskih snaga prije bitke? Kako je tokom napredovanja bila planirana veza između prethodnice i glavnine vojske? Kakve su odluke o podršci i pojačanjima donijete kada su se jedinice Osman-paše našle u teškom položaju? Kako su gubici snaga Selim-paše uticali na ukupni tok bitke? Pod kojim uslovima su razmatrane mogućnosti upotrebe rezervnih snaga i protivnapada?
I, najvažnije: Da li je odluka Ahmed Muhtar-paše o povlačenju predstavljala nužnu vojnu mjeru radi očuvanja preostalih borbenih sposobnosti njegove vojske ili je bila posljedica neuspjeha prvobitnog operativnog plana?", navodi Ozuzun.
Ova pitanja, kako kaže, ne postavljaju da bi jednog istorijskog komandanta osuđivali prema današnjim mjerilima, već da bismo bolje razumjeli događaje iz prošlosti.
"Jer ozbiljna istoriografija mora biti sposobna da, pored pobjede, istražuje i uzroke poraza. Da bismo razumjeli veličinu jedne pobjede, potrebno je razumjeti i razloge zbog kojih je druga strana izgubila. Jedan od posebno zanimljivih događaja vezanih za Bitku na Vučjem dolu jeste zarobljavanje Osman-paše. Nakon što su ga zarobile crnogorske snage, Osman-paša je odveden na Cetinje. Prema pojedinim istorijskim svjedočanstvima iz tog perioda, knjaz Nikola iskazao je poštovanje prema hrabrosti koju je Osman-paša pokazao tokom bitke. U tim izvorima navodi se i da je tokom zarobljeništva prema njemu postupano s poštovanjem, kao i da je kasnije oslobođen. Postoje i navodi prema kojima se Osman-paša, suočen sa optužbama koje je pripisivao Ahmed Muhtar-paši, pozivao na svjedočenja crnogorskih komandanata. Pojedinosti tih istorijskih svjedočanstava svakako zaslužuju dodatno istraživanje", navodi Ozuzun.
Ipak, iz njih se, poručuje, može izvući jedna važna ljudska pouka.
"Ako su ljudi koji su se međusobno borili na bojnom polju mogli nakon bitke da priznaju hrabrost i dostojanstvo protivnika, zašto danas narodi koji žive u miru ne bi mogli da pokažu međusobno poštovanje? Iz istorije crnogorskog vladara koji je, prema tim svjedočanstvima, znao da oda priznanje hrabrosti jednog osmanskog komandanta 1876. godine, možemo izvući značajnu pouku i 2026. godine. Istorija ne treba da nas uči samo kako su se vodili ratovi, već i kako se treba ponašati kada se ratovi završe. Da bismo nekoga poštovali, ne moramo biti na istoj strani. Različita istorijska sjećanja ne moraju biti prepreka zajedničkoj budućnosti. Mi smo potomci lokalnog stanovništva ovog podneblja"; kaže Ozuzun.
Ova rasprava ima, ističe, posebno značenje za istorijsku dijasporu u Turskoj.
"Jer migracione priče koje povezuju Crnu Goru i Tursku ne mogu se objasniti isključivo kroz istoriju Osmanskog carstva. Takav pristup zanemario bi mnogo stariju i složeniju istoriju ovog prostora. Stanovništvo Crne Gore i okolnih krajeva živjelo je na ovom području i prije osmanskog perioda. Tokom vjekova prolazilo je kroz različite političke uprave, vjerske i kulturne procese i društvene promjene. U osmanskom periodu dio lokalnog stanovništva prihvatio je islam, dok je drugi dio nastavio da njeguje svoje ranije vjerske tradicije. Međutim, vjerske i političke promjene nijesu izbrisale istorijske veze ljudi sa njihovim zavičajem. Značajan dio porodica crnogorskog porijekla koje danas žive u Turskoj predstavlja nastavak tog dugog istorijskog procesa. Činjenica da su naši preci živjeli pod osmanskom upravom ne znači da smo automatski nasljednici osmanske vojske ili političkog nasljeđa Osmanskog carstva. Istorija naših porodica pripada mnogo široj balkanskoj prošlosti, čiji korijeni sežu i prije osmanskog perioda. Zato se, kada govorimo o istorijskim pobjedama Crne Gore, ne osjećamo kao neko ko toj istoriji ne pripada. Naprotiv, svjesni smo da smo i sami dio njenog nasljeđa. Mi nijesmo nosioci vojnog nasljeđa jednog carstva, već čuvari zajedničke istorije i porodičnog pamćenja ljudi koji su vjekovima živjeli na ovim prostorima", navodi Ozuzun.
