Ako je vrhovni poglavar Mitropolije crnogorsko-primorske SPC, pokojni mitropolit Amfilohije, bio bez milosti prema našoj kulturnoj baštini, među monahinjama koje je odabrao da prvih godina borave na ostrvu Beška „potkrala“ mu se jedna kojoj je jako bilo stalo do graditeljskog nasljeđa iz doba Balšića i Vojislavljevića. Čak toliko stalo da je nakon godinu i po dana boravka na ostrvu Beška, od 2003. do 2004, morala da napusti manastirski kompleks baš uoči planiranih devastacija na crkvama Presvete Bogorodice i Sv. Đorđa.
Da nije otišla svojom voljom, svjedoči i video snimak sa ostrva Beška koji je objavljen na Jutjubu. U njemu se pojavljuje monahinja (ni u jednom trenutku ne izgovara svoje ime), koja 2007. godine ponovo obilazi manastirski kompleks i izvjesnoj Duški, koja snima kamerom, objašnjava kakva je bila njena svakodnevica tokom godinu i po dana boravka na Beški.
- Tuda sam nosila plinske boce, bidone od po 20 litara goriva, bidone sa vodom i sve što kupim – pokazuje monahinja na put od izlaska iz čamca sa jezera do manastirskog kompleksa.
PONOSNA NA KRST
Dalje pokazuje stari konak koji je izgradila Jelena Balšić. Na brdašcetu iznad manastirskog kompleksa pokazuje krst na koji je ponosna i priča da je postavljen 2003. godine, taman nakon njenog dolaska na ostrvo.
- On je običan drveni, presvučen aluminijumom, ali dok sam ja bila, godinu i po dana, vijorila se srpska zastava neprekidno – priča monahinja.
Prilazeći kontejneru, koji je služio za smještaj radnika, monahinja objašnjava da je on spušten kada je „Miraš Dedeić izvršio desant na Bešku, 2. februara 2002. godine“.
- Onda je vojska spustila kontejner i onda je Mitropolija zauzela Bešku. Ja sam tu posle puštala ribare da konače, pa bi mi oni nešto pomogli – priča monahinja.
Snimateljku Dušku potom odvodi do Crkve Sv. Đorđa, na kojoj te 2007. godine još nijesu bili započeti radovi. Konstatuje da je zaključana i objašnjava da ona nikad tu crkvu nije zaključavala, čak ni kad je odlazila na kratko u Beograd. Ubrzo otkriva i da nije omiljena među monahinjama.
- Čule su da sam došla, pa su zaključali. To se odmah ovde pročuje. Ali možete kroz prozor videti – veli monahinja.
Prilazeći Crkvi Presvete Bogorodice, monahinja ne skriva razočarenje.
- A ovo nadograđeno, što vidite, to je sada njihovo, ja to samo mogu nazvati užasom. Ovako upropastiti crkvu Jelene Balšić, Bog da oprosti, evo pred kamerom kažem: ovo je strašno. Ovako slobodno nazidati i staviti ovo što je stavljeno, to je strašno. Videćete original, ovo je sad kao neka seoska kućica... Ali, šta je-tu je – govori monahinja.
Prilazi vratima crkve. Nastavlja da kritikuje graditeljske „vizije“ svojih vrhovnih poglavara.
- Ovde je bila stara priprata. Stara priprata još iz rimskog perioda, na kojoj su stajali ovi stari stubovi... To je sve sada... – govori monahinja.
I taman kada je htjela da završi rečenicu i vjerovatno kaže: „To je sve sada – uništeno“, montažer ili snimateljka Duška, prije objave videa na Jutjubu, svu dalju njenu kritiku „pokrili“ su muzikom. A da je kritike bilo još nekoliko minuta jasno je zaključiti po ostalim kadrovima, obilasku cijelog kompleksa, gestikulacijama monahinje, koja je još samo jednom pred kraj puštena da progovori: „To je bila jedna predivna stara građevina iz 14. veka, a sad...“. Ponovo muzika.
U videu se pred kraj prikazuju fotografije sa manastirskog kompleksa između 2003. i 2004. godine, a potom preko jedne fotografije Crkve Presvete Bogorodice piše: „Novim postojećim izgledom ne vidi se uklesan natpis u kamenu iznad ulaznih vrata u crkvi Blagovesti (Presvete Bogorodice) koji je lično knjeginja Jelena Balšić dala da se ukleše. On u prevodu sa starosrpskog glasi: Blagovoljenjem Oca i pomoću Sina i Duha svetoga, sazda se hram ovaj Presvete Bogorodice, trudom i otkupom blagočestive gđe Jelene, kćeri sveto-počivšago kneza Lazara, a supruge Georgija Stratimir, god 1440.“
Takođe, navodi se i da se prvobitan izgled Crkve Presvete Bogorodice sa tačnošću ne može utvrditi, te da po projektu Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz 1991. godine nije predviđena nikakva proizvoljna nadogradnja.
