Srpski državljanin crnogorskog porijekla Veselin Vesko Vukotić mogao bi uskoro da bude upotrijebljen kao poseban adut, u nekom – političkom ili sudskom – procesu protiv crnogorskih državnih čelnika ili crnogorske državne administracije.
To je najvjerovatniji epilog političko-pravne drame koja se u danima novogodišnjih praznika odigravala u Novom Sadu ali i na relaciji Beograd-Podgorica.
„Greška“ srpske policije: Možda bi mnogo toga o Vukotiću ostalo tajna da pripadnici srpske policije nijesu revnosno i profesonalno – radili svoj posao. U raciji sprovedenoj 31. decembra uhapšen je posred glavne ulice u Novom Sadu Veselin Vesko Vukotić, čovjek za kojim je Crna Gora raspisala međunarodnu potjernicu posredstvom Interpola.
Agencije i mediji su izvijestili da je uhapšen čovjek koji bi – po sili zakona – od dana izručenja iz Belgije u Srbiju trebalo da je smješten iza rešetaka nekog srpskog zatvora u iščekivanju suđenja. Odmah nakon hapšenja, srpski policajci su o akciji obavijestili svoje crnogorske kolege, uz napomenu da su oni svoj dio posla obavili i prepustili slučaj srpskom pravosuđu.
Ko je sve i sa kojih državnih adresa, u smiraj posljednjeg dana prošle godine intervenisao da se Vukotić pusti na slobodu – nije poznato. Poznato je, međutim, da je famozno saslušanje kod istražnog sudije u Novom Sadu trajalo petnaestak minuta! Nakon toga, Vukotić je odšetao iz zgrade Višeg suda. Srpski mediji logično zaključuju da takvu naredbu za oslobađanje može dati samo moćna osoba ili osobe u državi, ljudi iz vrha piramide vlasti u Beogradu. Pometnja oko izručenja: Čovjek za kojim su tragale, skoro punu deceniju, čak tri policije – srpska, crnogorska i belgijska – pušten je na slobodu u Srbiji uprkos činjenici da ga susjedna Crna Gora potražuje zbog izdržavanja dvadesetogodišnje kazne za ubistvo pomorskog kapetana Duška Boškovića i ranjavanja Vladimira Pavićevića u dikoteci „Fleš“ u Prčanju 1997. godine.
- Veselin Vesko Vukotić ne smije biti izručen Crnoj Gori - zavapio je Vukotićev branilac Zdenko Tomanović, obrazlažući takav stav činjenicom da je Belgija svojevremeno izručila Vukotića nakon što se Srbija obavezala da će ponovo suditi Vukotiću. Po slovu Evropske konvencije o ljudskim pravima Vukotiću - koji je osuđen u odsustvu - mora se obezbijediti ponovno suđenje. Zato je Viši sud iz Podgorice, još prošle godine, proslijedio kopije spisa predmeta kolegama u Novom Sadu.No, prema informacijama Portala Analitika, nadležni sud u Novom Sadu još nije zakazao prvo ročište, iako je bio obavezan da to uradi nakon što je Belgija Vukotića izručila Srbiji. Da je riječ o nesvakidašnjem postupku svjedoči i podatak da je juče, povodom odluke novosadskog istražnog sudije o oslobađanju Vukotića, javno reagovalo i Republičko javno tužilaštvo Srbije! „Nema krivice Tužilaštva što je Veselin Vukotić, već osuđen zbog ubistva, pušten da se brani sa slobode u ponovljenom postupku“, pravdaju se u srpskom Tužilaštvu, otvoreno prebacujući odgovornost na Viši sud u Novom Sadu.
Ne treba dalje dokazivati: nekim važnim ljudima u Beogradu zadržavanje Veselina Veska Vukotića na teritoriji i pod ingerencijom srpske države bio je vrhunski politički prioritet. Izvori Portala Analitika iz Ministarstva pravde Srbije ukazuju da je važnu ulogu u Vukotićevom oslobađanju – i to mimo znanja ministarke Snežane Malović - imao Milan Obradović, nekadašnji šef policije grada Beograda, sada na funkciji pomoćnika u Ministarstvu pravde Srbije.