Republika Turska je, ističe, zemlja u koju su se naše porodice doselile, u kojoj su izgradile nove živote i koju generacijama smatraju svojom domovinom.
"Crna Gora je zemlja naših predaka. Ljubav prema jednoj ne zahtijeva odricanje od druge. Poštovati istoriju Crne Gore ne znači posmatrati Tursku kao neprijatelja. Voljeti Tursku ne znači odricati se istorije Crne Gore. Istorija je postojala prije Osmanskog carstva i nastavila se nakon njega. Istorija Crne Gore nije počela sa jednim carstvom. Na ovim prostorima različite zajednice živjele su i prije Vizantije, tokom vizantijskog i osmanskog perioda, kao i nakon stvaranja savremenih država. Mijenjale su se granice. Države su nastajale i nestajale. Vjerske i kulturne strukture prolazile su kroz promjene. Ali veze ljudi sa njihovim zavičajem nastavile su da postoje", isitče Ozuzun.
Istorije različitih vjerskih i etničkih zajednica koje danas žive u Crnoj Gori, kako kaže, nijesu potpuno odvojene jedna od druge.
"Postoji zajednička prošlost koju je oblikovao život na istom prostoru. Nekada su pripadali istoj državi. Nekada su se nalazili na različitim političkim stranama. Nekada su živjeli zajedno. A nekada su dijelili teške posljedice sukoba i migracija. Svako ima svoje istorijsko pamćenje, svoju porodičnu priču i svoje razloge zbog kojih određene događaje doživljava na poseban način. Ako otvorimo samo jednu stranicu istorije, a sve ostale zatvorimo, nećemo razumjeti prošlost. Zadatak države nije da različita istorijska sjećanja okreće jedno protiv drugog, već da ih povezuje u zajedničku budućnost", kaže Ozuzun.
Kada govorimo o istorijskom pamćenju, nije, poručuje, dovoljno prisjećati se samo vojnih pobjeda.
"Istorija Crne Gore poznaje i bolne događaje. Masakr nad muslimanskim stanovništvom u Šahovićima i okolini, 9. i 10. novembra 1924. godine, predstavlja jednu od tragedija ovog podneblja koja ne smije biti zaboravljena. Nakon tih događaja, brojne porodice napustile su svoja ognjišta usljed straha za bezbjednost i teških društvenih okolnosti. Migracioni putevi koji su vodili prema Bosni, Turskoj i drugim krajevima i danas žive u porodičnom pamćenju. Niko ne napušta lako zemlju u kojoj je rođen, porodična groblja, uspomene iz djetinjstva i sopstvene korijene. Ipak, tokom istorije ljudi su ponekad bili primorani da odu kako bi zaštitili sebe i budućnost svojih porodica", navodi Ozuzun.
Svaki od, kako kaže, tih događaja ima svoju istorijsku i ljudsku priču.