- Osim uklesanog natpisa iznad ulaza, koji se više ne vidi, zatrti su i nepoznati grobovi, četiri sa desne i jedan sa lijeve strane, koji su bili u sklopu stare građevine, a značajno je ko u njima počiva jer su odmah pored groba knjeginje Jelene koji je u samoj crkvi sa desne strane – navodi se u videu sa Jutjuba.
POKRADENI
O devastacijama manastirskog kompleksa Beška, ali i ostalih manastira u Crnoj Gori, mnogo je pisao i javno govorio crnogorski arhitekta Miodrag Bajković.
- Manastir Beška me najviše boli – zapisao je u obimnoj studiji „Devastiranje (bestraganje) crnogorskijeh manastirah“, koja se može pročitati na interntetu.
Prije degradacije, prema riječima Bajkovića, ovaj manastirski kompleks svjedočio je i „pričao“ višeslojnu, značajnu i osobitu priču iz naše crnogorske povjesnice u doba Balšića. Kompleks je, kako je istakao, tvorio i prekrasnu sliku i logiku u prostoru, a izuzetno bitna i vrijedna bila je arhitektura njegovih crkava.
- Nekadašnja slika Manastira Beška na istoimenom školju – zasvagda je nestala!
Nebilo primijenjeno – to bi izgledalo taman ka da nam iz doma neko ponese-ukrade jednu od najdražih slika (izuzetne umjetničke vrijednosti), koju su nam preci ostavili – teke s tom razlikom što je ona nekadašnja slika Beške, ukradena jednoj državi i cijeloj jednoj naciji, koju su nam Balšići ostavili i koja je śedočila o našoj tadašnjoj zaista značajnoj arhitekturi (kulturi) – zapisao je Bajković i dodao da je sve to (za iste pare) moglo i drugačije, uz poštovanje zakona i svih konzervatorskih principa.
Bajkovića je posebno zaboljelo što su neimari nanovo zidali zvonik Crkve Sv. Đorđa.
- Vjerovali ili ne: vaskoliki moćni zvonik na preslicu sa tri okna, „obnovitelji“ ovoga našeg arhitektonskog, istorijskog i kulturnog dragulja su oburdali – da bi ga konstruktivno (armirano-betonski) „ujačili“, pa iznova ozidali, to jes – kako je njima bilo drago i laički „prezidali“. Tako su potpuno uništeni podaci o tehnici zidanja, originalnom materijalu i prvobitnom izgledu – uništene su sve originalne partije zvonika – zapisao je Bajković.
Kada je prvi put vidio manastirski kompleks na ostrvu Beška, Crkvu Sv. Đorđa nazvao je „draguljem“, a Crkvu Presvete Bogorodice okarakterisao je kao „biser na Jezeru“.
- Ova novonastala i sklepana građevina očajnih proporcija (Crkva Presvete Bogorodice), forme i detalja, me podśeća na ogromnu i nezgrapnu „žabu krastaču“ nad jezerom – zapisao je Bajković.
Sve je, prema njegovim riječima, na ostrvu Beška: izgrađeno, dograđeno, nadgrađeno, popravljeno, prepravljeno, „sanirano i obnovljeno“ – bez saglasnosti službe zaštite i sprovedene zakonske procedure.
- Nereverzibilnim ovđe sprovedenim radovima trajno su oštećeni ili (najvišijem dijelom) u potpunosti uništeni izvorni materijalni ostaci, čime je uništen integritet dobra kulture i nepovratno izgubljeni slojevi crnogorske kulture – zapisao je Bajković.
On je bišvu vlast optužio da tokom tri decenije vladavine nije sprovodila zakone i štitila dobra crnogorske kulture.
- Minimum što zaslužuju da im javno u pisanoj formi prozborim jes ovako, jer da su šćeli imali bi ponata(h) „odbranit i zaštitit“ ovi i druge crnogorske manastire i crkve. Zato, neka se potave, jer su – sporad svoje „političke odluke“ da se ogriješe o zakone i Ustav Crne Gore (koji su ih jasno obavezivali), to jes – svojim žmurenjem i nečinjenjem i tijem davanjem podrške zduhi i vandalima iz SPC, doveli do nesagledivih i nepopravljivih posljedica – sušto su, istom, zaslužili da završe na sud – zapisao je Bajković.