Jedan poziv mijenja sve: Detalji biografije Veselina Veska Vukotića ukazuju zbog čega su mnogi veoma zainteresovani za njegovu budućnost i kome bi mogao da koristi u budućnosti.
Nekadašnji vozač jednog preduzeća iz Nikšića nije se u mladosti razlikovao od svojih vršnjaka na nikšićkom korzou. Prelom u njegovom životu je odlazak za Srbiju, u Novi Sad. Zvanično, bavio se ugostiteljstvom i kockarskim biznisom. Nezvanično, ali stvarno: tokom godina raspada Jugoslavije, Veselin Vukotić je postao jedan od onih veoma opasnih ljudi, spremnih da po nalogu službe odrade mnoge poslove. Specijalne operacije, kako se to stručno naziva.
Kada je februara 2006. godine uhapšen na madridskom aerodromu Barahas, Veselin Vukotić nalazio se na potjernicama tri države - Belgije, Srbije i Crne Gore – i za sobom je imao pozamašan i mučan dosije.
Javnost je za njegovo ime prvi put čula marta 1990. godine nakon ubistva Andrije Lakonića Lakija u tada kultnom beogradskom klubu „Nana“. Vukotić je te večeri u klubu "Nana" bio viđen u društvu Darka Ašanina i tada poznatog inspektora srpske policije Miroslava Bižića - Biže. Ispostaviće se da to nije bio tek slučajan susret već sastanak grupe koja je imala mnogo poslova i zadataka pred sobom i za sobom. Na suđenju će se pokazati da je policijski inspektor Bižić bio organizator ekipe koja je, za potrebe srpske tajne službe, obavljala operacije diljem Zapadne Evrope.Za ubistvo Lakonića bio je direktno optužen Darko Ašanin. Oslobođen je zbog nedostatak dokaza. Veselin Vukotić je bio osumnjičen za saučesništvo. Odbačena je prijava zbog nedostatka dokaza. Inspektora Bižića su teretili za zloupotrebu službenog položaja. I on je - oslobođen. Kao da su, zbog nekih skrivenih zasluga, bili van domašaja pravosuđa.
Balkanska veza smrti: Ali, nijesu bili van domašaja metaka ljudi koji su htjeli da uklone nezgodne svjedoke. Policijski inspektor Bižić likvidiran je 1996. godine. Dvije godine kasnije, na proljeće 1998. godine, ubijen je i Darko Ašanin. Njihove ubice nijesu pronađene.
Kao što dugo niko nije mogao da uđe u trag Vesku Vukotiću. Pretpostavljalo se da je, odmah nakon suđenja za ubistvo Lakonića, pobjegao u Sjedinjene Američke Države gdje mu je živio otac. Neke druge pretpostavke vodile su na zaključak da se možda prikrio u Crnoj Gori. Ubistvo u Prčanju je pokazalao da je Vukotić najveći dio svog odmetništva proveo u Crnoj Gori. Motivi ubistva pomorskog kapetana Boškovića ostali su nerazjašnjeni. Viši sud u Podgorici osudio je Vukotića u odsustvu na dvadeset godina zatvora, tada maksimalnu zatvorsku kaznu.
Tek će se - godinama kasnije - saznati da se Vukotić u stvari krio zbog umiješanosti u jedan drugi zločin – u Belgiji. Tamo je, februara 1990. godine – kako je utvrdila istraga belgijske policije - likvidirao Envera Hadrija, predsjednika Komiteta za zaštitu ljudskih prava na Kosovu. Prema tim izvorima, Hadri je tvrdio da ima dokaze o čak 34 likvidacije srspke policije na Kosovu, kada su sredinom osamdesetih uklanjani oštri protivnici Miloševićevog režima. Nakon što je Hadri ubijen nestala je sva njegova dokumentacija.