"Međutim, danas ne želim da otvaram novo istorijsko suočavanje u smislu međusobnih optuživanja. Ne smatram ispravnim ni da se bolna iskustva prošlosti koriste za stvaranje novih podjela u savremenim političkim raspravama. Naš cilj nije da ponovo otvaramo rane, već da, ne zaboravljajući zbog čega su nastale, zajedno gradimo budućnost. Suočavanje sa istorijskim činjenicama ne znači prebacivanje odgovornosti za postupke iz prošlosti na današnje generacije. Nijedno dijete ne smije biti pozvano da odgovara za ratove i sukobe svojih predaka. Odgovornost državnika jeste da izgrade društveno povjerenje koje će spriječiti ponavljanje istorijskih tragedija. Jer istorijsko pamćenje treba da bude temelj snažnije kulture zajedničkog života, a ne izvor novih neprijateljstava", navodi Ozuzun.
Istorijski simboli jedne države ne, kako ističe, mogu se svesti samo na političke odluke trenutne vlasti.
"Oni su dio zajedničkog pamćenja koje se oblikovalo generacijama. Danas se može donijeti politička odluka. Može se promijeniti datum. Može se odrediti novi naziv neke svečanosti. Ali mora se razmišljati i o tome kako će ta odluka biti prihvaćena među različitim djelovima društva i kako će se pamtiti za deset, pedeset ili čak stotinu godina. Državnička odgovornost ne podrazumijeva samo zadovoljavanje današnje većine. Ona podrazumijeva i stvaranje države u kojoj će se djeca koja još nijesu rođena osjećati jednako prihvaćeno i sigurno. Političari dolaze i odlaze. Vlade se mijenjaju. Partije nastaju, jačaju, slabe ili nestaju sa političke scene", kaže Ozuzun.
Ali, isitče, zajedničko istorijsko pamćenje države nastavlja da živi.
"Zbog toga odluke o nacionalnim i istorijskim simbolima treba da budu iznad svakodnevnog političkog nadmetanja. Promjena datuma danas kod pojedinih građana može stvoriti osjećaj kao da se simbolično još jednom potvrđuje nezavisnost. Međutim, nezavisnost Crne Gore već je istorijska i pravna činjenica. Ne vjerujem da Crna Gora mora da stavlja pobjedu nad nekadašnjim carstvom u središte današnje političke simbolike kako bi ponovo dokazivala svoju nezavisnost", kaže Ozuzun.
Država koja je, ističe, sigurna u svoju nezavisnost može sa samopouzdanjem da prihvati sve periode sopstvene istorije.
"Zato imamo pravo da postavimo pitanje: Da li se iza predložene promjene nalazi isključivo istorijsko razmatranje ili na nju utiču i određena savremena politička razmišljanja? Bez konkretnih dokaza ne možemo nikoga optuživati za skrivene namjere. Ali javnost ima puno pravo da traži jasno obrazloženje odluke koja se tiče tako važnog državnog simbola. Jer određeni politički zanosi mogu donijeti aplauze u kratkom roku, a dugoročno ostaviti teško popravljive posljedice po zajedničko društveno pamćenje. Zadatak države nije da proizvodi politički zanos, već da gradi povjerenje", kaže Ozuzun.
Razumije, dodaje, diplomatsku osjetljivost koju je reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić izrazio kada je riječ o odnosima sa Turskom.
"Smatram važnim njegovo upozorenje da obilježavanje istorijskih pobjeda Crne Gore ne treba da bude shvaćeno kao neprijateljska poruka današnjoj Republici Turskoj. Istovremeno razumijem i pristup ministra odbrane Dragana Krapovića i Demokrata, koji žele da očuvaju sjećanje na borbu Crne Gore za nezavisnost i njenu vojnu istoriju. Ne vjerujem da se ta dva razmišljanja moraju međusobno isključivati. Crna Gora može biti ponosna na pobjedu na Vučjem dolu. Može istovremeno njegovati snažne prijateljske odnose sa Republikom Turskom. Može čuvati veze sa svojom istorijskom dijasporom. I sve to može činiti istovremeno", navodi Ozuzun.
Međutim, i politički i vjerski lideri, poručuje, moraju pažljivo razmotriti društvene posljedice svojih riječi.