IZGUBLJENE VRIJEDNOSTI
U studiji o Beški, konzervator Zdravko Gagović zaključio je da je „Manastir Beška u periodu od 2002. do 2012. godine, gradnjom bez sprovedene arhitektonske analize kompleksa i odobrene projektne dokumentacije, uvođenjem elemenata koji nemaju uporišta u nasljeđu, kako u materijalu tako ni u tehnici izvođenja, izgubio značajan dio kulturnih vrijednosti.“
- U potpunosti je poremećena izvorna, srednjovjekovna organizacija prostora. Izmjenama u arhitektonici, kako Crkve Sv. Đorđa, tako i Bogorodičine crkve, sakrivanjem, mijenjanem ili uništavanjem elemenata izvornih stilskih karakteristika zetske arhitekture XI – XV vijeka, ovo kulturno dobro je uveliko izgubilo izvorne kulturne vrijednosti – zapisao je Gagović.
Gotovo identičan zaključak, 2. februara, 2013. godine donijela je i konzervatorka Dobrila Vlahović, inače dugo godina zaposlena u ranijem Ministarstvu kulture i današnjem resoru kulture na Cetinju. U izvještaju o stanju kompleksa Beška, koji je poslala Upravi za zaštitu kulturnih dobara, Vlahović je navela sve nelegalne intervencije od 2005. do 2012. godine, sa zaključkom da su izvedeni radovi grubo narušili integritet i autentičnost Beške.
- Takođe, evidentno je i to da da se Mitropolija više puta obraćala Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture i obavještavala isti o planiranim radovima, te da je RZZSK u periodu od 2006 – 2011. godine vodio postupke po zahtjevima Mitropolije, tj. uprave manastira Beška, ali postupci nijesu okončani. Naime, RZZSK je u više navrata evidentirao da se na ostrvu Beška izvode nelegalni radovi ali nije donošeno rješenje sa predloženim mjerama zaštite. Može se ocijeniti da je mogućnost gradnje novih objekata, te eventualna rekonstrukcija postojećih, morala imati utemeljenje u nedvosmislenoj stručnoj ocjeni da eventualna buduća gradnja neće ugroziti zatečene kulturne i ambijentalne vrijednosti manastirskog kompleksa, što do sada, studiozno i stručno nije učinjeno – ocijenila je Vlahović.
MJERE BEZ DOMETA
Na kraju dokumenta, Vlahović je predložila mjere zaštite, poput donošenja rješenja o obustavi radova i donošenja rješenja o vraćanju kulturnog dobra u prvobitno stanje, što su ranije uzaludno i radile stručne službe Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Predložila je i izradu konzervatorskog projekta koji će dati stručnu ocjenu nelegalno izvedenih radova, te na kraju inicirati konzervatorske mjere koje podrazumijevaju uklanjanje novoizgrađenih konaka, uklanjanje maltera sa unutrašnjih zidova Crkve Sv. Đorđa, uklanjanje južnog i sjevernog broda, kao i spoljne priprate na Crkvi Presvete Bogorodice itd.
- U slučaju da se na osnovu dobijenih rezultata istraživanja ocijeni da se kulturno dobro ili njegovi pojedini objekti ne mogu vratiti u prvobitno stanje, vlasnik odnosno držalac kulturnog dobra i izvođač radova na kulturnom dobru, dužni su da državi plate štetu u iznosu stvarne vrijednosti tog kulturnog dobra, odnosno da se protiv istih pokrene prekršajni postupak, zbog vršenja radnji i aktivnosti kojima se povređuje zakon – ističe Dobrila Vlahović.
Iste mjere, nakon registrovanja nelegalnih radova u avgustu 2013. godine, predložila je i stručna komisija u elaboratu o revalorizaciji kulturnog dobra „Manastir Beška“. Sve te mjere i namjere, pokazaće se, ostaće još jedno „mrtvo slovo na papiru“.
U međuvremenu, tačnije u julu 2018. godine, iz Mitropolije nam saopštiše da oni samo „obnavljaju, grade, uređuju, čuvaju svoje svetinje, služe božje službe u njima i dočekuju hiljade i hiljade vjernika i poklonika.“ Tada su svoje intervencije pravdali i lošim zakonima, a nikad ne htjedoše da primijete da njihovim „uređivanjem“, po principu uređivanja ili dogradnje kakve seoske razvaline, otuđuju i uništavaju veliki dio duhovnog i graditeljskog nasljeđa države Crne Gore, kršeći sve zakonske odredbe. To zatiranje tragova i nametanje nove istorije, uostalom, odavno je već i krajnji cilj svih ovih „preuređenja“ i „osvježenja“ Mitropolije, koje se, naočigled svih, odvija u srži naše prošlosti i našeg nacionalnog identiteta.