Priča zaštićenog svjedoka: Vukotić je ponovo u žižu javnosti dospio zahvaljujući - suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu. Zaštićeni svjedok C48, inače Vukotićev blizak saradnik, direktno je optužio Vukotića za ubistvo Hadrija i za direktnu povezanost sa srpskom tajnom službom.
Tokom iskaza u Hagu, zaštićeni svjedok C48 pozvao je samog Vukotića za svjedoka, tvrdeći da je Vukotić u svom kazinu „MP Royal“ u Novom Sadu organizovao tajne sastanke ali i provode srpskih političara i kriminalaca.
Nakon tog svjedočenja srspki dnevni list Blic je Vukotića – pozivajući se na policijske izvore – označio kao saradnika srpske tajne službe, tvrdeći da je ovaj po Evropi „obavljao zadatke od najvišeg državnog interesa“.
Ne treba zaboraviti još jedan detalj, koji su mediji svojevremeno zabilježili: nekadašnja novinarka magazina Duga, Radisava Dada Vujasinović, koja je ubijena 8. aprila 1994. godine, u svom posljednjem tekstu direktno je dovela u vezu Veselina Vukotića i nekadašnjeg ministra srpske policije Radmila Bogdanovića!Srpski planovi sa Vukotićem: Nakon pregleda Vukotićeve biografije osnovano se može postaviti pitanje: što osoba pod teretom tako teških optužbi iz prošlosti - može da koristi modernoj Srbiji, državi koja želi da bude balkanski lider u borbi protiv organizovanog kriminala?
Očito, srpska tajna služba sprema za Vukotića neku specijalnu ulogu i ultimativnu operaciju protiv nekih ljudi u Crnoj Gori. Kako drugačije tumačiti podatak da je čovjeku isporučenom iz Belgije po potjernici Interpola administracija u Beogradu galantno poklonila srpsko državljanstvo iako je tada već bio osuđen dvadesetogodišnju kaznu zatvora zbog ubistva i sumnjičen za najmanje još dvije likvidacije?
Simptomatično je da je u danu kada je Crna Gora isporučila prvog svog državljanina, Bogdana Markovića kojeg potražuje Posebno odjeljenje za organizovani kriminal iz Srbije, Beograd ignorisao zahtjev Ministarstva pravde Crne Gore za izručenjem Veselina Vukotića!? I sve to prootiče uz neku čudnu medijsku - šutnju. Bilo bi zanimljivo odgonetnuti: kakva bi bila reakcija crnogorskih i srpskih medija da je, kojim slučajem, situacija izvrnuta i da zvanična Podgorica oslobodi nekoga već osuđenog u Srbiji za ubistvo i, još pride, odbije da ga isporuči!?
Neki mediji, ipak, reaguju. Večernje Novosti, srpske dnevne novine sa dobrim informacijama iz vrha srpske policije, u jučerašnjem broju špekulišu da bi Veselin Vukotić mogao da se pojavi kao svjedok u sudskom procesu za šverc cigareta u Bariju. Iako se Vukotić, u tužbenim spisima ili u spisima sa suđenja nikada nije dovodio u vezu sa švercom cigareta, ne treba isključiti mogućnost da se njegovo ime pokuša zloupotrijebiti u takve svrhe. Uostalom, tek bi neka takva propagandno-politička akcija mogla „opravdati“ sadašnje postupke nadležnih iz srpskog pravosuđa.
No, ako ima istine u nagađanjima takvog tipa, onda zvanična priča o dobroj saradnji Srbije i Crne Gore i zajedničkoj borbi protiv organizovanog kriminala djeluje – tek kao predstava za evropske posmatrače. Istovremeno, zaštita Vukotića i odbijanje da se on izruči crnogorskom pravosuđu baca drugačije svjetlo na politički profil određenih krugova vlasti u Srbiji. I nužno se postavlja pitanje: zbog čega se, uopšte, potpisivao famozni državni sporazum o izručenju ako ga jedna strana selektivno sprovodi?
Draško ĐURANOVIĆ