"Političke i vjerske funkcije ne treba koristiti za dodatno zaoštravanje istorijskih osjetljivosti, već za jačanje međusobnog razumijevanja. Veličina jednog državnika ne mjeri se samo time koliko snažno brani one koji ga podržavaju, već i time koliko sigurnosti pruža ljudima koji misle drugačije. I sam pripadam ljudima koji se nalaze na raskršću ove rasprave. Vezan sam za istoriju Crne Gore. Živim u Turskoj. Nastojim da razumijem istorijske osjetljivosti obje zemlje. Ne smatram ispravnim da se u potpunosti prihvate argumenti jedne strane, a zanemari istorijsko pamćenje druge. Jer mi nijesmo ljudi koji su ostali zarobljeni između dvije zemlje. Mi smo ljudi koji grade mostove između dvije zemlje. Rješenje je zapravo veoma jednostavno: Slavimo obje pobjede 7. oktobra", naveo je Ozuzun.
Obratio se predstavnicima državnih institucija.
"Možda zaista nema potrebe za ovolikom raspravom. Umjesto da Dan Vojske Crne Gore pomjeramo sa 7. oktobra na 28. jul, predlažem da se obilježavanje pobjede na Vučjem dolu od 28. jula 1876. godine uključi u postojeću proslavu Dana Vojske, 7. oktobra. Tako bismo istog dana obilježavali i pobjedu nad vizantijskim snagama kod Tuđemila 1042. godine i pobjedu nad osmanskim snagama na Vučjem dolu 1876. godine. Obje pobjede bile bi predstavljene kao dio istorijskog nasljeđa iste države. Ne bismo morali da jednu pobjedu postavljamo na mjesto druge. Sačuvali bismo kontinuitet državne tradicije, a istovremeno odali zasluženo priznanje različitim periodima naše vojne istorije", naveo je on.
Ako je, dodaje, cilj da se dostojanstveno obilježe obje istorijske pobjede, možda bi upravo ovo rješenje moglo zadovoljiti sve strane
"Uz malo dobronamjernog humora, dozvolite mi da postavim još jedno pitanje: Ako u jednom danu možemo obilježiti dvije istorijske pobjede, zašto bismo morali da mijenjamo datum jedne da bismo proslavili drugu? Na taj način ne bi bile zanemarene diplomatske zabrinutosti gospodina Rifata Fejzića, niti bi ostala bez odgovora namjera Demokrata, gospodina Alekse Bečića i ministra odbrane Dragana Krapovića da se pobjeda na Vučjem dolu snažnije obilježava. Niko ne mora da izgubi da bi neko drugi bio zadovoljan. Neka 7. oktobar bude naša zajednička tačka. Obilježimo pobjedu kod Tuđemila iz 1042. godine. Obilježimo i pobjedu na Vučjem dolu iz 1876. godine. Povežimo dvije istorijske pobjede u zajedničkom pamćenju iste države. Sedmi oktobar mogao bi postati dan u kojem se zajedno predstavljaju vojni uspjesi Crne Gore iz različitih istorijskih epoha. Dvadeset osmi jul mogao bi i dalje biti posebno obilježavan kao stvarna godišnjica Bitke na Vučjem dolu. Tako bismo istovremeno sačuvali postojeću državnu tradiciju i pobjedi na Vučjem dolu dali istorijsko mjesto koje zaslužuje", naveo je Ozuzun.
Umjesto da, kako kaže, istorijske datume pretvaramo u suparnike, okupimo različite epohe naše istorije pod istim krovom.