Amfilohije: Nijesmo ih pitali, jer u Boga ne vjeruju
U autorskom tekstu pod naslovom „Crna Gora i Crkva“, arheolog Predrag Malbaša podsjetio je na pismo mitropolita Amfilohija, iz avgusta 2002. godine, koje je Pobjeda objavila u trećem nastavku ovog serijala. Iako su u odgovoru na ovo pismo, direktora Zavoda za zaštitu spomenika kulture Čedomira Markovića, kako piše Malbaša, kao argumenti navedeni međunarodna praksa, struka, pravo, procedura, brojni primjeri sanacije vjerskih objekata - teze i stavovi koje je Amfilohije plasirao ostale su tokom sljedećih godina matrica kojom su se opravdavali brojni građevinski radovi na vjerskim objektima.
- Zato ne treba da čudi što je mitropolit, početkom maja 2015. godine, u svojoj besjedi održanoj na Kosmaču, „avnojevskoj fildžan Crnoj Gori“ poslao sljedeću poruku: „Priznajem, nijesmo ih pitali. Prije svega, zato što oni u Boga ne vjeruju. Kako oni uopšte mogu razmišljati o tome kako treba graditi, obnavljati i čuvati hramove ako u Boga ne vjeruju“. Ovom rečenicom Mitropolit je zapravo prisutnim vjernicima i crnogorskoj javnosti objasnio, zašto Mitropolija nije pitala državne organe za dozvolu da obnovi manastirsku Crkvu Svetog Georgija na Kosmaču – zapisao je Malbaša.
Mitropolit je, prema njegovim riječima, na ovom skupu bio slobodan da Vladi Crne Gore uputi i savjet za vođenje kadrovske politike: „Neka država postavi stručne ljude na čelo institucija za zaštitu kulturnog blaga, pa ćemo onda sarađivati. Crkva ima takve ljude, stručnjake, najbolje arhitekte, arheologe, najbolje znalce koje angažujemo. Oni su ne samo odavde, nego ih angažujemo od Italije do Srbije. I onda možemo da se na pravi način brinemo o hramovima, jer za nas oni nijesu mrtvačnice nego živonosni izvori“.
Mitropolit Amfilohije je, prema riječima Malbaše, u nekim stvarima apsolutno u pravu.
- Ne može nijedan vlasnik ili korisnik kulturnog dobra čekati stručnu pomoć, konzervatorske uslove ili dozvolu za početak radova, po godinu i više dana. Mišljenje, saglasnost, stručni stav, ne mogu se dati ni za dva dana, ali stručne službe sebi ne mogu sebi dozvoliti luksuz, da nikada ne odgovore na dostavljeni zahtjev ili se izlože blamaži kakva se se dogodila oko davanja saglasnosti za palionicu svijeća u Manastiru Morača. Mitropolit je u pravu i kada poziva na saradnju Crkve i instirucija kulture, jer je to uobičajna praksa svuda u svijetu. Ono što Mitropolit svjesno ili nesvjesno zaboravlja je činjenica da je ta saradnja u potpunosti definisana zakonom, koji je obavezujući za sve subjekte u sistemu zaštite kulturnih dobara – zapisao je Malbaša.
Resor Vesne Bratić dva puta prekršio Zakon o slobodnom pristupu informacijama
Tokom istraživanja i prikupljanja dokumentacije o kulturnom dobru „Manastir Beška“, Pobjeda je i Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta u septembru prošle godine uputila zahtjev za slobodan pristup informacijama, u kojem smo tražili kopiju svih postupanja (izvještaja, zapisnika, urgencija, zahtjeva...) bivšeg Ministarstva kulture u vezi sa radovima na Beški. Uz taj zahtjev poslali smo im još jedan, nevezan za Bešku. I dok su na ovaj drugi ekspresno odgovorili, zvanično odbijajući Pobjedi da dostave traženu dokumentaciju, nikad nijesu odgovorili na zahtjev vezan za Bešku. Nijesu to uradili ni kada smo, nakon isteka zakonskog roka, u oktobru ponovo poslali novi zahtjev za slobodan pristup informacijama, vezano za Bešku.
Zaključak je jasan: ministarka Vesna Bratić, kao i zaposleni u resoru kulture na Cetinju, svjesno su prekršili Zakon o slobodnom pristupu informacijama, braneći Pobjedi da dođe do dokumenata koji razotkrivaju nelegalne radove na Beški i ulogu Ministarstva kulture. Srećom, neki drugi su poštovali zakon i omogućili Pobjedi uvid u dokumentaciju.