"Jer državna mudrost ponekad svoj najveći uspjeh ne pokazuje donošenjem nove odluke, već pronalaženjem rješenja koje čuva postojeće vrijednosti i okuplja ljude. A šta je sa vezama današnjih iseljenika sa njihovom postojbinom? Dok u Crnoj Gori raspravljamo o tome kog datuma treba obilježavati bitku od prije 150 godina, ne smijemo zaboraviti ni veze današnjih ljudi sa zemljom njihovih predaka. Pripadnici istorijske dijaspore crnogorskog porijekla koji žive u Turskoj danas moraju da pribavljaju vize kako bi posjetili mjesta iz kojih potiču njihove porodice. Korijeni mnogih od tih porodica vode prema selima i gradovima na sjeveru Crne Gore. Tamo su porodična groblja. Tamo su uspomene. Tamo su priče koje se prenose sa generacije na generaciju. Mi smo državljani Republike Turske. Ali nastavljamo da čuvamo svoje crnogorsko porijeklo i istorijske veze sa postojbinom", kaže on.
Poštuju, dodaje, obaveze Crne Gore u procesu usklađivanja sa Evropskom unijom.
"Istovremeno očekujemo da se uvaži poseban položaj istorijske dijaspore i da se preduzmu konkretni koraci u pravcu bezviznog ulaska i posebnog, obnovljivog desetogodišnjeg boravišnog statusa zasnovanog na dokazanom porijeklu. Naši zahtjevi nijesu zahtjevi za državljanstvom niti za političkim privilegijama. Želimo da možemo da posjećujemo zemlju svojih predaka i održavamo porodične veze. Jednako kao što je važno da država čuva svoju istoriju, važno je i da čuva veze sa ljudima koje je ta istorija raselila širom svijeta. Jer jedna država nije samo prostor omeđen njenim granicama. Svojim istorijskim pamćenjem, kulturom i dijasporom ona predstavlja mnogo šire ljudsko nasljeđe. Završna poruka: Ne tražimo od današnje djece da odgovaraju za ratove prošlosti. Godine 1876. na Vučjem dolu sukobile su se dvije vojske. Jedna strana je pobijedila. Druga je poražena. Komandanti su donosili odluke. Vojnici su učestvovali u borbi. Porodice su živjele sa posljedicama rata"; kaže Ozuzun.
Prošlo je, isitče, 150 godina.
"Danas više ne postoji Osmansko carstvo. Ne postoji ni Knjaževina Crna Gora u obliku u kojem je postojala 1876. godine. Ali postoji Crna Gora. Postoji Republika Turska. I postoje ljudi koji u sebi nose istoriju, kulturu i uspomene obje zemlje. Zadatak naše generacije nije da današnjim ljudima ponovo nameće ratove prošlosti. Naš zadatak je da razumijemo prošlost i učinimo budućnost sigurnijom. Ne možemo od današnje djece tražiti da odgovaraju za postupke svojih predaka. Poštovanje istorije Crne Gore ne zahtijeva neprijateljstvo prema Turskoj. Ljubav prema Turskoj ne zahtijeva odricanje od istorije Crne Gore. Godina 1042. dio je naše istorije. Godina 1876. dio je naše istorije. Tragedija iz 1924. godine dio je istorije ovog podneblja", kaže on.
Isitče da sve te događaje moramo poznavati, iz njih izvlačiti pouke i ne dozvoliti da postanu povod za nova neprijateljstva.
"Jer prava državna mudrost podrazumijeva da, dok pamtimo ko je pobjeđivao u prošlosti, radimo na tome da u budućnosti niko ne bude gubitnik. Ne mijenjajmo temelje države. Države opstaju zahvaljujući zajedničkom pamćenju, pravdi, razboritosti i povjerenju među ljudima. Političari mogu razmišljati o današnjem danu. Ali državnici moraju razmišljati o sjutrašnjici, budućim generacijama i djeci koja se još nijesu rodila.
I na kraju: Na Vučjem dolu dobijena je jedna bitka. Danas je pobjeda koju treba ostvariti — mir. Budimo ponosni na svoju istoriju. Ali ne dozvolimo da naša budućnost ostane zarobljena na bojnim poljima prošlosti", zaključio je on.
